To je još uvijek bilo doba klasičnog Divljeg zapada. Poznati obračun kod O.K. Corrala dogodio se tek pet godina kasnije, a u to su vrijeme živjeli Wyatt Earp, Doc Holliday i Billy the Kid.

Dana 4. lipnja 1876. godine dovršena je prva američka transkontinentalna vožnja vlakom. Radilo se o svojevrsnoj egzibiciji s ciljem postizanja publiciteta. Vlak kojim je izvršen taj pothvat nazvali su Transcontinental Express, a prevalio je udaljenost od New Yorka do San Francisca za 83 sata i 39 minuta. Samo desetak godine ranije, u doba kad još nije bilo razgranate željezničke mreže na zapadu SAD-a, za takvo su isto putovanje bili potrebni mjeseci. Dapače, da bi izbjegli mukotrpan i opasan put preko Divljeg zapada, ranije su mnogi putovali brodovima oko cijele Južne Amerike, što je bila desetke tisuća kilometara duga plovidba.

Povezivanje istočne i zapadne obale SAD-a bio je u gospodarskom i socijalnom pogledu izrazito važan pothvat. Doputovati iz New Yorka u San Francisco za 83 sata i 39 minuta (oko tri i pol dana) predstavljalo je sjajan uspjeh za tu 1876. godinu, naročito s obzirom da je to još uvijek bilo doba klasičnog Divljeg zapada (poznati obračun kod O.K. Corrala dogodio se tek pet godina kasnije, a spomenute 1876. živjeli su Wyatt Earp, Doc Holliday, Billy the Kid i mnogi ostali poznati ljudi s Divljeg zapada). Dapače, u to se vrijeme još uvijek ratovalo s Indijancima. Primjerice, samo tri tjedna nakon izvršenog pothvata Transcontinental Expressa, održala se znamenita Bitka kod Little Bighorna, u kojoj je stradao general George Armstrong Custer (indijanski vođe u to su vrijeme bili poznati Sitting Bull i Crazy Horse).

Nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Trianonu oko 3.300.000 Mađara našlo se izvan granica domovine, tj. u stranim državama. 

Znameniti Trianonski sporazum, po kojem je nekadašnjem Ugarskom Kraljevstvu nakon Prvog svjetskog rata oduzeta većina teritorija, potpisan je 4. lipnja 1920. godine. Naime, Ugarska se u Prvom svjetskom ratu nalazila na gubitničkoj strani jer je bila dio poražene Austro-Ugarske. Kao gubitnica, Ugarska je morala pristati na ponižavajuće mirovne ugovore. Pobjedničke sile doista nisu štedjele poražene neprijatelje. Danas se pretpostavlja da je nemilosrdno kažnjavanje poražene Njemačke nakon Prvog svjetskog rata bilo jedan od glavnih uzroka za pokretanje Drugog svjetskog rata.

Paradoksalno je da je Ugarska kažnjena jače nego Njemačka i Austrija. Naime, u Trianonu su joj oduzeli čak 72 % nekadašnjeg teritorija, a oko 3.300.000 Mađara našlo se izvan granica domovine tj. u stranim državama. K svemu tome, Mađarske oružane snage ograničene su na samo 35.000 lako naoružanih vojnika.

Što je sve Mađarskoj oduzeto? U korist Rumunjske oduzeta joj je Transilvanija (Erdelj). Nekadašnje sjeverne ugarske županije pripale su Čehoslovačkoj (današnja Slovačka). Gradišće (Burgenland) pripalo je Austriji, a Prekmurje, Međimurje, Baranja, Banat i Bačka Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji). Inače, Trianonski se sporazum zove po dvorcu Veliki Trianon (Grand Trianon) u neposrednoj blizini Versaillesa, jer je tamo obavljeno potpisivanje tog ugovora. Mađari i danas teško mogu oprostiti nepravdu koja im je tada nanesena.

Monopoliziran plemeniti sir Roquefort – 1411.

Roquefort se proizvodi od ovčjeg mlijeka, kojeg je za jedan kilogram sira potrebno oko četiri i pol litre. 

Dana 4. lipnja 1411. godine dodijelio je francuski kralj Karlo VI. povlasticu proizvodnje sira s plemenitom plijesni gradiću imena Roquefort-sur-Soulzon. Tamošnji sir Roquefort danas je zaštićen propisima Europske unije i jedan je od najpoznatijih sireva s plemenitom plijesni u svijetu. Gradić Roquefort-sur-Soulzon nalazi se na području francuskog Središnjeg masiva, u vrlo slikovitom brdskom području smještenom nedaleko od kanjona rijeke Tarn.

