Osnovana država Izrael – 1948.
Nezavisnosti države Izrael proglasio je David Ben-Gurion, izvršni čelnik Svjetske cionističke organizacije.
Deklaracija nezavisnosti države Izrael svečano je proglašena 14. svibnja 1948. godine. Proglasio ju je David Ben-Gurion, izvršni čelnik Svjetske cionističke organizacije. Svečanost je održana u jednom muzeju u Tel-Avivu, a na zidu dvorane visio je veliki portret osnivača cionizma Theodora Herzla.
Deklaraciju je potpisalo 37 cionista, među kojima i kasnija premijerka Golda Meir te židovski komunist Meir Vilner. Sjedinjene Američke Države priznale su Izrael samo 11 minuta nakon stupanja na snagu Deklaracije nezavisnosti. S priznanjima su uslijedili Iran, Gvatemala, Island, Nikaragva, Rumunjska, Urugvaj, pa zatim SSSR, Poljska, Čehoslovačka i Jugoslavija.
Kod sastavljanja Deklaracije nezavisnosti cionisti su morali odlučiti koje će ime dobiti nova država. Predložena su imena Cion, Judeja, Herzlija (po Herzlu), Ciona, Ivrija itd., no na kraju je prihvaćen prijedlog Davida Ben-Guriona da se uzme ime Izrael, koje se spominje kao Obećana zemlja u Starom Zavjetu. Već sljedećeg dana nakon proglašenja nezavisnosti okolne arapske države izvršile su invaziju na teritorij Izraela. Time je započeo prvi arapsko – izraelski rat u kojem je Izrael pobjedio nadmoćne arapske snage i znatno povećao opseg svog teritorija.
Luksemburški grof koji je postao češkim kraljem i carem – 1316.
Karlo IV. kao češki kralj nije vladao samo područjem današnje Češke, nego i ostalim zemljama češke krune.
Dana 14. svibnja 1316. godine rođen je Karlo IV. Luksemburški, car Svetog Rimskog Carstva i češki kralj. Od oca je naslijedio grofoviju Luksemburg, koja je osim područja današnje države Luksemburga obuhvaćala još i znatan dio današnje Belgije te manje dijelove Njemačke i Francuske. U dobi od trideset godina izabran je za češkog kralja, kao potomak znamenite češke dinastije Přemyslovića po majčinoj liniji (djed mu je bio češki kralj Vjenceslav II. Přemyslović).
Premda je Europu ubrzo nakon Karlovog dolaska na prijestolje zahvatila velika epidemija kuge (Crna smrt), Češka je ostala pošteđena od te bolesti, kao jedna od rijetkih europskih zemalja. Godine 1355. okrunjen je Karlo IV. za cara Svetog Rimskog Carstva, čime je postao monarhom s najvišim statusom u Europi (ne računajući bizantske vladare). Karlo IV. je kao češki kralj vladao ne samo područjem današnje Češke, nego i ostalim zemljama češke krune, koje su u njegovo vrijeme obuhvaćale Šlesku, Lužicu, Brandenburg i češki dio Falačke tj. znatne dijelove današnjeg njemačkog i poljskog državnog teritorija. Prag je bio Karlu IV. glavna prijestolnica, a u tom je gradu osnovao znamenito sveučilište, koje i danas po njemu nosi ime Karlovo sveučilište u Pragu. Preminuo je 1378. godine u rodnom Pragu, u 63. godini.
Kralj Kambodže koji je bio učitelj baleta – 1953.
Prije stupanja na prijestolje bio je delegat Kambodže u UNESCO-u.
Dana 14. svibnja 1953. godine rođen je aktualni kralj Kambođe Norodom Sihamoni. Ime Sihamoni dobio je spajanjem imena svog oca i majke (kralj SIHAnouk i kraljica MONIneath).
Norodom Sihamoni proveo je veći dio svog života izvan Kambodže. Kao dijete poslan je u Prag, gdje se i školovao. Završio je studij glazbe i baleta na Muzičkoj umjetničkoj akademiji. Studirao je i režiju u Sjevernoj Koreji, a u Kambodžu se vratio 1977. godine, a nakon državnog udara Crvenih Kmera zajedno s obitelji proveo je dvije godine u kućnom pritvoru.
Tijekom 1980-ih godina živio je u Parizu gdje je podučavao balet. Nakon što je odbio položaj veleposlanika Kambođe u Francuskoj, 1993. postao je delegat svoje domovine u UNESCO-vom sjedištu u Parizu. Često je posjećivao Prag, grad svog djetinjstva i mladosti, čijim je počasnim građaninom proglašen 2006. godine kada je već bio kralj.
