Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku – 1941.

Ante Pavelić je ostao u Italiji čekajući da Nijemci i Talijani osiguraju teren pa je tek nekoliko dana kasnije od proglašenja stigao u Zagreb.

Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. godine proglasio osnivanje NDH. Proglašenje je emitirano putem Radio Zagreba iz zgrade u Vlaškoj ulici 116. Dogodilo se to u satima kad su njemačke trupe ulazile u Zagreb, a Kraljevina Jugoslavija još nije kapitulirala. Pet dana prije poglavnik ustaškog pokreta Ante Pavelić, koji se nalazio u Italiji, putem radio stanice Velebit pozvao je hrvatski narod da se pridruži ustašama u uspostavi Nezavisne Države Hrvatske.

Bivši austro – ugarski pukovnik Slavko Kvaternik djelovao je u dogovoru s Pavelićem i njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Naime, nacisti su isprva željeli da Hrvatsku pod njihovim patronatom vodi vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, ali ih je ovaj uporno odbijao. Njemačka se tada okrenula ustašama koji su bili pod patronatom Mussolinijeve Italije, a Weesenmayer je Mačeka uspio nagovoriti da pozove svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti.

U međuvremenu Talijanske vlasti su na brzinu prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske.  Ante Pavelić je ostao u Italiji čekajući da Nijemci i Talijani osiguraju teren pa je tek nekoliko dana kasnije od proglašenja stigao u Zagreb preko Karlovca i to u ranim jutarnjim satima.

Nakon njegovog povratka (iz Kraljevine Jugoslavije emigrirao je 1929. godine nakon uspostave diktature) formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH. Uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS), te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta.

Kvaternikov tekst proglašenja NDH počinje sljedećim riječima: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.” (na dan proglašenja bio je Veliki Četvrtak uoči Uskrsa).

Maček je, pak, izjavio: “Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.”

 piše: Dražen Krajcar

 

Pruska sekularizacijom došla u posjed dinastije Hohenzollern (1525.)

Dana 10. travnja 1525. godine sekularizirana je Pruska, kad se dotadašnji veliki meštar Teutonskog viteškog reda službeno preobratio na protestantizam i proglasio vladarom Pruske. Naime, Pruska je dotad bila posjed Teutonskog viteškog reda i nije imala vladara nego je njome upravljao veliki meštar, kojeg su birali vitezovi spomenutog reda.

Veliki meštar koji je sekularizirao Prusku, tj. pretvorio je iz Crkvene u svjetovnu državu bio je Albert von Hohenzollern, unuk brandenburškog kneza izbornika Alberta III. Ahila i poljskog kralja Kazimira IV. Jagelovića. Albert se proglasio vojvodom Pruske, pri čemu je ta pokrajina ostala vazalni posjed (feud) poljskih kraljeva. Tako je poljski kralj Žigmund Jagelović, koji je Albertu bio ujak, primio njegovu vazalsku prisegu. Vojvoda Albert vladao je zatim Pruskom kao vazal poljskog kralja sve do svoje smrti 1568. godine. Njegova dinastija Hohenzollern imala je od toga veliku korist jer je zatim po nasljednom načelu vladala Pruskom sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. Pruska prijestolnica bio je Königsberg, grad na Baltičkom moru kojeg su Poljaci zvali Królewiec, a danas nosi ime Kalinjingrad i pripada Ruskoj Federaciji.

Austrijski nadvojvoda Maksimilijan proglašen carem Meksika (1864.)

Austrijski nadvojvoda Maksimilijan proglašen carem Meksika (1864.)

Maksimilijan je bio mlađi brat cara Franje Josipa, vladara Austrijskog Carstva, a rodio se u Schönbrunnu pokraj Beča. Bio je vrhovni zapovjednik austrijske ratne mornarice i oženjen za belgijsku princezu. Austrijski nadvojvoda Maksimilijan proglašen je carem Meksika 10. travnja 1864. godine. Za taj su ga položaj izabrali pripadnici meksičke aristokracije, a zbog potpore francuskog cara Napoleona III. Maksimilijan je dobio stvarnu priliku zavladati Meksikom. Podržavale su ga Katolička Crkva i mnoge države, ali SAD nisu priznale Meksiko i podržavale su juariste – pripadnike prijašnjeg predsjednika Benita Juáreza. Postoji teorija da je Maksimilijan izabran za cara zbog njegovog habsburškog podrijetla jer su pripadnici dinastije Habsburg nekoć stoljećima vladali meksičkim područjem kao kraljevi Španjolske. Maksimilijan je u početku odbio ponudu, ali je nakon proglašenja Drugog Meksičkog Carstva prihvatio položaj, zbog čega je izgubio austrijska nasljedna prava. Kao car uveo je niz liberalnih promjena poput općeg prava glasa. Vladao je samo nekoliko godina jer suMeksičko Carstvo prilično brzo srušile republikanske snage. Kad su se sukobi s pristašama prijašnje vlasti zaoštrili, njegova supruga je otišla u Europu po pomoć, a on je odbio napustiti Meksiko. Nakon izdaje je uhićen i izveden pred vojni sud te osuđen na smrt strijeljanjem. Mnoge javne osobe su se založile za poštedu Maksimilijanovog života, ali nije pomoglo. Na zahtjev Franje Josipa tijelo je prevezeno u Beč, gdje je pokopan.

Omar Sharif – poznati glumac i poliglot (1932.)

Dana 10. travnja 1932. godine rođen je u Egiptu Omar Sharif, nagrađivani filmski glumac. Rođeno ime bilo mu je Michel Demitri Chalhoub, a tek je kasnije uzeo ime Omar Sharif. Rodio se u egipatskom velegradu Aleksandriji, a u Egiptu je stekao visoko obrazovanje studiravši matematiku i fiziku na Sveučilištu u Kairu. Bio je i poliglot – tečno je govorio arapski, engleski, grčki i francuski te se služio španjolskim, talijanskim i turskim jezikom.

Svoje prve filmske uloge imao je u egipatskim filmovima već tijekom ranih 1950-ih godina. Tek je početkom 1960-ih, u dobi od oko 30 godina, nastupio u prvom filmu na engleskom jeziku. Radilo se o filmu Lawrence od Arabije iz 1962. godine, s Peterom O’Tooleom u glavnoj ulozi, a za svoju ulogu nominiran je za Oskara. Godine 1965. završen je film Doktor Živago s Omarom Sharifom u glavnoj ulozi koji mu je donio svjetsku slavu (film se temeljio na istoimenom romanu Borisa Pasternaka, nagrađenog Nobelovom nagradom za književnost). U glumačkoj karijeri osvojio je i dva Zlatna globusa. Tijekom glumačke karijere Sharif je glumio u 90-ak filmova te desetak televizijskih serija.

Otprilike do sredine 1960-ih živio je u Egiptu, a zatim se preselio u Europu. Još 1954. oženio se egipatskom glumicom Faten Hamama, pri čemu se preobratio na islam. Omar Sharif preminuo je 2015. godine u Kairu.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI