Poginuo habsburški vojskovođa grof od Bucquoyja (1621.)
Dana 10. srpnja 1621. poginuo je Charles Bonaventure de Longueval, grof od Bucquoyja, habsburški vojskovođa. Rodio se 1571. u gradu Arrasu, a stupio je već kao mladić u službu španjolskih Habsburgovaca.
Grof od Bucquoyja zapovijedao je habsburškom vojskom u sudbonosnoj Bitki na Bijeloj gori (češ. Bílá Hora), u kojoj je izborena odlučujuća pobjeda nad češkim protestantskim plemstvom. Ta je bitka bila ključna za lom protestantske nadmoći u Češkoj, a nakon nje je golem broj domaćih čeških plemića izgubio posjede.
Zbog svojih vojnih pobjeda dobio je grof od Bucquoyja zemljišne posjede u Češkoj, i to na dijelu bližem Austriji (Nové Hrady, Rožmberk i Libějovice).
Smrt je grofa od Bucquoyja zadesila tijekom opsade Érsekújvára u Ugarskoj (danas Nové Zámky u Slovačkoj). Radilo se o ratu koji je habsburška vojska vodila protiv trupa Gábora Bethlena, kneza Transilvanije.
Nizozemskom vladaru ponuđeno englesko prijestolje (1688.)
Dana 10. srpnja 1688. poslan je poziv knezu Vilimu III. Oranskom da dođe u Englesku i preuzme kraljevsku vlast u toj državi. Radilo se o uvodu u tzv. Slavnu revoluciju (engl. Glorious Revolution) u kojoj je doista proveden plan iz spomenutog poziva, a Vilim Oranski postao je kraljem protjeravši dotadašnjeg katoličkog kralja Jakova (Jamesa) II. iz dinastije Stuart.
Knez Vilim Oranski bio je već otprije nizozemski namjesnik (niz. Stadhouder), što je u tadašnjoj Nizozemskoj u praksi označavalo svojevrsnog nasljednog vladara (neokrunjenog, doduše). Po svojoj je majci, koja je bila britanska princeza, Vilim bio unuk nekadašnjeg britanskog kralja Karla (Charlesa) I., pa je na toj činjenici mogao temeljiti pravo na prijestolje. Ipak, tadašnji vladajući britanski kralj, spomenuti Jakov II., bio je legitiman vladar s većim pravom na nasljeđivanje (po muškoj, a ne po ženskoj liniji).
Protivnici katolicizma željeli su Jakovu II. osporiti pravo na krunu i pozvati Vilima Oranskog kao protestantskog kandidata da umjesto njega preuzme prijestolje. Spomenuti poziv poslala su sedmorica britanskih moćnika: lord Danby, lord Shrewsbury, lord Devonshire, lord Lumley, londonski biskup Henry Compton, admiral Edward Russell i političar Henry Sydney. Kako bi potkopali Jakovovo pravo na prijestolje, u pozivu su tvrdili da on zapravo nije pravi kralj, već da je zamijenjen nedugo nakon rođenja.
Kasnije su obilno nagrađeni za svoje postupke, s time da su trojica dobila čak i najvišu britansku aristokratsku titulu, onu vojvode (engl. duke). Tako je lord Danby postao prvim vojvodom od Leedsa (Duke of Leeds), lord Shrewsbury prvim vojvodom od Shrewsburyja, a lord Devonshire prvim vojvodom od Devonshirea. Lord Lumley uzdignut je na titulu grofa (earla) od Scarbrougha, Edward Russell na titulu grofa od Orforda, a Henry Sydney na titulu grofa od Romneyja. U kolokvijalnom su govoru njih sedmorica dobila nadimak Besmrtna sedmorica (engl. Immortal Seven).
Piše: Boris Blažina
Višijevska vlada u Francuskoj – saveznica Hitlera (1940.)
