Na današnji dan 1. srpnja 1966. godine rodio se Jean Michel Nicolier

 

Na današnji dan 1. srpnja 1966. godine rodio se Jean – Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski heroj i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih,svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto.

Kamenjar.com

Kako je nastala uzvišena titula vojvode od Orléansa? (1336.)

Filip, prvi čovjek koji je nosio titulu vojvode od Orléansa, rođen je prvog srpnja 1336. godine. Bio je sin francuskog kralja Filipa VI. i praunuk znamenitog kralja svetog Luja IX. (jedinog francuskog kralja koji je proglašen svecem Katoličke Crkve). Titulu vojvode od Orléansa dobio je Filip kao mlađi kraljev sin, dok je njegov stariji brat postao očevim nasljednikom na kraljevskom prijestolju. Zatim je stoljećima postojala tradicija dodjeljivanja titule vojvode od Orléansa mlađem kraljevom sinu, i to onom koji je prvi po starosti iza prestolonasljednika. Ta je tradicija bila gotovo potpuno analogna onoj po kojoj se u Engleskoj drugom najstarijem kraljevom sinu dodjeljivala titula vojvode od Yorka.

Dakako, titula vojvode od Orléansa dobila je naziv po gradu Orléansu na rijeci Loire. Naime, taj grad smješten južno od Pariza bio je u sastavu francuske kraljevske domene (teritorija pod izravnom kraljevom vlasti, a ne pod vlasti njegovih vazala), čak i u vremenima kad je ona bila najmanjeg opsega. Stoga je naslov vojvode od Orléansa bio primjeren za drugog kraljevog sina. Inače, zanimljivo je da je francusko ime grada Orléansa nastalo od latinskog naziva za taj grad – Aurelianum.

Filip, prvi vojvoda od Orléansa, umro je 1376. godine, u dobi od 40 godina. Nakon njega je čak dvadesetak francuskih prinčeva, pripadnika kraljevske dinastije, ponijelo titulu vojvode od Orléansa, a 1830. došao je jedan od njih – Luj Filip – čak i na francusko kraljevsko prijestolje.

Stjepan Mesić postao predsjednik Predsjedništva SFRJ (1991.)

Stjepan Mesić preuzeo je funkciju predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1. srpnja 1991. godine. Naime, od smrti Josipa Broza Tita na čelu Jugoslavije nalazilo se kolektivno Predsjedništvo, u kojem je svaka republika i autonomna pokrajina imala po jednog člana. Predsjednici Predsjedništva smjenjivali su se svake godine i to po rotacijskom sustavu (svake godine predsjednik je morao biti iz druge savezne jedinice). Mandat predsjednika Predsjedništva trajao je svake godine od 16. svibnja pa do 15. svibnja iduće godine.

Do 15. svibnja 1990. mjesto predsjednika pripadalo je slovenskom članu – Janezu Drnovšeku. Zatim je došao red na Srbiju, čiji je predstavnik bio Borisav Jović. Mandat mu je trebao isteći 15. svibnja 1991., nakon čega je bio red na Hrvatsku da popuni mjesto. Hrvatski član Predsjedništva bio je Stjepan Mesić, koji je na to mjesto došao s položaja prvog hrvatskog premijera, što je bio do kolovoza 1990. godine.

Stjepan Mesić trebao je 16. svibnja 1991. automatski postati predsjednik Predsjedništva SFRJ, ali je srpski član Borisav Jović zatražio glasanje. Rezultat glasanja bio je neriješen (4:4), jer su Hrvatska, Slovenija, BiH i Makedonija glasale za Mesića, a Srbija, Vojvodina, Kosovo i Crna Gora protiv. Čak je i šef Generalštaba JNA Blagoje Adžić bio nezadovoljan tim srpskim manevrom izjavivši: “Ovo je lakrdija. Trebalo je po Ustavu…” Predsjedništvo je zbog tih razmirica postalo paralizirano. Tek nakon pritiska europske diplomacije Stjepan Mesić konačno izabran za predsjednika. No, u međuvremenu je već počeo rat u Sloveniji, a i u Hrvatskoj se spremao sukob. Nakon Hrvatskog proglašenja neovisnosti, Mesić je dao ostavku na dužnost predsjednika, naglasivši time da SFRJ više legitimno ne postoji.

piše: Držen Krajcar

SOS usvojen kao međunarodni signal za pomoć (1908.)

Prvoga srpnja 1908. u svijetu usvojen signal za pomoć u nevolji, danas poznat kao SOS signal. Riječ je o kombinaciji kratkih i dugih Morseovih signala u obliku (· · · — — — · · ·), tj. 3 kratka – 3 duga – 3 kratka. Ti simboli u Morseovom kodu predstavljaju slova SOS. Sama riječ SOS nije kratica, premda postoje prijedlozi da znači Save Our Ship (hrv. spasite naš brod), Save Our Souls(hrv. spasite naše duše) ili Send Out Succour (hrv. pošaljite pomoć). Kombinacija SOS zapravo je odabrana zbog jednostavnog načina slanja signala, a ne da bi predstavljala slova SOS.

Signal SOS prvo je usvojen u Njemačkoj, a navedenog dana usvojen je međunarodno, premda je neko vrijeme još postojala paralelna upotreba signala CQD (— · — · — — · — — · ·). Prvi brod koji je u opasnosti poslao SOS signal bila je Slavonia, u vlasništvu kompanije Cunard, i to 10. lipnja 1909. godine. Slavni Titanic, koji je udario u ledenjak 1912. godine, slao je preko radija naizmjenično signale SOS i CQD. S vremenom je signal CQD izumro, a SOS je postao univerzalno prihvaćen.

Ujedinjena Kraljevina vratila Hong Kong Kini (1997.)

Prvoga srpnja 1997. Ujedinjena Kraljevina predala je suverenitet nad Hong Kongom Narodnoj Republici Kini. Razlog za vraćanje Hong Konga Kini bilo je u tome što je veći dio njegovog teritorija Ujedinjena Kraljevina stekla 1898. ugovorom o 99-godišnjem najmu. Taj je najam istekao 1997. i stoga je došlo vrijeme da se ugovor ispoštuje.

Ceremonija predaje počela je još u noći prethodnog dana (30. lipnja) kad je princ Charles održao oproštajni govor u ime kraljice Elizabete II. Te je noći održan vatromet, a u ponoć je spuštena britanska zastava uz zvuke himne God Save the Queen. Slijedeći dan Hong Kong je službeno prešao u kineske ruke. Podignuta je kineska zastava i odsvirana kineska državna himna. Prisutan je bio i britanski premijer Tony Blair, koji je postao premijerom niti dva mjeseca prije, i kineski predsjednik Jiang Zemin.

Princ Charles ukrcao se na kraljevsku jahtu Britannia i isplovio iz Hong Konga zajedno s dotadašnjim britanskim guvernerom Chrisom Pattenom (kasniji poznati povjerenik EU, s titulom lorda Pattena) i njegovom obitelji. Komunistička Kina prihvatila je Hong Kong po sistemu jedna država, dva sustava, tj. dozvolila je da Hong Kong i dalje ima kapitalistički sustav. I do danas je Kina zadržala neke specifične britanske običaje u Hong Kongu. Npr. u svim se školama i dalje uči engleski jezik, a vozila voze lijevom stranom ceste (u ostatku Kine desnom).

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI