Enciklika Pacem in terris pape sv. Ivana XXIII. – 1963.
Dana 11. travnja 1963. godine izdana je enciklika Pacem in terris pape sv. Ivana XXIII. (papa od 1958. do 1963. godine). To je bila prva papina enciklika namijenjena ne samo katolicima, nego svim ljudima dobre volje, bez obzira na vjeroispovijest. Pacem in terris bila je posljednja enciklika pape sv. Ivana XXIII., a dao ju je izraditi nakon što mu je dijagnosticiran rak. Papa-svetac umro je manje od dva mjeseca nakon njenog dovršenja, zbog čega su tu encikliku nazvali i svojevrsnom papinom oporukom.
Enciklika se osobito bavila problemom postizanja mira u svijetu (njen latinski početak Pacem in terris u prijevodu znači Mir na zemlji). Ta je enciklika izdana samo nekoliko mjeseci nakon završetka Kubanske raketne krize, do tada najkritičnijeg hladnoratovskog sukoba u povijesti, koja je podsjetila svijet na mogućnost globalnog uništenja nuklearnim oružjem, u slučaju nepostojanja dijaloga i dobre volje na objema stranama tzv. Željezne zavjese.
Enciklika pape-sveca naglašavala je potrebu za rješavanjem konflikata putem pregovora, a ne posezanjem za oružjem. Istaknuta je važnost poštivanja ljudskih prava na razini država, ali i moralnih obveza na razini pojedinca. Zanimljivo je da je The New York Times objavio encikliku Pacem in terris u cijelosti, što je bio prvi takav slučaj. U SAD-u je sljedeće godine započelo i dodjeljivanje nagrade zvane Nagrada Pacem in terris za mir i slobodu. Ta je nagrada u međuvremenu dodijeljena znamenitim mirotvorcima poput bl. Majke Terezije, službenice Božje Dorothy Day, nadbiskupa Héldera Câmare, Sargenta Shrivera i mnogih drugih. Među dobitnicima te nagrade čak je šest dobitnika Nobelove nagrade za mir.
Znate li po kome se zove Parkinsonova bolest? (1755.)
Dana 11. travnja 1755. godine rođen je britanski kirurg i znanstvenik James Parkinson po kojem se danas zove Parkinsonova bolest. Otac mu je bio ljekarnik i kirurg u Londonu. Parkinson je također bio po zanimanju kirurg. Upravo je on prvi sustavno opisao slučajeve Parkinsonove bolesti u djelu iz 1817. godine. On tu bolest nije nazivao svojim imenom, nego ju je zvao na engleskom jeziku Shaking Palsy, što odgovara latinskom paralysis agitans, a na hrvatski bi se otprilike moglo prevesti kao dršćuća paraliza. Istraživao je upalni artritis i napisao jedan od najranijih radova o upali slijepog crijeva.
Zanimljivo je da se Parkinson bavio i politikom. Primjerice, u doba Francuske revolucije podržavao je njene ideje. Imao je i različite druge interese – npr. geologiju i paleontologiju (proučavao je fosilne ostatke izumrlih organizama u pokušaju rekonstrukcije prošlosti svijeta). Pomagao je socijalno ranjivim skupinama i bio član nekoliko tajnih političkih društava. Tek 60-tak godina nakon Parkinsonovog vremena, nazvao je po njemu Parkinsonovu bolest poznati francuski patolog i neurolog Jean-Martin Charcot.
Pronađen znameniti Kamen sudbine (1951.)
Kamen sudbine (engl. Stone of Destiny) naziv je za čuveni kamen na kojem su krunjeni škotski kraljevi. Mase oko 152 kilograma, tradicionalno se nalazio u samostanu Scone, kamo bi svaki škotski kralj došao na dan krunidbe. Problem je nastao kad je engleski kralj Edward I. izvršio invaziju Škotske i oteo kamen, odnijevši ga u London. Eduard I. dao je kamen ugraditi u englesko kraljevsko prijestolje (legendarno prijestolje sv. Eduarda Ispovjednika) u Westminsterskoj opatiji. Na taj način bi svaki budući engleski kralj prilikom krunidbe automatski postajao i škotskim kraljem.
Četiri škotska studenta odlučila su 1950. silom vratiti kamen iz Londona u Škotsku, kamo pripada. Na Božić 1950. godine ukrali su kamen iz Westminsterske opatije i tajno ga prevezli u Škotsku. Britanska vlada naredila je istragu, no bila je bezuspješna. Kamen je tek 11. travnja 1951. godine osvanuo u škotskom samostanu Arbroath, na oltaru crkve. Pretpostavlja se da su ga studenti tamo ostavili misleći kako Crkva ne e dopustiti da se kamen vrati u London. Ipak, kamen je vraćen u Westminstersku opatiju.
Tek 1996. odlučila je britanska vlada pokloniti Kamen sudbine Škotskoj i to je učinjeno na dan sv. Andrije te godine. Kamen otad leži u dvorcu u Edinburghu, pokraj škotskih kraljevskih dragulja. Postoji, međutim, obveza da pri sljedećim krunidbama britanskih kraljeva, Kamen sudbine za tu priliku bude donesen u London, a kasnije može opet biti vraćen. U međuvremenu su se javile sumnje da kamen koji su studenti ostavili na oltaru crkve zapravo nije pravi nego kopija, a da je pravi kamen skriven na nekom tajnom mjestu.
Kraljica Margareta – jedna od najvažnijih osoba za širenje renesanse u Francuskoj (1492.)
Dana 11. travnja 1492. godine rođena je Margareta, francuska princeza iz dinastije Capet-Valois-Angoulême. Margareta je postala kraljicom Navare, malene države smještene na širem području Pirenejskog gorja. Bila je sestra moćnog francuskog kralja Franje I., pokrovitelja Leonarda da Vincija i jednog od najvažnijih naručitelja umjetničkih djela iz razdoblja francuske renesanse.
Kraljicom Navare postala je udajom za kralja Henrika II. od Navare, pripadnika dinastije Albret. Taj je kralj vukao podrijetlo još od srednjovjekovnih kraljeva Navare, a prijestolje te države naslijedio je od majke Katarine. Otprilike su u to doba Španjolci okupirali Navaru južno od Pireneja, pa se vlast Henrika II. i Margarete prostirala samo na sjever od tog planinskog lanca, tj. na teritorijalno manjem dijelu izvorne Navare i baskijskog etničkog područja. Ipak, taj je kraljevski par držao i goleme feudalne posjede unutar granica Francuske Kraljevine, kojom je u to vrijeme vladao spomenuti Franjo I. (npr. feudalni posjedi Foix, Albret, Turenne, Perigord i Limoges). Kraljica Margareta bila je jedna od najvažnijih osoba za širenje rane renesanse u Francuskoj. Pisala je pjesme, drame i ostala književna djela. Napisala je zbirku priča Heptameron. Komunicirala je s običnim pukom i financijski pomagala siromašne studente. Bila je vrlo vješta i na području diplomacije. Posebnu pohvalu dobila je od nizozemskog filozofa Erazma Roterdamskog.
Izvor: Povijest.hr