Dana 10. srpnja 1940. u Francuskoj se dogodio značajan sastanak parlamenta na kojem je izglasan prijenos vlasti na tzv. višijevsku vladu maršala Philippea Pétaina. Glasovanje je održano u Vichyju, malenom gradiću u koji se preselila francuska vlada nakon što je Treći Reich okupirao Pariz i otprilike polovinu francuskog teritorija (sjever i zapad Francuske).
Maršal Philippe Pétain imao je u tom trenutku već 84 godine (već u doba Prvog svjetskog rata, kad je bio zapovjednik na bojištu, prešao je šezdesetu). Pétainova Francuska surađivala je s Hitlerovim Trećim Reichom kao svojevrsna vazalna država. Ideologija višijevske francuske bila je izrazito konzervativna i autoritarna, ali fašistički elementi imali su tek marginalan utjecaj. Pétain je za zla koja su zadesila Francusku krivio socijaliste, komuniste, Britance, slobodne zidare, Židove, imigrante, Rome i homoseksualce. Smatrao ih je odgovornima za dekadenciju i degeneraciju države te im suprotstavljao romantičnu viziju antičke Galije na kao izvora francuskih vrlina, a Vercingetoriksa uzdigao u nacionalnog junaka. Navedene skupine “nepoželjnika” trpile su diskriminaciju pri zapošljavanju, deportacije, zatvaranja u sabirne logore i prisilni rad. Više od 13.000 Židova predano je Nijemcima, koji su ih zatim ubili.
Zanimljivo je da je grad Vichy, gdje je bilo Pétainovo sjedište, bio otprije poznat kao lječilište. Termalnu vodu koristili su ondje još u doba Rimskog Carstva, a također i za vrijeme francuskih kraljeva (npr. poznatog Luja XVI).
Seveso – najveća kemijsko-industrijska katastrofa u Europi (1976.)
Velika kemijska havarija dogodila se u talijanskom gradiću Sevesu 10. srpnja 1976. godine. Radilo se o najvećoj kemijsko-industrijskoj katastrofi u povijesti Europe. Iz kemijske tvornice koja je pripadala kompaniji ICMESA (Industrie Chimiche Meda Società Azionaria) u susjednoj Medi istekao je smrtonosno opasan kemijski spoj popularno zvan dioksin. Taj spoj nosi kemijski naziv 2,3,7,8-tetraklordibenzodioksin, a njegove se molekule sastoje od atoma ugljika, vodika, klora i kisika. Smatra ga se jednom od najotrovnijih kemijskih tvari poznatih čovjeku, oko dvjesto je puta otrovniji čak i od bojnog otrova sarina. Djeluje kancerogeno (izaziva rak) i teratogeno (opasan je u razvojnim fazama organizama).
Spomenuta se tvornica nalazila u neposrednoj blizini Sevesa, gradića udaljenog samo oko 20 kilometara od središta Milana (Seveso danas funkcionira kao svojevrsno milansko sjeverno predgrađe). Pri jednom je kemijskom procesu spomenutog dana došlo do pogreške koja je izazvala ispuštanje otprilike sedam tona kemijskih tvari u okolicu. U toj je tvari bio otprilike jedan kilogram spomenutog 2,3,7,8-tetraklordibenzodioksina, što je količina dovoljna za ubijanje otprilike jedne milijarde zamoraca. U prvih je nekoliko dana nakon tog događaja pronađeno u Sevesu i okolici oko 3.300 mrtvih domaćih i divljih životinja.
Provedena je opsežna operacija evakuacije i dekontaminacije, a mnoge su životinje pobijene (čak oko 80.000 do kraja 1978. godine) kako bi se spriječio ulazak dioksina u ljudski hranidbeni lanac. Premda nijedna odrasla osoba službeno nije umrla prilikom te katastrofe, 26 trudnica odlučilo se za pobačaj navodno zbog straha od spomenutog teratogenog učinka dioksina. Kod 447 osoba primijećene su pojave na koži slične aknama (klorakne), a provedeni su i veliki parnični procesi.
Izvor: Povijest.hr
