20. srpnja 1879. Vladko Maček – što niste znali o oružanim odredima koji su štitili Hrvate od terora Beograda?

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 20. srpnja 1879. rodio se u Jastrebaskom dr. Vladko Maček, vođa hrvatskog naroda i HSS-a prije II. svjetskog rata. Za vrijeme njegovog djelovanja osnovana je Banovina Hrvatska kao rezultat želje Hrvata za samobitnošću i samostalnošću, te separacijom od terora srbijanskog režima u Beogradu. U Mačekovo vrijeme osnovane su i poluvojne postrojbe Hrvatske seljačke zaštite (HSZ), koje su trebale štiti Hrvate od predratnog najvećeg državnog terora u Europi – terora službenog Beograda, ali i brojnih paravojnih antihrvatskih organizacija kao četnika, orjune, mladojugoslavena i dr.

Teror koji je trpio hrvatski narod u Jugoslaviji bio je najveći u Europi: od batinanja preko 500.000 seljaka, stotina tisuća utmaničenika, te brojnih ubojstava hrvatskih političkih i intelektualnih vođa, te običnih ljudi.

Sve je to bilo djelo režima u Beogradu.

Vodstvo HSS-a u Kraljevini Jugoslaviji pokazivalo je tendencije k stvaranju poluvojnih, odnosno zaštitnih formacija, radi zaštite i samoobrane hrvatskih seljaka od nasilja režima. Radilo se o Hrvatskoj seljačkoj zaštiti (HSZ), svojevrsnoj poluvojnoj grani HSS-a. Hrvatska seljačka zaštita postojala je ukupno pet godina – od 1936. do 1941. godine – iako su se začeci te organizacije mogli djelomično uočiti već 1932. tijekom Šestosiječanjske diktature. Određene spontane »borbene grupe« HSS-a uspostavljene su nakon što je ugašen ustaški Velebitski ustanak 1932. kada je vodstvo HSS-a shvatilo da je hrvatski seljak spreman za oružani otpor režimu, piše vecernji.hr

Službeno se po nalogu vodstva HSS-a i Mačeka Hrvatska seljačka zaštita kao ilegalna organizacija formirala u travnju 1936. kao poluvojna organizacija hrvatskih seljaka te je s vremenom postala važan instrument vodstva HSS-a. Treba istaknuti činjenicu da je HSZ osnovan nakon gotovo dva desetljeća bezakonja i represije koji su vladali u jugoslavenskoj državi, nakon što je kralj Aleksandar onemogućio djelovanje političkih stranaka i nakon što je i sam Maček bio gotovo dvije godine u zatvoru.

Treba također uzeti u obzir da je HSZ uspostavljen, kao što je već spomenuto, kao odgovor na djelatnost poluvojnih organizacija koje su imale potporu režima, poput Mlade Jugoslavije i četničkih udruženja, koje su djelovale još od 1918. godine. Prve jezgre HSZ-a nastaju na području zagrebačke okolice i Hrvatskog zagorja te se zatim šire na ostala područja Hrvatske. Još prije Mačekova naloga za osnivanje HSZ-a postojala je u Zagrebu tzv. Mačekova garda koja je služila Mačeku radi njegove osobne sigurnosti i osiguravanju stranačkih zborova u kojima je on sudjelovao.

Nakon zadana naloga o osnivanju HSZ-a, on se kapilarno širio na područjima Savske i Primorske banovine (odnosno većinskim hrvatskim područjima) s primarnom ulogom zaštite hrvatskog seljaštva od nasilja režima (žandarmerije i četnika). Upravo je četnička prijetnja hrvatskom selu bila početni impuls osnivanja takvih stranačkih obrambenih postrojbi HSS-a. Početkom 1938. u hrvatskim gradovima pojavljuju se i postrojbe Hrvatske građanske zaštite kao dijela HSZ-a.

Banovina Hrvatska

Na kraju 1938. HSZ je bio već toliko dobro organiziran i uhodan da je njegova participacija u osiguranju velike pobjede HSS-a i Udružene oporbe na parlamentarnim izborima 1938. bila veoma značajna. Upravo su HSS i njegov hrvatski seljački pokret sa svojim brojnim organizacijama, osobito HSZ-om, doveli do pojave ravnoteže prema državnom represivnom aparatu. Nakon Sporazuma Cvetković – Maček 1939. godine i osnivanja Banovine Hrvatske HSZ dobiva značajan utjecaj u političkom životu Banovine. Stvaranjem Banovine Hrvatske Zaštita doživljava znatnu transformaciju, koju obilježava njezina službena legalizacija početkom 1940. godine. Sve je to dovelo do njezina naglašenijeg vojnog ustrojavanja obrazovanjem pješačkih, konjičkih, motoriziranih i obavještajnih odjela Zaštite i vlastitih vojnih škola, čime dobiva naglašeno vojničko značenje.

Budući da je HSZ postao s vremenom organizacija masovnog tipa, koja zauzima i dobiva sve veće značenje na hrvatskim prostorima u Kraljevini Jugoslaviji, a poslije i u Banovini Hrvatskoj, njegov je utjecaj u političkom životu naglo porastao. Treba spomenuti da su se takvi tipovi stranačkih militariziranih postrojbi primjećivali širom Europe. Sve je više jačao sveopći porast militarizacije političkog i društvenog života u zemljama u okruženju, pa i šire, u srednjoj Europi, gdje se također pojavljuju vojne ili poluvojne organizacije sličnog tipa u sklopu pojedinih stranka i njima inherentnoj ideologiji u višenacionalnim ili jednonacionalnim državama. Kako je rasla hrvatska moć u Jugoslaviji, osobito nakon osnivanja Banovine Hrvatske, tako su i planovi HSS-a prema HSZ-u postajali sve rašireniji i otvoreniji. Iako u početku formirana kao obrambena formacija HSS-a, Zaštita je trebala u konačnici postati, prema zamislima Mačeka i vodstva HSS-a, »hrvatska vojska«, kao dio vojske Kraljevine Jugoslavije, pri čemu bi njezina zadaća bila u prvom redu štititi hrvatske nacionalne interese u Jugoslaviji, teritorij, cjelinu i prava Banovine Hrvatske te ne dopustiti da se »kotač povijesti« ponovno pokrene natrag prema centralizmu i beogradskoj hegemoniji

Tijekom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, HSZ je postao ona snaga koja je u početku bila glavno oružano uporište ustaškog režima i pružila je posvemašnju podršku u uspostavljanju novih ustaških vlasti na velikom dijelu hrvatskih prostora, a osobito na području Bosne i Hercegovine. Takva njezina djelatnost uvelike je bila olakšana Mačekovim radijskim pozivom 10. travnja 1941. dužnosnicima HSS-a da se novim vlastima pokoravaju.

Tako je Hrvatska seljačka zaštita završila svoju povijesnu ulogu kao u biti nedovršena organizacija, i u praktičnom i u idejnom smislu. Iako možda tako nije namjeravala, u konačnici je slijedila sudbinu HSS-a, koji je izgubio svoju snagu i vitalnost na vjetrometinama Drugog svjetskog rata i nestao s tadašnje političke pozornice.

Cijeli tekst pročitajte ovdje

Izvor: narod.hr

(VIDEO) 20. srpnja 1822. Gregor Mendel – svećenik koji je utemeljio modernu genetiku

Piše: Petar Horvatić

U malenom dijelu samostanskog dvorišta, koji nije bio veći od prosječnog dvorišta u predgrađu, otac Mendel je izvodio pokuse križanja graška (na 28.000 sadnica graška!) te otkrio osnovne tajne nasljeđivanja, danas poznate kao Mendelovi zakoni nasljeđivanja.

Njegovo prezime je bilo Mendel, a krsno ime Ivan. Ulaskom u samostan dobio je ime Grgur, a upravo je pod tim imenom danas svjetski poznat. Njegov otac bio je zemljoradnik koji je ratovao u Napoleonovim ratovima. Imao je vlastiti posjed ali je bio obvezan raditi tri dana u tjednu za Gospodara Manora. Inteligentan hortikulturist, učio je svoga sina umijeću presađivanja biljki. Mendelova majka bila je kći vrtlara. Od nje dječak je naučio voljeti cvijeće i vrtove. Mendel je rođen 1822. u Heinzendorfu, selu u podnožju Moravskih planina. Njegovi roditelji su vjerojatno bili njemačkog podrijetla.

Mendelova nadprosječna inteligencija rano je prepoznata. Završio je školovanje s pohvalama iz svakog predmeta- izuzev vjeronauka! Očigledno je bio vrijedan daljnjeg školovanja. No uvijek slaba financijska situacija njegove obitelji dodatno je oslabila teškom nesrećom njegova oca. Mladić se borio za svoj studij unatoč financijskim nedaćama i misterioznoj bolesti, vjerojatno psihičkog podrijetla, oko dvije godine nakon završetka škole. Kada se činilo da mora napustiti svoje studiranje, njegova sestra Tereza nesebično mu je dala svoj dio imanja.

To je omogućilo Mendelu da studira filozofiju, religiju, fiziku i matematiku u Olmützu. Prema Monsignore van Lierdeovom istraživanju o karakteru i vjerskoj naravi Mendela (“Novant’ anni delle Leggi Mendeliane”, 1956.), mladić je u dobi od 19 godina roditeljima rekao da želi postati svećenik. Van Lierde je smatrao da je Mendelov život u samostanu model svećeničkog ideala, koji spaja poniznost, pravednost, ljubav i čestitost s domoljubljem i društvenosti.

Unatoč tome, Mendel se pokazao beskorisnim kao župnik! Opat, visoko inteligentan čovjek imenom Napp, napisao je kako je ovaj neuspjeh uglavnom nastao radi nepremostive stidljivosti koja bi ga preplavila kada bi se suočio s bolesti ili boli. Doista, reče Napp, njegova hipersenzibilnost opako ga je razboljela – stari bauk živčane bolesti!

Mendel je dobio priliku da predaje u jednoj lokalnoj srednjoj školi. U tome je bio uspješan i omiljen među učenicima, te je odlučeno da bi trebao polagati ispite kako bi postao stalni učitelj. No, intelektualni velikan bio je slab ispitanik! Nije posve nepoznata stvar, koju će i svatko tko je podučavao velik broj učenika potvrditi. To bi mogla biti i lekcija za pedagoge koji se previše oslanjaju na rezultate ispita pri ocjenjivanju intelektualnih sposobnosti.

Unatoč njegovom neuspjehu na ispitima 1850., pronađena su sredstva da Mendel uđe na Sveučilište u Beču 1851. kao student Filozofskog fakulteta. Ponovo, u svibnju 1856. pao je ispite.

Međutim, do tada već se desetak godina bavio botaničkim istraživanjima, koji će kulminirati 1865. u njegovom značajnom, ali sasvim pogrešno shvaćenom i podcijenjenom izdanju. U malenom dijelu samostanskog dvorišta, koji nije bio veći od prosječnog dvorišta u predgrađu, Mendel je izvodio pokuse križanja graška (na 28.000 sadnica graška!) te otkrio osnovne tajne nasljeđivanja, danas poznate kao Mendelovi zakoni nasljeđivanja.

Kao i gotovo svi znanstveni radnici, Mendel se vodio idejama prethodnika na svom polju istraživanja. Samostan, koji je brojio svega dvanaestak članova, bio je dinamično središte kulture i znanosti. Opat Napp bio je orijentalist. Ostali članovi isticali su se ili u umjetnosti ili u znanosti. Vrt je stvorio briljantan botaničar. Samostanska knjižnica je mogla ponuditi radove Mendelovih prethodnika za proučavanje. Osnovna razlika između Mendelovih istraživanja i istraživanja ostalih bila je da su oni radili nasumično, dok se on koncentrirao na temeljito proučavanje jedne vrste te analizirao rezultate s velikom pažnjom na detalje.

Napravio je skok u razumijevanju što je obilježje genija.

Zašto njegov rad nije ostavio dubok dojam kakav je i zaslužio? U prvom redu, u suštini je genija da bude ispred svoga vremena. No to se odnosilo i na Mendelovog suvremenika, Charlesa Darwina, čija su djela zasigurno izazvala neposrednu pomutnju, tim više što su se suprotstavila ortodoksnim vjerskim uvjerenjima toga vremena. Govorilo se kako je Mendelova primjena algebre u botanici bila velik kamen spoticanja u vrijeme objavljivanja.

Moramo se sjetiti da Mendel nije bio zainteresiran za promociju poput današnjih znanstvenika.  Svoj rad pročitao je samo jednom (u dva navrata) i objavio samo jednom. Nismo čak ni znali kome je poslao nekoliko svojih kopija. Današnja medijska industrija objavljuje bilo kakva znanstvena otkrića, čak i ona upitnog značaja diljem svijeta. Takvi kanali nisu postojali u Mendelovom miljeu. Odlučio se na nesretan izbor kada je svoj rad poslao jednom od vodećih botaničara toga vremena, Carl Wilhelm Naegeliu, profesoru botanike u Münchenu. Ovaj gospodin prvo je odgovorio zaštitničkim, neohrahrujućim pismom. Dopisivanje, koje je bilo neredovito i neproduktivno, trajalo je osam godina. 1884., godine kada je Mendel umro, Naegeli je objavio djelo od 800 stranica u nasljedstvo, koje ni jedan put ne navodi Mendela, i koje je danas zasluženo zaboravljeno, izuzev za povijesne znatiželjnike.

Godine 1900. tri različita botaničara radeći u tri različite države otkrili su i objavili značaj Mendelovih eksperimenata. U ožujku 1900. nizozemski botaničar de Vries pročitao je rad o ponašanju križanaca Njemačkom botaničkom društvu. Jedan mjesec kasnije, Correns iz Tübingena objavio je rad u časopisu toga Društva pod nazivom „Pravilnik Gregora Mendela o ponašanju rasnih križanaca“. Correns je skovao pridjev „mendelovski“, koji se odnosio na zakone nasljeđivanja. Naposljetku, u istom časopisu bečki botaničar Tschermak objavio je rad „Umjetno križanje graška“. Svaki od ove trojice bio je mišljenja da je predvodnik na svome polju sve dok nije naišao na rad Mendela. Sva trojica također su bila dovoljno iskrena i velikodušna da u tisku priznaju zasluge zaboravljenom geniju.

Što se dogodilo s Mendelom tijekom posljednjih devetnaest godina njegovog zemaljskog života? Dijelio je sudbinu mnogih obećavajućih znanstvenih istraživača- „šutnuli su ga uza stepenice iz laboratorija u Sobu odbora“. Godine 1868. anonimno je izabran za Opata samostana u Brnu. Vrijeme nakon toga bilo je ispunjeno primanjem poziva iz Crkve, Vlade, znanstvenih društava, odbora svih vrsta itd. Njegovi dani istraživanja bili su prošlost. Od 1874. godine vodio je bitku s državom u vezi prijedloga oporezivanja svoga samostana. Ista žilavost u naravi na kojoj se temeljio njegov uspjeh u istraživanjima dovela je do nepopularnosti tijekom ove bitke.

Čak nakon što je Mendelov rad od strane botaničara diljem svijeta dočekan pljeskom, građani Brna odbili su prijedlog o podizanju spomenika na Klosterplatzu, kako zbog  mogućeg ometanja lokalnog sajma, tako zbog neprijateljstva koje je dolazilo od antiklerikalne frakcije. Međutim, spomenik je podignut 1910. Godine 1965. grad Brno dostojanstveno je proslavio stogodišnjicu Mendelovog velikog dostignuća.

Danas se diljem svijeta naziva „ocem genetike“.

Izvor: narod.hr/bitno.net