3. listopada 1998. beatificiran Alojzije Stepinac – što sve treba znati o procesu proglašenja osobe svetom?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan, 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti.
Postupak za Stepinčevu kanonizaciju pokrenut je još 1969. godine, kada je tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije “junačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”.
Koje su faze do proglašenja – blaženim?
Kandidat prije nego što službeno bude proglašen svetim, kanoniziran, treba najprije biti uzdignut na čast sluge Božjeg (servus Dei), dekretom o herojstvu kreposti ili o mučeništvu bude priznat kao časni (venerabilis) i zatim blaženim (beatus), a sam proces se naziva beatifikacijom.
Tako se slugom Božjim postaje dekretom mjesnog ordinarija po dopuštenju Svete Stolice (nihil obstat), kojim se uvodi kauza kanonizacije i naređuje pokretanje biskupijskog postupka.
Nakon što je pozitivno završena prva faza procesa, biskupijska, započinje tzv. rimska faza. Ako prema mišljenju stručne komisije, koja se sastoji od teologa, kardinala, biskupa i Kongregacije za kauze svetih, kandidat za beatifikaciju bude ocijenjen dostojnim, tj. da je živio tri teološke kreposti (vjeru, ufanje i ljubav) i četiri kardinalne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), onda ta ista Kongregacija s ovlašću pape sastavlja dekret o herojstvu kreposti ili o mučeništvu kojim se kandidat naziva časnim slugom Božjim.
Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se da je prošlo najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost od traženih godina te da već postoji čudo po zagovoru sluge Božjeg. Za proglašenjem blaženim nekog mučenika čudo nije potrebno.
Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekog sluge Božjeg, blaženika ili sveca nego je uvijek djelo (čudo) Božje. Njihova je zasluga samo zagovor čuda pred licem Božjim. Što bi onda uopće bilo čudo? Obično su to znanstveno i medicinski neobjašnjiva tjelesna ozdravljenja od teških bolesti. Među čuda se mogu ubrojiti i druga nadnaravna obilježja kao što su primjerice stigme (pojava rana na nečijem tijelu, kakve je imao Isus Krist u vrijeme svoje muke), očuvanje neraspadnutim tijela poslije smrti i slično. Što se tiče samih ozdravljena, ona moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Da bi jedno takvo čudo bilo sveopće prihvaćeno, Kongregacija se služi posebnom komisijom liječnika, koju čine vrhunski specijalisti, vjernici i nevjernici.
Kako i zakon nalaže, tek nakon dekreta o herojskim krepostima ili o mučeništvu i dekreta o čudu izmoljenu po zagovoru sluge Božjega, papa dopušta da se taj isti sluga Božji ubuduće u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskog života, čiji je blaženik bio član, časti kao blaženi na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).
Kako dolazi do proglašenja blaženika – svetim?
Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje svetim dosadašnjeg blaženika. I u ovoj završnoj fazi, da netko postane svet, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju postojanje čuda se traži i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, kojeg uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi, a njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.
Ovdje se ukratko prikazano, na vrlo pojednostavljen način, što je sve potrebno učiniti da bi nekoga službena mjerodavna crkvena vlast priznala slugom Božjim, blaženim i svetim. No, na kraju je potrebno postaviti pitanje: Jesu li na poseban način sveti samo oni koji se nalaze na službenom popisu Katoličke Crkve, tj. u njezinom općem kalendaru?
Naravno da nisu. Kako je rečeno, ovi koji su javno priznati od Crkve bili su sveti i prije svečane beatifikacije i kanonizacije. To znači da i izvan općeg kalendara postoje sveti ispovjedaoci vjere, čija je svetost ostala u skrovitosti njihova srca, poznata samo Gospodinu i manjem broju ljudi te mučenici, koji su kroz povijest ili u suvremeno doba dali svoj život za vjeru. To potvrđuje i blagdan Svih svetih, koji se obilježava 1. studenog. Njime Crkva u jednom danu slavi sve svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti – sve znane i neznane svece.
Izvor: narod.hr
3. listopada 1991. Vinkovci – šesnaestogodišnji Hrvat uništio tenk na prilazima gradu!
Piše: Petar Horvatić
Šesnaestogodišnji Hrvat uništio dana 3. listopada 1991. tenk u borbama za Vinkovce, piše Hrvatski inofrmativni centar (HIC).
Nažalost, hrvatska javnost ne zna ime ovog golobradog heroja koji je stao pred čeličnu neman koja sije smrt. Ono što se nije usudila većina odraslih muškaraca, učinio je golobradi heroj koji je tek krenuo u srednju školu.
Početak rata u Vinkovcima službeno je petak, 19. srpnja 1991., kada su prvi puta granatirani. Od toga datuma gotovo da nije bilo dana u kojem nije bilo „gruvanja“ iz okolnih sela u kojima su do tada mirno živjeli pripadnici srpske manjine.
Nevjerojatan je podatak da je na okupiranom dijelu bivše općine Vinkovci u jesen 1991. bila najveća koncentracija oklopa JNA: 320 tenkova i 250 borbenih vozila.
Osobita meta napada u Vinkovcima bila je bolnica u gradu. Ovo su originalne amaterske snimke dragovoljca Domovinskog rata Stevea Gaunta, Engleza koji došao iz mira u krvavi rat braniti Vinkovce te 1991. godine, te ostao nakon rata živjeti u gradu.
Svaki je dan u Vinkovcima bio težak i pun smrti, ali svima je najteže pao 18. studenoga kada je pao Vukovar.
Pa ipak, beznađe koje se tada uvuklo među ljude preraslo je u inat da Slavonija, a s njome i Hrvatska, nikada neće biti pokorena!
Vinkovci imaju svoje junake. To su svi oni koji su ostali u gradu kako bi se i hrvatski branitelji koji su u Vinkovce došli iz cijele Hrvatske i svijeta osjećali sigurnijim. Najteže je bilo u bolnici koja se nalazila tek petstotinjak metara od prve crte bojišnice. Dnevno je zbrinjavala više desetaka ranjenih vojnika, ali i civila.
Iako je smrt bila posvuda, nikada nije nedostajalo kulturnih zbivanja – koncerata, likovnih izložbi, promocija knjiga. U tom gradu muze nikad nisu šutjele. To je jačalo moral i hrabrilo vjeru Vinkovčana i branitelja grada da će se Hrvatska izboriti za svoju samostalnost.
Grad je preživio sve nedaće. Dočekao je Božić i novu 1992. godinu pod granatama. Iako pod uzbunama, već se osjećalo ozračje najavljivanog međunarodnog priznanja Hrvatske.
Izvor: narod.hr
Britanci testirali prvu nuklearnu bombu (1952.)
Dana 3. listopada 1952. godine Ujedinja Kraljevina izvela je svoj prvi nuklearni test u povijesti. Postala je time treća nuklearna sila na svijetu, jer su prije nje atomsko oružje razvili su samo SAD i SSSR. Zanimljivo je da su Britanci odlučili svoju bombu testirati u dalekoj Australiji. Potrebno je naglasiti da Australija u to doba više nije bila britanska kolonija, premda je britanska kraljica Elizabeta II. bila i australska kraljica (tako je uostalom, i danas).
Premda Australija u to doba formalno nije bila mnogo više vezana uz Ujedinjenu Kraljevinu nego što je danas, ipak su Australci dopustili Britancima testiranje nuklearnog oružja na svom teritoriju. Test je izvršen na otočju Montebello, koje se nalazi manje od 100 kilometara od sjeverozapadne australske obale. Riječ je o lokaciji koja je sa suprotne strane australskog kontinenta od najvećih gradova – Sydneyja i Melbournea.
Britanska bomba sadržavala je oko 7 kilograma plutonija i proizvela je eksploziju snage iznad 25 kilotona. Bomba je detonirana u jednoj laguni na spomenutom otočju Montebello, i to tako da su je stavili u stari ratni brod, fregatu HMS Plym. Eksplozija je potpuno raznijela brod, a smisao takvog testiranja bio je navodno u tome da se vidi što bi se dogodilo kad bi netko pokušao brodom prokrijumčariti nuklearnu bombu (što je navodno brinulo Britance).
Prvi spomen titule markgrofa od Brandenburga (1157.)
Dana 3. listopada 1157. zapisan je prvi do danas sačuvani spomen titule markgrofa od Brandenburga. Tom je titulom oslovljen tadašnji feudalni gospodar Brandenburga Albert, koji je pripadao dinastiji Askanijevaca, a imao je nadimak Medvjed (njem. Albrecht der Bär). U njemačkom feudalnom poretku markgrofovi su izvorno vladali tzv. markama, graničnim teritorijima koji su u prosjeku bili veći od grofovija u unutrašnjosti države.
Brandenburška marka ime je dobila po gradu Brandenburgu na rijeci Havel, smještenom oko 60 kilometara zapadno od Berlina. To je područje poslužilo kao jezgra iz koje se Brandenburška marka pod dinastijom Askanijevaca proširila na širu okolicu Berlina i na znatan dio sjeverne Njemačke. Na vrhuncu teritorijalnog uspona, Brandenburška marka prostirala se od središnjeg dijela sjeverne Njemačke pa sve do duboko u unutrašnjost današnje Poljske. U povijesnom je smislu Brandenburška marka postala važnom jer je poslužila kao jezgra iz koje je pod dinastijom Hohenzollern nastala Kraljevina Pruska, a zatim i Njemačko Carstvo.
Kralj Aleksandar proglasio Kraljevinu Jugoslaviju (1929.)
Nakon atentata u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. godine kralj Aleksandar Karađorđević je poslije bezuspješnih konzultacija s vodećim političarma kako smiriti stanje, pogotovo odnose Srba i Hrvata, u državi 6. siječnja 1929. ukinuo Ustav, raspustio Skupštinu i uveo osobnu diktaturu. Uskoro su zabranjene i sve političke stranke, a 3. listopada 1929. godine kralj objavljuje Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja.
Zakonom je dotadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju da bi se pokazalo jedinstvo naroda u državi. Aleksandar je tako proklamirao geslo: „Jedan narod, jedan kralj,jedna država“. Ukinute su sve nacionalne posebnosti, a stvorena je umjetna jugoslavenska nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.
Kraljevina je podijeljena na 9 banovina, umjesto dotadašnje podjele na oblasti, i grad Beograd. Novoosnovane banovine bile su: Dravska (sa sjedištem u Ljubljani), Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje), Vardarska (Skoplje), Moravska (Niš) i Dunavska (Novi Sad). Banovine su zamišljene kao jedinice na koje je prenesena vlast iz nadležnosti centralnih organa, ali u zbilji sva vlast ostala je koncentrirana u osobi kralja i njegovih najbližih suradnika.
Prostor bivše Kraljevine Hrvatske (Slavonija i Dalmacija), Međimurje i Kastav bio je podijeljen na dvije banovine – Savsku i Primorsku, s tim da su neki krajevi (Srijem, Zemun, Dubrovačko područje…) uključeni u druge banovine. S druge, pak, strane, neka područja koja nisu bila u sastavu Kraljevine Hrvatske dodana su spomenutim banovinama – Črnomelj s Metlikom, područje zapadne Hecegovine…
Ovakva podjela ostala je na snazi do 1931. godine kada je došlo do novog razgraničenja, ali je broj banovina ostao isti.
Piše: Dražen Krajcar
Sastanak Franje Josipa i posljednjeg ruskog cara (1903.)
Dana 3. listopada 1903. završio je višednevni sastanak između ruskog cara Nikole II. i austro-ugarskog vladara Franje Josipa u štajerskom lovačkom dvorcu Mürzssteg. Ruski car bio je u posjetu Austro-Ugarskoj Monarhiji, a u spomenutom dvorcu bio je kod cara Franje Josipa gost u lovu. Lovački dvorac Mürzssteg nalazio se u privatnom posjedu dinastije Habsburg-Lotaringija, a bio je izgrađen carevim novcem tijekom druge polovine 19. stoljeća.
Danas taj dvorac služi kao ljetna rezidencija austrijskih predsjednika i nije otvoren javnosti. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 780 metara u austrijskoj pokrajini Štajerskoj. Spomenuti sastanak u povijesnom je smislu bio značajan jer su na njemu dvojica careva raspravljala o budućnosti Balkana, osobito o području Makedonije. U tom su smislu potpisali i tzv. Protokol iz Mürzstega, kojim su pokušali definirati sudbinu kršćanima naseljenih makedonskih područja u Osmanskom Carstvu.
Izvor:Povijest.hr
3. listopada 1998. Marija Bistrica – znate li da je beatifikacija Stepinca pokrenuta već 1969. u najvećoj tajnosti?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan, 3. listopada 1998., Sveti Otac Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti.
Prvi postupci za kanonizaciju pokrenuti su još 1969. u najvećoj tajnosti jer je za državu Jugoslaviju i komuniste Alojzije Stepinac smatran gotovo arhetipskim neprijateljem, te je u javnosti, školama i osobito među mladima demoniziran kao najveći zločinac II. svjetskog rata, usprkos brojnim svjedočanstvima Srba, Roma i Židova kako je osobno spasio tisuće ljudi.
Postupak za Stepinčevu kanonizaciju pokrenut je još 1969. godine, kada je tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije “junačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”. Kardinal Franjo Šeper i tada već zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uputili su istoj kongregaciji 1979. zajedničku molbu za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca, progonjena “in odium fidei” (iz mržnje prema vjeri). Kongregacija za kauze svetaca 4. prosinca 1980. odlučila je da se taj postupak može otvoriti u Rimu te je njegov prvi dio završio Stepinčevom beatifikacijom u Mariji Bistrici 1998. godine.
U postupku za Stepinčevu beatifikaciju svetim prikupljeno je 42 tisuće stranica dokumenata, među kojima su i oni od Udbe. Poslužili su i oni iz Tajnog vatikanskog arhiva. U Međunarodnom Crvenom križu u Ženevi nađeno je pak sedam dokumenata iz kojih se vidi što je sve Stepinac učinio za Židove, Srbe i druge. Na tisuće je svjedočanstava Židova, Srba, Hrvata, Roma koje je progonila diktatorska vlast, a kojima je Stepinac pomagao.
Posebno djelo o spašavanju ljudi svih nacija i vjera, a osobito Židova i Srb, u NDH, dala je američka povjesničarka sarajevska Židovka Esther Gitman koja je stipendirana od čuvene Fulbrightove zaklade boravila u državama bivše Jugoslavije i u doktorskoj disertaciji pokazala veliku hrabrost i žrtvu Alojzija Stepincam, kao i tisuća anonimnih Hrvata. Naslov disertacije je ‘Spašavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942.-1945.’, a na tu temu izdala je izvanredno dokumentirano knjigu „Kada hrabrost prevlada“.
Očekuje se da bi 1918. na 120-godišnjicu obilježavanja rođenja Alojzija Stepinca, zagrebački nadbiskup mogao biti proglašen svetim. U prilog tome ide i to što se nedavno hrvatska europarlamentarka Marijana Petir susrela sa Svetim Ocem papom Franjom, a tom je prigodom u kratkom susretu govorila o izložbi o bl. Alojziju Stepincu koju je u lipnju prošle godine organizirala u Europskom parlamentu u Bruxellesu. te mu poklonila i knjigu „Stepinac – put svetosti“ izdanu nakon tog događaja, kao i majicu s prepoznatljivim crveno-bijelim kockicama.
Zastupnica Petir rekla je papi Franji kako hrvatski narod očekuje Stepinčevu kanonizaciju te moli na tu nakanu, na što je papa Franjo rekao kako će bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim.
Izvor: narod.hr
3. listopada 1990. ujedinjenje Njemačke – zašto posljedice komunizma ostaju desetljećima?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 1990. u točno 00.00 sati po srednjoeuropskom vremenu došlo je do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.
Nakon 27 godina nezaposlenost i socijalne razlike zapadne i istočne Njemačke, isključivo kao posljedica komunizma u istočnoj njemačkoj, su još uvijek ogromne i teško će se nadoknaditi usprkos milijunima eura koji se slijevaju sa zapada na istok države.
Posljedice komunističke strahovlade, nesposobnosti i nepotizma ostaju, nažalost, desetljećima, a osobito je to alarmantno i znakovito jer se radi o dijelu zemlje koji je prije uvođenja komunističke diktature bio jedan od najrazvijenijih dijelova Europe. Tu su bila odreda napoznatija industrijska i sveučilišna središta Njemačke: Berlin, Leipzig, Dresden, Jena, Rostock, Magdeburg i drugi.
Istočnonjemački režim počeo se rušiti još u proljeće 1989., kad je Mađarska otvorila granicu prema Austriji i tako napravila rupu u Željeznoj zavjesi. Od tada su Nijemci iz Istočne Njemačke mogli preko Mađarske i Austrije otići na zapad. U jesen iste godine, točnije 9. studenog 1989. došlo je do pada Berlinskog zida, čime su otvorene granice između dvije Njemačke.
Kad je 1989. otvorena granica između “dvije Njemačke”, rijeke istočnih Nijemaca su preplavile Zapad. Prva im je želja bila osjetiti slobodu, konačno putovati gdje žele i kupovati sve čega nije bilo u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj. To je bilo doba kad je preko noći nestala svojevrsna uniforma istočnih Nijemaca: sive cipele, jakne od sintetike ili trenirke od umjetne svile. Čak i frizure su se promijenile: tipična “nepromjenjiva trajna” istočnih Njemica brzo je ustuknula pred modom Zapada.
Ali koliko god da su nestale neke razlike, tako i danas nakon gotovo tri desetljeća, postoje velike razlike i predrasude između “Zapadnjaka” (Wessie) i “Istočnjaka” (Ossie). Još uvijek se na istoku osjeća doba socijalizma gdje je prvo načelo glasilo “snađi se druže” (krađa, nepotizam, prevara) i gdje je uvijek bilo lakše nešto postići uz pomoć prijatelja i poznanika – iako nitko nije imao previše novca. Zato zapravo postoji više predrasuda istočnih o zapadnim Nijemcima nego obratno. Svejedno, ugledni institut Forsa ustvrdio je nešto zajedničko i jednima i drugima: niti na istoku, niti na zapadu Nijemci se još uvijek ne osjećaju kao jedan narod, što je posebno tužna ostavština ateističkog i dikatatorskog komunizma.
Posljedice komunističke strahovlade ostaju, nažalost, desetljećima, a Njemačka je najplastičniji primjer toga. Ovu teoriju će vjerojatno poduprijeti jednog dana i ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje.
Na koncu, nadajmo se da je ipak sve stvar vremena koje treba proći dok “ne sraste ono što pripada zajedno” – kako se svojedobno izjasnio veliki njemački kancelar Kohl.
Izvor: narod.hr
Rijeka dobila modernu kazališnu zgradu (1885.)
Nakon dvogodišnje izgradnje u Rijeci je 3. listopada 1885. svečano otvorena zgrada novog Općinskog kazališta (tal. Teatro comunale). Zgradu su projektirali bečki arhitekti Herman Helmer i Ferdinand Fellner, ornamentalne radove izradio je venecijanski kipar August Benvenuti, a stropne slike bečanin Franz Matsch.
Na otvorenju su izvedene dvije velike opere – Verdijeva Aida i Ponchiellijeva Gioconda,kojima je ravnao maestro Gaetano Cimini. Nastupala su poznata pjevačka imena – Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg. Prvi posjetitelji mogli su svjedočiti i pravom tehnološkom čudu svoga vremena – prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u novom kazalištu!
Inače, tradicija kazalšnog života u Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u gradu podignuto je 1765. godine, a krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojeg 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, sve do izgradnje Općinskog kazališta. Sve predstave izvođene su na talijanskom i jemačkom jeziku, a tek je početkom 1946. izvena prva predstava na hrvatskom jeziku – Dubravka Ivana Gundulića.
Teatro Comunale je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi, a krajem 1945. u Narodno kazalište u Rijeci. Kazalište 1991. dobiva status nacionalnog, a 1994. godine svoje današnje ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.
Piše: Dražen Krajcar
Ponovno ujedinjenje Njemačke (1990.)