Pravo na upotrebu naziva Roquefort ima samo sir koji je dozorio u spiljama Combalou, koje se nalaze u blizini tog gradića. Roquefort se proizvodi od ovčjeg mlijeka, kojeg je za jedan kilogram sira potrebno oko četiri i pol litre. Sir s plemenitom plijesni proizvodio se ondje već u srednjem vijeku, vjerojatno i znatno prije spomenute 1411. godine.

Prema legendi, sir Roquefort otkriven je slučajno, kad je jedan mladić ugledavši lijepu djevojku u blizini ostavio u pećini ovčji sir, koji je trebao pojesti za obrok. Zaboravivši na sir, vratio se u pećinu nakon nekoliko mjeseci, kad je sir zahvatila plava plijesan. Riječ je o vrsti plijesni zvanoj Penicillium roqueforti, koja se nalazi i u nekim drugim sirevima, uključujući gorgonzolu i danski plavi sir. U današnje se vrijeme u Francuskoj proizvodi i do nekoliko desetaka tisuća tona sira Roquefort, po čemu on spada u vodeće francuske sireve.

Amerikanci odbili primiti brod sa židovskim izbjeglicama – 1939.

Vlasti u SAD-u odbile su dati pristanak za pristajanja broda, s preko 900 židovskih izbjeglica iz Europe koji su bježali pred Hitlerovim nacističkim režimom. 

Četvrtog lipnja 1939. godine brod imena St. Louis, nakrcan s preko 900 židovskih izbjeglica iz Europe, koji su bježali pred Hitlerovim nacističkim režimom, pokušao je pristati uz obalu Floride i iskrcati svoje putnike na sigurno. Brod je prethodno bio odbijen na Kubi, a odbili su ga i Amerikanci. Poslali su dva plovila Obalne straže, koja su pratila brod pazeći da ne pristane uz američku obalu. Neki tvrde da su Amerikanci ispalili čak i pucanj upozorenja. Kapetan broda Gustav Schröder, premda Nijemac, brinuo se za putnike i čak je razmišljao da nasilno nasuka brod na američku obalu.

Nakon što su vlasti u SAD-u odbile dati pristanak za pristajanja broda, kapetan je nastavio prema Kanadi, no židovski useljenici su i tamo odbijeni. Na kraju se brod vratio u Europu i Židovi su iskrcani u Belgiji, Nizozemskoj, Britaniji i Francuskoj. Tamo su u to vrijeme bili sigurni od progona, no uskoro je Hitler osvojio Francusku, Belgiju i Nizozemsku. U Holokaustu su poginula ukupno 254 Židova s broda, samo zato jer su ih u američkim zemljama odbili primiti. Ipak, Židovi su kasnije cijenili napore kapetana Schrödera i dali mu titulu Pravednika među narodima.

Ivo Lendić – pjesnik, publicist i emigrant – 1908.

Za vrijeme NDH bio je dopisnik Hrvatskog naroda iz Rima

Hrvatski pjesnik i publicist Ivo Lendić rođen je 4. lipnja 1908. godine u mjestu Janjina na Pelješcu. Srednju školu pohađa u Dubrovniku, nakon čega je završio studij filozofije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim djeluje kao novinar i publicist.

Uređivao je listove Luči, Hrvatska straža i Hrvatska politika, a politički je podupirao HSS. Za vrijeme NDH Lendić je bio dopisnik Hrvatskog naroda iz Rima, a nakon Drugog svjetskog rata emigrirao je u Italiju odakle se prebacuje u Argentinu. U emigraciji uređuje mjesečnik Glas sv. Antuna, u kojem okuplja veliki broj hrvatskih intelektualaca, te surađuje s ostalim emigrantskim glasilima. Bio je i član više hrvatskih udruga u iseljeništvu.

Lendić je pisao pjesme kršćanskog nadahnuća, s najčešćim motivima boli i osamljenosti (Lirika, Angelusi, Psihoanaliza, Božji kotači), napisao je studije o Đuri Sudeti, S. S. Kranjčeviću i V. Vidi te prevodio sa španjolskog, talijanskog i engleskog jezika. Baveći se književnom kritikom, oštro je polemizirao s Miroslavom Krležom.

Ivo Lendić preminuo je 1982. godine u gradu Iguazu, u argentinskoj pokrajini Misiones.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr