Dana 23. svibnja 1911. otvorena je glavna zgrada Javne knjižnice u New Yorku (engl. The New York Public Library), danas najposjećenije knjižnice na svijetu. Premda američka Kongresna knjižnica u Washingtonu, D. C. i Britanska knjižnica u Londonu posjeduju veći fond knjiga, njujorška je knjižnica desetak puta posjećenija od njih.

Glavna zgrada Javne knjižnice u New Yorku nalazi se na prometno važnom mjestu, kod križanja Pete avenije i 42. ulice (u toj se ulici, koja povezuje sjedište Ujedinjenih naroda sa znamenitim Times Squareom, nalaze također i njujorški Glavni kolodvor te slavni Chryslerov neboder). Od goleme zgrade Glavnog kolodvora udaljena je spomenuta zgrada Javne knjižnice samo oko 300 metara.

Posjeduje oko 60.000 četvornih metara prostora i veliku glavnu čitaonicu, jednu od najvećih prostorija takve vrste na svijetu. Zgradu je otvorio tadašnji američki predsjednik William Howard Taft, a nazočan je bio i njujorški gradonačelnik te guverner američke savezne države New York.

Dana 23. svibnja 1555. izabran je za papu Pavao IV., rođenim imenom Gian Pietro Carafa. Pripadao je obitelji Carafa, koja je bila moćna na području Napuljskog Kraljevstva. Rodio se u gradu Capriglia Irpina, 40-ak kilometara istočno od Napulja (u zaleđu Vezuva). Obitelj Carafa tijekom povijesti dala je čak 16 kardinala Katoličke Crkve.

Gian Pietro Carafa rodio se 1476. godine, što znači da je bio gotovo vršnjak Michelangela Bounarottija, kao i drugih znamenitih renesansnih umjetnika. Carafa je postao biskupom 1506. godine. Zanimljivo je da je bio jedan od osnivača teatinaca, katoličkog Crkvenog reda punog imena Red regularnih klerika. Kao papinski nuncij Carafa je dosta putovao po Europi pa se sastao čak i sa slavnim Erazmom, a bio je i u Engleskoj u doba kralja Henrika VIII.

Carafa je postao nadbiskupom Napulja, a kao kardinal došao je na čelo Inkvizicije. Za papu je izabran 1555. godine, u vrijeme kad mu je bilo 78 godina. Za vrijeme njegovog pontifikata formiran je i prvi Indeks zabranjenih knjiga. Papa Pavao IV. poživio je do 1559. godine. Bio je prilično asketskih stavova tijekom života.

Druga praška defenestracija, koju se smatra početkom krvavog Tridesetogodišnjeg rata u Europi, dogodila se 23. svibnja 1618. godine. Pojam defenestracije označava izbacivanje kroz prozor, a spomenuti je događaj bio već drugi takve vrste u povijesti Praga (Prva praška defenestracija dogodila se 1419. i označila je početak Husitskih ratova). Pri Drugoj praškoj defenestraciji kroz prozor kraljevskog dvorca Hradčani u Pragu izbačeni su katolički velikaši grof Vilém Slavata i grof Jaroslav Bořita z Martinic te tajnik Filip Fabricius.

Naime, češki protestantski velikaši pobunili su se nakon izbora vjerski netolerantnog habsburškog nadvojvode Ferdinanda II. za kralja Češke 1617. godine. Njihovi strahovi pokazali su se opravdanima jer su katolički službenici ubrzo zapovijedili da protestanti prestanu gradnju svojih crkvi u zemlji. Protestanti su tvrdili da je Češka carska, a ne katolička zemlja i smatrali su to narušavanjem slobode vjeroispovjesti, koju je zajamčio posebnim pismenim ukazom car Rudolf II. 1609. godine. Usto smatrali su da će novi kralj kao vatreni katolik povući sva protestantska prava kada postane car.

Nezadovoljstvo je kulminiralo kada su dva navedena katolička velikaša, po Ferdinandovom nalogu, počeli zatvarati protestantske crkve i kapelice. Na skupštini u Hradčanima došlo je do žestoke svađe nakon čega je katolički trojac izbačen kroz prozor.

Prozor s kojeg je izvedena defenestracija i danas se može vidjeti u kraljevskom dvorcu u Pragu, a nalazi se oko 20 metara od površine zemlje. Unatoč takvoj visini, samo je spomenuti grof Slavata bio teže ozlijeđen, dok su ostala dvojica prošla s lakšim ozljedama. Prema protestantskoj propagandi spomenuta trojica preživjela su zahvaljujući padu u hrpu gnoja.

Tridesetogodišnji rat, koji je između katolika i protestanata izbio nakon te defenestracije proizveo je milijune žrtava, tako da su neka područja Njemačke i Češke gotovo opustjela.

piše: Dražen Krajcar

Kraljevina Italija objavila je rat Austro-Ugarskoj monarhiji, a time i Hrvatskoj koja je tada bila u njenom sastavu, 23. svibnja 1915. godine. Radilo se o Prvom svjetskom ratu, koji je započeo još prethodne godine i bjesnio je već gotovo 10 mjeseci. Italija se odlučila na ulazak u rat nakon što su joj sile Antante obećale hrvatske primorske teritorije na Jadranu.

Prve granate Italija je ispalila već sljedećeg dana kod grada Cervignano del Friuli (dvadeset kilometara zapadno od današnje talijansko-slovenske granice). Talijanski šef glavnog stožera bio je general Luigi Cadorna. On je zagovarao frontalne napade na bojišnici, što je imalo katastrofalne posljedice za talijanske vojnike (stotine tisuća poginulih). General Cadorna planirao je probiti austrougarsku obranu na rijeci Soči, zatim prodrijeti kroz područje Krasa prema Ljubljani i dalje prema Beču. Bio je to potpuno nerealan plan u doba rovova, bodljikave žice i mitraljeza.

Kao i na zapadnom bojištu u Francuskoj, ubrzo se i na talijanskom bojištu rat pretvorio u iscrpljujuće rovovsko ratovanje. Tijekom rata na talijanskom je bojištu život ostavilo preko 1.000.000 ljudi. Od toga, oko 650.000 ljudi poginulo je na talijanskoj strani, a oko 400.000 na austrougarskoj (među kojima i mnogi ljudi iz Hrvatske).