Trećeg listopada u Njemačkoj se slavi Dan njemačkog jedinstva (njem. Tag der Deutschen Einheit) jer je tog dana 1990. godine u točno 00.00 sati po srednjoeuropskom vremenu došlo do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.
Istočnonjemački režim počeo se rušiti još u proljeće 1989., kad je Mađarska otvorila granicu prema Austriji i tako napravila rupu u Željeznoj zavjesi. Od tada su Nijemci iz Istočne Njemačke mogli preko Mađarske i Austrije otići na Zapad. U jesen iste godine, točnije 9. studenog 1989., došlo je do pada Berlinskog zida, čime su otvorene granice između dvije Njemačke.
Premda rušenje Berlinskog zida ima veliko simboličko značenje u njemačkoj povijesti, datum rušenja nije uzet za službeni praznik, jer se na isti dan dogodio Hitlerov pivnički puč iz 1923., kao i zloglasna Kristalna noć iz 1938. u kojoj su nacisti izvršili nasilje nad njemačkim Židovima.
Čovjek koji je bio predsjednik četiriju država (1792.)
Francisco Morazán, čovjek koji je tijekom svoje političke karijere postao predsjednikom čak četiriju država, rođen je 3. listopada 1792. godine . Naime, bio je predsjednik Hondurasa, Salvadora i Kostarike, a za vrijeme postojanja federacije srednjoameričkih država bio je predsjednik Savezne Republike Srednje Amerike (španj. República Federal de Centroamérica).
Morazán se rodio u gradu Tegucigalpi, na području današnjeg Hondurasa. Tegucigalpa je u doba Morazánovog rođenja pripadala španjolskom kolonijalnom imperiju, i to Potkraljevini Novoj Španjolskoj.
Politički utjecaj počeo je Morazán stjecati u svojim ranim 30-im godinama, u razdoblju srednjoameričkog osamostaljenja od španjolske kolonijalne vlasti. Isprva je postao političkim vođom na području rodnog Hondurasa, a 1830. godine postao je predsjednikom spomenute Savezne Republike Srednje Amerike, koja se sastojala od današnjih država Kostarike, Hondurasa, Gvatemale, Salvadora i Nikaragve (osim toga, obuhvaćala je i manji teritorij današnjeg Meksika). Na čelu te velike države bio je od 1830. do 1834. te od 1835. do 1839. godine. Nakon raspada tog saveza bio je još i predsjednik Salvadora i Kostarike. Upravo je u Kostarici Morazán smaknut 1842. godine, nakon svrgavanja s vlasti. U trenutku kad je strijeljan imao je 50 godina.
Nezavisnost Iraka od Ujedinjene Kraljevine (1932.)
Trećeg listopada 1932. godine Irak je dobio punu neovisnost od Ujedinjene Kraljevine, kolonijalne sile koja je prethodno imala mandat od međunarodne zajednice za upravu nad tom zemljom. Posljednji britanski visoki povjerenik za Irak bio je Sir Francis Henry Humphrys, koji je nakon spomenutog ostvarenja iračke nezavisnosti postao prvim britanskim veleposlanikom u toj državi.
Prvi kralj nezavisnog Iraka bio je Faisal I. iz hašemitske dinastije, sin šerifa od Meke. Faisal je prethodno kraće bio vrijeme kralj Sirije, a nekoć je surađivao sa znamenitim Lawrenceom od Arabije (T. E. Lawrence) tijekom Arapskog ustanka protiv Osmanskog Carstva. Ista hašemitska dinastija vladala je istovremeno i u Jordanu (Transjordaniji), gdje je na položaju emira bio Faisalov stariji brat Abdulah (kasniji kralj Jordana).
I nakon proglašenja pune iračke nezavisnosti Britanci su zadržali vojne baze u Iraku, a uvelike su se nastojali upletati i u tamošnju politiku. Irak je u to vrijeme bio gospodarski zanimljiv zbog nafte, a ta sirovina obilježila je i kasniju povijest Iraka, osobito njegove međunarodne odnose. Irak je kraljevinom ostao sve do 1958. godine, kad je pučem ondje srušena monarhija i uspostavljena republika.
Izvor:Povijest.hr
