Mađarska Crvena armija ukinula Republiku Prekmurje (1919.)
Kratkotrajna Republika Prekmurje, ili Murska Republika, ukinuta je 6. lipnja 1919. nakon što su u nju umarširale trupe Mađarske Crvene Armije. Prekmurje je prostor sjeverno od rijeke Mure koji je bio u sklopu Kraljevine Ugarske, u okviru Austro-Ugarske Monarhije. U biti to je bilo granično područje između Ugarskog i Austrijskog dijela koje je bilo pretežito naseljeno Slovencima. Pored njih na tom teritoriju živjeli su Mađari (20 %), Austrijanci (8 %) i Hrvati (3 %).
Tijekom Prvog svjetskog rata u Prekmurju su se kao vođe isprofilirali katolički i evangelički svećenici. Prvi su se zalagali za otcjepljenje od Mađarske, dok su drugi bili za ostanak u Ugarskom Kraljevstvu uz priznavanje nacionalnih prava. Međutim, kada je u Budimpešti, nakon kraja Prvog svjetskog rata, proglašena Mađarska Sovjetska Republika katolici i evangelisti udružuju se u strahu od komunističke opasnosti.
Dana 29. svibnja 1919. Vilmoš Tkalec, socijaldemokrat, vojnik i krijumčar, u Murskoj Suboti, uz potporu seoskog stanovništva, proglasio je Mursku Republiku. Tkalec je izabran za predsjednika, a kapetan Pernetzky za zapovjednika oružanih snaga. Samoproglašenu državu priznala je samo Austrija, a nije imala ni potporu među lokalnim stanovništvom koje se željelo priključiti Kraljevini SHS. Nakon upada Mađarske Crvene armije Repulika je ukinuta, a nakon sloma Mađarske Sovjetske Republike Prekmurje je zauzela vojska Kraljevine SHS.
Vilomoš Tkalec pobjegao je u Austriju, gdje je promijenio ime u Vilmos Tarcsay, i napisao prekmurski udžbenik Vend-szlovenszka kniga cstenyá. Kasnije se preslio u Budimpeštu gdje je i umro 1950. godine.
piše. Dražen Krajcar
Diego Velázquez – španjolski dvorski slikar i vitez (1599.)
Diego Velázquez, slavni španjolski barokni slikar i općenito jedan od najznamenitijih umjetnika u svjetskoj povijesti, kršten je 6. lipnja 1599. godine. Nije poznat točan dan njegovog rođenja, ali može se pretpostaviti da nije prošlo mnogo vremena od njegovog rođenja do krštenja. Velázquez se rodio u Sevilli, u španjolskoj pokrajini Andaluziji, koja slovi kao najtopliji kraj u cijeloj Europi.
Postao je dvorskim slikarom kralja Filipa IV. u Madridu. Kralj Filip IV. imenovao je cijenjenog Velázqueza vitezom Reda sv. Jakova (španj. Orden de Santiago). Postoji legenda da je na znamenitoj slici Las Meninas kralj osobno naslikao na Velázquezovim prsima crveni križ sv. Jakova, znak tog reda. Položaj viteza Reda sv. Jakova bio je vrlo ugledan, a među članovima tog reda bili su i španjolski kolonijalni potkraljevi te generali.
Velázquez je najpoznatiji po portretima kralja Filipa IV. i njegove obitelji. Pored toga slikao je druge europske uglednike, ali i obične ljude (npr. Vodonoša iz Seville, 1618.) te povijesne događaje (npr.Predaja Brede 1635.), scene iz mitologije (npr. slike rimskih bogova Marsa, Apolona i Merkura) i vjerske teme (npr. Krunidba Djevice, 1635.).
Velázquez je u Madridu živio sve do 1660. godine. Pokopan je u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Madridu. Nažalost, Velázquezov je grob uništen tijekom Napoleonskog razdoblja tako da danas nije poznata njegova točna lokacija.
Posljednja carica Ruskog Carstva (1872.)
Dana 6. lipnja 1872. rođena je posljednja ruska carica Aleksandra. Rodila se u Darmstadtu u Njemačkoj, a bila je njemačko-britanskog podrijetla. Naime, Aleksandra je bila unuka britanske kraljice Viktorije. Radilo se o tome da se Viktorijina kći, princeza Alice od Ujedinjene Kraljevine, udala za njemačkog princa koji je dobio titulu velikog vojvode od Hessena. Tako je buduća ruska carica od rođenja nosila ime Alix od Hessena.
Aleksandra je postala ruska carica udajom za Nikole II. – posljednjeg vladajućeg ruskog cara (ubili su ih boljševici nakon Oktobarske revolucije). Zanimljivo je da je Aleksandra rođenjem bila protestantkinja, a tek se uoči vjenčanja preobratila na pravoslavlje.
Aleksandra je svojedobno bila jedna od ljubimica svoje bake kraljice Viktorije. U Ujedinjenoj Kraljevini znala je provoditi vrijeme u bakinom društvu. Aleksandra se zaručila za budućeg ruskog cara Nikolu II. 1894. godine, a nedugo prije nego što su se vjenčali njemu je umro otac – neki su to smatrali lošim znamenjem. Tako se dogodilo da je Nikola II. već bio vladajući ruski car u trenutku kad su se njih dvoje vjenčali. Njemu je bilo 26 godina, a njoj 22.
Okrunjeni su zajedno. Rodila je petero djece – četiri velike kneginje (Olga, Tatjana, Marija, Anastazija, kolektivno poznate kao OTMA) i carevića Alekseja, koji je bolovao od hemofilije. Bila je omražena i među narodom i među višim slojevima. Nije voljela javne manifestacije te su joj mnogi elementi ruske kulture bili odbojni. Iako ograničene inteligencije, imala je snažan utjecaj na supruga te je na carski dvor dovela razne šarlatane i mistike među kojima je najpoznatiji redovnik Rasputin.
Kad je u Prvom svjetskom ratu njen suprug uzeo izravnu kontrolu nad vojskom, regentsku vlast prepustio je supruzi koja nije imala nikakvo iskustvo ili znanje na tom polju. Supružnici su se pokazali nesposobnima na tim položajima te je rezultat bio izbijanje dvije revolucije 1917. i propast dinastije Romanov.
Izvor: Povijest.hr
