Stravična smrt Napoleonovog velikog maršala palače – 1813.

Pogodila ga je topovska kugla u trbuh, rasporivši mu utrobu. Njegova crijeva rasula su se po uniformi, sedlu i konju.

Dana 23. svibnja 1813. godine preminuo je teškom smrću francuski general Geraud Duroc – jedan od najbližih Napoleonovih suradnika. Još prije nego je Bonaparte postao car, Duroc je postao njegov prvi ađutant. Za vrijeme Carstva, Duroc je dobio ugledan položaj velikog maršala palače (franc. Grand Maréchal du Palais). Veliki maršal palače zapravo je bio na čelu vojnog dijela Napoleonovog dvora (franc. Maison Militaire de l’Empereur). To je značilo da je bio zadužen za sigurnost i opskrbu carskog dvora. U praksi, vojni dio dvora činio je Napoleonovu neposrednu pratnju (svitu) za vrijeme vojnih pohoda i brojao je više od 800 ljudi. Bonaparte je dodatno počastio Duroca aristokratskom titulom vojvode od Furlanije. U biti, Duroc je i dalje bio svojevrsni Napoleonov prvi ađutant, samo što je imao pompoznu titulu velikog maršala palače kako bi se ta funkcija učinila primjerenija carskom statusu.

Uoči kobnog dana 1813. godine, Duroc je zadobio strahovitu ranu od neprijateljskog topovskog taneta. Naime, za vrijeme Napoleonovog pohoda kod grada Reichenbacha u Njemačkoj (blizu današnje tromeđe Njemačke, Poljske i Češke) Duroca je pogodila topovska kugla koja se odbila od jednog stabla. Ranila ga je u trbuh, rasporivši mu utrobu. Durocova crijeva rasula su se po uniformi, sedlu i konju. Tome je Napoleon navodno osobno svjedočio.

Smrtno ranjenog Duroca odnijeli su u jednu kuću na obližnjoj farmi. Napoleon je žalovao nad umirućim suradnikom. Duroc se caru ispričao što ga ne može dalje služiti, a zamolio ga je da bude poput oca njegovoj kćeri. Dvadesetrećeg svibnja Duroc je izdahnuo. Napoleon je kasnije kupio tu farmu i podigao Durocu spomenik.

Ante Starčević – Otac domovine koji je prezirao kler – 1823.

Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao pasmina Slavoserbska, bosansko-hercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda, a Slovence je nazvao alpskim Hrvatima.

Hrvatski političar, pravnik, povjesničar i književnik, kojeg su još za života prozvali Otac domovine, Ante Starčević, rođen je 23. svibnja 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik, koji je tada bio u sastavu Vojne Krajine. Starčevićev otac bio je katoličke vjeroispovijesti, a majka se obratila s pravoslavlja na katoličanstvo.

Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu, gdje je radio do 1861.

Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, ali se žestoko protivio jezičnim koncepcijama Vuka  Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj. Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s E. Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine.

Zagovarao je samostalnu Hrvatsku koja bi sa Monarhijom bila povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Također u sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama. Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao pasmina Slavoserbska, bosansko-hercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda, a Slovence je zvao alpskim Hrvatima. To stajalište napušta kasnijih godina zaključivši da nije bitno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva.

Zastupao je i liberalna načela u izgradnji države, sukladno načelima Francuske revolucije, što ga je dovelo u sukob klerom (prvenstveno s J. J. Strossmayerom s kojim je u sukobu bio do kraja života).

U svojim javnim nastupima i tekstovima (pokrenuo je prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a pisao je i za pravaški list Hervat) obrušavao se na ostatke feudalizma, zalagao se za demokratizaciju javnog života te žestoko kritizirao katoličku crkvu. Smatrao je da svečenstvo unazađuje hrvatski narod i služi stranim interesima (Habsburškim i Ugarskim). Zbog svojih antiklerikalnih stavova bio je napadan do kraja života, a svečenstvo ga je opisivalo kao “buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve”. Sažetak njegove političke ideje je u geslu “Bog i Hrvati” kojom objašnjava da hrvatski narod mora sam upravljati svojom državom, a ne  iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Zbog unutarstranačkih sukoba s F. Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Godine 1895. bio narodnim prilozima izgrađen je Starčevićev dom u Zagrebu, gdje je živio do svoje smrti.

Ante Starčević preminuo je 1896. godine, a po svojoj želji pokopan je na groblju u Šestinama.

piše: Dražen Krajcar

 

Predsjednički izborni dan u Njemačkoj – 1974.

Od 1974. do 2009. godine 23. svibnja biran je predsjednik Savezne Republike Njemačke.

Od 1974. godine redovito je 23. svibnja padao predsjednički izborni dan u Saveznoj Republici Njemačkoj, čak osam puta zaredom, sve do 2009. godine. Naime, u Saveznoj Republici Njemačkoj predsjednika republike bira Savezni parlament (njem. Bundestag) ojačan predstavnicima pojedinih saveznih država, ali bez općih izbora na kojima bi izravno glasovali građani.