Godine 2004. Norodom Sihamoni izabran je za nasljednika svog oca Norodoma Sihanouka, koji je abdicirao. U trenutku kad je postao kralj bio je u 52. godini.
Luj XIV. kao malo dijete postao francuskim kraljem (1643.)
Dana 14. svibnja 1643. godine postao je Luj XIV. francuski kralj kad mu je od bolesti umro otac – kralj Luj XIII. – u 42. godini. Zbog očeve rane smrti, malom su Luju XIV. bile samo četiri godine u trenutku kad je postao kraljem. Luj XIV. zatim je vladao čak 72 godine i 110 dana, što ga je učinilo najduže vladajućim kraljem u europskoj povijesti.
Dakako, četverogodišnji Luj XIV. ispočetka nije mogao sam vladati Francuskom. Na čelo namjesništva došla je njegova majka, kraljica-udovica Ana, kći španjolskog kralja. Ona je velike ovlasti dala znamenitom kardinalu Mazarinu, koji je postao glavni ministar, tj. svojevrsni premijer Francuske.
Zanimljivo je da je kardinal Mazarin bio zapravo Talijan rođen pod imenom Giulio Raimondo Mazzarino. On je u Francuskoj svojedobno postao utjecajan suradnik kardinala Richelieua, a na kraju je preuzeo sličnu funkciju kakvu je Richelieu ranije imao (funkciju glavnog ministra francuskog kralja). Usprkos golemoj moći kardinala, mladi se Luj XIV. prilično rano afirmirao kao moćan vladar te ga se smatra tvorcem novog političkog sustava nazvanog apsolutizam.
Formiran Varšavski pakt kao protuteža NATO-u (1955.)
Varšavski pakt (nazivan i Varšavski ugovor), vojni savez sastavljen od SSSR-a i njegovih satelitskih država u srednjoj i istočnoj Europi, formiran je 14. svibnja 1955. godine. Varšavski pakt predstavljao je tijekom razdoblja Hladnog rata protutežu Sjevernoatlantskom svezu, NATO-u, koji je formiran oko šest godina ranije (još u travnju 1949. godine).
Službeni naziv ugovora kojim je formiran Varšavski pakt glasio jeSporazum o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći, a potpisan je u Varšavi pod pokroviteljstvom SSSR-a. Sporazum je potpisalo osam država: SSSR, Čehoslovačka, Albanija, Bugarska, Mađarska, Istočna Njemačka, Rumunjska i Poljska.Godine 1961. Albanijaseudaljila od Varšavskog pakta,zbog sovjetsko-kineskog raskola tijekom kojeg je staljinistički režim Envera Hoxhe podržao Kinu, a iz njega je službeno izašla 1968. godine.
Članice pakta su se obvezale da će jedna drugu potpomagati ako ijedna od njih bude napadnuta. Sporazum je također navodio da se odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutrašnje poslove, odnosne poštovanju suvereniteta i nezavisnosti članica. Te su odredbe samo godinu dana kasnije bile prekršene prilikom sovjetske invazije na Mađarsku i gušenja tamošnje antikomunističke pobune 1956. godine. Članice Varšavskog pakta (osim Rumunjake) sudjelovale su i u gušenju Praškog proljeća 1968. godine.Opravdanje za invaziju je poznato kaoBrežnjevljeva doktrina, odnosno teorija ograničenog suvereniteta, prema kojoj je SSSR sebi priskrbio pravo intervencije u slučajevima da neka od članica pokuša skrenuti sa socijalističkog puta.
Varšavski pakt nakon toga formalno nije sudjelovao u nijednom oružanom sukobu, iako su neke od država-članica imale manje kontingente među sovjetskim trupama za vrijeme rata u Afganistanu tijekom prve polovice 1980-ih godina.
Potkraj 1980-ih političke promjene u SSSR-u pod vodstvom Gorbačova olakšale su demokratizaciju u nizu europskih komunističkih država te su dovele do postupnog raspuštanja Varšavskog pakta koje je započelo sovjetskim pristankom na ujedinjenje Njemačke, u listopadu 1990. Njegova vojna struktura raspuštena je u ožujku 1991., a službeno ukidanje Varšavskog pakta obavljeno je u Pragu 1. srpnja 1991. godine.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: Povijest.hr