Spomenute 1974. godine u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj izabran je za predsjednika republike Walter Scheel, pripadnik liberalne stranke FPD. Scheelu je protukandidat na tim izborima bio Richard von Weizsäcker, pripadnik stranke CDU, koji je tada izgubio, no kasnije je i sam izabran za predsjednika (na izborima 1984. godine). Scheel je nakon jednog odrađenog petogodišnjeg mandata odlučio ne kandidirati se dalje, tako da je na izborima 23. svibnja 1979. godine za novog predsjednika izabran Karl Carstens iz CDU-a. Na sljedećim izborima, 1984. godine, izabran je, kako je rečeno Richard von Weizsäcker, koji je odradio dva mandata (za drugi mandat izabran je 1989. godine jednoglasno, što je bio jedini takav slučaj u cjelokupnoj dosadašnjoj povijesti Savezne Republike Njemačke). Godine 1994. ponovno je izabran CDU-ov predstavnik, Roman Herzog, a 1999. godine pobijedio je SPD-ov kandidat Johannes Rau. Na izborima 23. svibnja 2004. godine izabran je Horst Köhler, koji je 2009. godine, također 23. svibnja, dobio i drugi mandat.

Budući da je Köhler već 2010. godine dao ostavku, novi izbori te godine nisu održani 23. svibnja, prvi put nakon više desetljeća. Održani su, umjesto toga, 30. lipnja, a na njima je pobijedio Christian Wulff.

Veličanstvena pobjeda vojvode od Marlborougha nad Francuzima – 1706.

Marlboroughova pobjeda u Bitki kod Ramilliesa oduzela je Francuzima vlast nad većim dijelom današnje Belgije (ubrzo nakon te bitke izgubili su, jedan po jedan, većinu prethodno osvojenih gradova u Belgiji).

Dana 23. svibnja 1706. godine dogodila se Bitka kod Ramilliesa, jedan od najsudbonosnijih okršaja u 18. stoljeću. U toj je bitki britanski zapovjednik, slavni vojvoda od Marlborougha (John Churchill), uz pomoć njemačkih saveznika pobijedio francusku vojsku Luja XIV. Vrlo je zanimljiva sličnost te bitke sa znamenitom Bitkom kod Waterlooa iz 1815. godine (109 godina kasnije). Naime, kod Waterlooa je također jedan britanski zapovjednik, u tom slučaju vojvoda od Wellingtona, uz pomoć njemačkih saveznika pobijedio francusku vojsku (u tom slučaju Napoleona Bonapartea). I Marlborough i Wellington nagrađeni su najvišim britanskim i stranim odlikovanjima, a njihovi su nasljednici vojvodske titule zadržali sve do danas (jedan od potomaka vojvode od Marlborougha bio je i znameniti britanski premijer Sir Winston Churchill). Dodajmo da se Ramillies nalazi samo tridesetak kilometara od Waterlooa, na strateški važnom flamansko-valonskom graničnom području južno od Bruxellesa.

Marlboroughova pobjeda u Bitki kod Ramilliesa oduzela je Francuzima vlast nad većim dijelom današnje Belgije (ubrzo nakon te bitke izgubili su, jedan po jedan, većinu prethodno osvojenih gradova u Belgiji). Bio je to jedan od najvećih gubitaka francuskog kralja Luja XIV. u cjelokupnoj njegovoj osvajačkoj karijeri, slično kao što je Waterloo bio sudbonosan poraz za Napoleona Bonapartea.

Izbacivanje grofova kroz prozor (1618.)

Druga praška defenestracija, koju se smatra početkom krvavog Tridesetogodišnjeg rata u Europi, dogodila se 23. svibnja 1618. godine. Pojam defenestracije označava izbacivanje kroz prozor, a spomenuti je događaj bio već drugi takve vrste u povijesti Praga (Prva praška defenestracija dogodila se 1419. i označila je početak Husitskih ratova). Pri Drugoj praškoj defenestraciji kroz prozor kraljevskog dvorcaHradčaniu Pragu izbačeni su katolički velikaši grof Vilém Slavata i grof Jaroslav Bořita z Martinic te tajnik Filip Fabricius.

Naime, češki protestantski velikaši pobunili su se nakon izbora vjerski netolerantnog habsburškog nadvojvode Ferdinanda II. za kralja Češke 1617. godine. Njihovi strahovi pokazali su se opravdanima jer su katolički službenici ubrzo zapovijedili da protestanti prestanu gradnju svojih crkvi u zemlji. Protestanti su tvrdili da je Češka carska, a ne katolička zemlja i smatrali su to narušavanjem slobode vjeroispovjesti, koju je zajamčio posebnim pismenim ukazom car Rudolf II. 1609. godine. Usto smatrali su da će novi kralj kao vatreni katolik povući sva protestantska prava kada postane car.

Nezadovoljstvo je kulminiralo kada su dva navedena katolička velikaša, po Ferdinandovom nalogu, počeli zatvarati protestantske crkve i kapelice. Na skupštini u Hradčanima došlo je do žestoke svađe nakon čega je katolički trojac izbačen kroz prozor.

Prozor s kojeg je izvedena defenestracija i danas se može vidjeti u kraljevskom dvorcu u Pragu, a nalazi se oko 20 metara od površine zemlje. Unatoč takvoj visini, samo je spomenuti grof Slavata bio teže ozlijeđen, dok su ostala dvojica prošla s lakšim ozljedama.Prema protestantskojpropagandi spomenuta trojica preživjelasuzahvaljujući padu u hrpu gnoja.

Tridesetogodišnji rat, koji je između katolika i protestanata izbio nakon te defenestracije proizveo je milijune žrtava, tako da su neka područja Njemačke i Češke gotovo opustjela.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI