8. kolovoza 1995. Topusko – svijet zahvalio Hrvatima na „humanom postupanju sa srpskom vojskom i civilima“
Piše: Petar Horvatić
Stav svijeta i međunarodne zajednice bila je zahvalnost Hrvatima za humane postupke i prema srpskim vojnicima i prema srpskim civilima zadivio je svijet. Bilo je to potpuno suprotno nevojničkom ponašanju i nedostatku vojničke časti srpske vojske tijekom rata: suprtonost mučenjima i ubijanjima koje su doživljavali zarobljeni hrvatski vojnici i civili prilikom predaje od Vukovara, preko Kostajnice i Petrinje do Drniša i Dubrovnika.
Bilo je to suprotno i današnjim lažima profašističkog predsjednika Srbije Vučića: upravo on je kao “šešeljevac”, pobornik raširenog srbijanskog supremacijskog nacizma i etničkog čišćenja dolazio u Hrvatsku huškati susjede Srbe na rat protiv susjeda Hrvata, pozivajući otvoreno na ubijanje i ratne zločine.
Svijet je taj srbijanski nacizam prepoznao pa ih je, za razliku od pohvala Hrvatskoj, odlučio nekoliko godina kasnije bombardirati. I to mjesecima, sve dok nisu već savijenu kičmu od borbi s Hrvatima posve pognuli i priznali poraz na Kosovu mjestu gdje je taj rasistički velikosrbijanski pokret i počeo 1912. u Balkanskim ratovima, praćen identičnim nečasnim ponašanjem vojske koja je masakrirala civile, žene i djecu.
Dana 8. kolovoza 1995. sastaje se general-pukovnik Stipetić sa zapovjednikom neprijateljskog korpusa Čedom Bulatom pored još uvijek okupiranog Topuskog. Srpska vojska predala se i oružje položila dan kasnije 9. kolovoza 1995., a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su „kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva“.
Snage ZP-a Karlovac i 1. gardijska brigada HV-a provele su 7. Kolovoza 1995. koncentrični napad na 21. kordunski korpus SVK oko Vojnića, koji se povlačio prema istoku ne bi li izbjegao zarobljavanje. Toga su dana oslobođeni Krnjak, Vojnić, Turanj i Tušilović, odnosno cijeli Kordun.
Snage ZP-a Karlovac izbile su 7. kolovoza na granicu s BiH.
Neprijatelj 8. kolovoza nije pružao znatniji otpor, osim pojedinih dijelova 39. banijskog korpusa. Snage Zbornog područja Zagreb nastavile su napadna djelovanja te razbijanje i progon neprijateljskih snaga prema granici s BiH.
Oko podne toga dana, 8. kolovoza, u sjedištu ukrajinskog bataljuna UNCRO-a u Glini sastali su se general-pukovnik Petar Stipetić i zapovjednik 21. korpusa Srpske vojske Krajine pukovnik Čedo Bulat. Susret je upriličen nakon što ga je general Stipetić upozorio, nastavi li odugovlačiti predaju svojih snaga, da će njegov korpus potpuno uništiti. Kad je Bulat shvatio da hrvatski general misli ozbiljno i kad je vidio da se hrvatsko topništvo priprema za djelovanje, prihvatio je razgovor o uvjetima i načinu predaje 21. korpusa Srpske vojske Krajine, o čemu je sastavljen i Sporazum o predaji. Pukovnik Čedo Bulat tom je prigodom čestitao generalu Stipetiću na pobjedi.
Srpska vojska predala se i oružje položila 9. kolovoza, a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva.
Manje poznate detalje predaje pobunjeničkog korpusa general prepričao je Stipetić: „Kontakt nam je bio ukrajinski bataljun UN-a. Oni su mi prenijeli poruku da se Bulat želi predati s cjelokupnim ljudstvom. Doduše, neprijatelj je malo odugovlačio. Čuo sam da su vagali hoće li se predati meni ili Crnjcu. To je trajalo jedan dan. General Červenko naredio je da čekamo. Nakon još jednog dana zatražio sam od Červenka da krenemo i razriješimo tu situaciju jer bilo je očito da neprijatelj odugovlači. Červenko mi je rekao da se savjetujem s ministrom Šuškom, koji mi je pak rekao neka to riješim i da ne čekam više. Nakon toga postavio sam rok do 13 sati za predaju ili počinjemo s topničkom pripremom. Tada je kod njih nastala panika. Najprije su nam poslali izaslanstvo UNHCR-a da nas moli da ne napadamo. Objasnio sam im da im mogu dati još samo pola sata i da nema više čekanja. Odgovornost je na onome tko se ne želi predati. Za pola sata došao je Čedo Bulat. Dalje je sve samo priča u kojoj se nije dogodio nijedan incident, a njihov zbjeg imao je 22.000 ljudi, od čega je vojnika bilo oko 2000. To je bila naša procjena. Ne znam koliko je bila realna jer svi su bili u civilnoj odjeći. Postupio sam u skladu s međunarodnim ratnim običajima i konvencijama te međunarodnim ratnim pravom. Čedi Bulatu odmah sam rekao da može zadržati svoje osobno naoružanje. Nisam ga htio poniziti, posebno pred njegovim ljudima. Tošo Bajić, ministar u krajinskoj vladi, tražio je da im ostavimo pedeset pištolja za osiguravanje reda u izbjegličkoj koloni. Rekao sam da im za tu namjenu ostavljam sto pištolja, ali da su mi onda oni osobno odgovorni za red. Održali su riječ. Naši su vojnici pomogli u podjeli hrane koju im je dostavljao UNHCR.”
Izvor: narod.hr/vecernji.hr
8. kolovoza 1995. Oluja i predaja srpske vojske – je li Beograd priželjkivao osvetu i masakr da bi optuživao Hrvate?
Piše: Petar Horvatić
Predaja pukovnika srpske vojske Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa “SVK”, u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj operativnoga dijela operacije “Oluja”, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena.
Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Predaja je napravljena vojnički časno i po vojnim propisima. Svakom 200. neprijateljskom vojniku je ostavljeno oružje da održavaju red te su vojnici i civili koji su bježali za vojskom prepraćeni preko državne granice. Prave nakane neprijatelja otkrio je njihov general Milisav Sekulić u knjizi „Knin je pao u Beogradu“.
Milisav Sekulića (1935.), koji je od početka srpske agresije na Hrvatsku bio pripadnikom Generalštaba JNA, a onda je 1993. došao u Knin, u tzv. Glavni štab Srpske vojske Krajine, na mjesto načelnika operativno-nastavnog odjeljenja. Tu je promaknut u čin general-majora, a u njegovu su djelokrugu bile zadaće borbene obuke i operativno-stožerni poslovi.
Sekulić se u knjizi pita, nije li otezanje s evakuacijom kordunskog stanovništva značilo da se na tom području pokušava isprovocirati masakr, te odgovara: “Iako je, na nesreću, došlo do okruženja, na svu sreću došlo je i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske, Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reći, nasela na zamku! Za nju je bolje rešenje bilo da se omraženi Srbi živi nađu u Srbiji nego da ostanu mrtvi na Kordunu” (neprevedeni izvorni tekst).
Kada je Oluja počela evakuirani su vojnici i civili iz cijele tzv. Krajine. Izuzetak su bili oko 50 tisuća vojnika 21. korpusa i civila sa Korduna. Srpski političari i generali nadali su se da će Srbi sa Korduna biti zarobljeni, stavljeni u logore ili čak ubijeni, i da će te žrtve poslužiti kao pokriće za obmane kojima su svoj narod trovali od 1990. godine.
Srbi su sami priznali da su priželjkivali da HV postupi kao Mladić u Srebrenici ili Šljivančanin u Vukovaru, da postupci Hrvatske vojske budu slični njihovima za cijelo vrijeme rata od početka do Oluje. Tako bi sljedećih 100 godina imali materijala za potvrdu svoje izmišljene i silom nametane sintagme ”o genocidnosti hrvatskog naroda”.
Povijest pokazuje da nisu imali pravo. A ovim danom pokazuje da je Beograd i Srbija, u svom pokušaju stvaranja Velike Srbije na račun Hrvatske, doista doživjela katastrofu.
Izvor: narod.h
8. kolovoza 1928. umro Stjepan Radić – kako se smrt hrvatskog vođe pretvorila u otpor velikosrpstvu?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan, 8. kolovoza 1928., umro je hrvatski političar i najznačajnija politička osoba iz Hrvatske u prvoj Jugoslaviji – Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke. Njegova je smrt bila posljedica komplikacija nastalih pri atentatu u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine.
Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer, Obzor i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima i dopremi mrtvih zastupnika u Zagreb.
Najjači i najveći prosvjedi bili su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika Zagreba bio je oko 150.000 stanovinika. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika.
Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo. Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu.
Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.
Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima. Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku. Sprovod Stjepana Radića pretvorio se u otpor i prosvjed beogradskom režimu koji se svim silama nastojao pacificirati Hrvate i Hrvatsku, te ih pretvoriti u nebitni etnički supstrat u velikosrpskoj Jugoslaviji.
Postavlja se pitanje: imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske?
Izvor: narod.hr/hkv.hr
Prvi uspon na Mont Blanc (1786.)
Nagradu za osvajanje vrha ponudio je bogati Horace-Bénédict de Saussure.
Prvi ljudski uspon na Mont Blanc, najviši planinski vrh Zapadne Europe, izveden je 8. kolovoza 1786. godine. Vrh su toga dana osvojili Francuzi Jacques Balmat i dr. Michel-Gabriel Paccard, a na uspon na tu planinu prethodno je godinama poticao bogati Horace-Bénédict de Saussure, koji je ponudio znatnu nagradu onima koji ostvare taj pothvat. Jacques Balmat bio je u trenutku osvajanja Mont Blanca tek u srednjim dvadesetim godinama svog života, dok je Paccard bio otprilike pet godina stariji. Obojica su potjecala iz Chamonixa, alpskog grada smještenog u podnožju Mont Blanca. Chamonix danas pripada Francuskoj, no u vrijeme spomenutog prvog uspona pripadao je Savojskom Vojvodstvu, a Francuskoj je priključen u vrijeme Francuske revolucije.
Danas se vrh Mont Blanca nalazi na granici između Francuske i Italije (na talijanskom jeziku za tu se planinu koristi i naziv Monte Bianco). U geografskom pogledu vrh planine Mont Blanc nalazi se na nadmorskoj visini od 4808 metara, ali nije ga lako sa sigurnošću izmjeriti zbog velikih naslaga snijega i leda koja se trajno na njemu nalaze. Ispod Mont Blanca probijen je istoimeni tunel na kojem su radovi počeli 1957., a završeni 1964. godine. Tunel koji povezuje dvije države dug je 11,6 kilometara i predstavlja jednu od glavnih saobraćajnica koje idu kroz Alpe.
Iako se dugo vremena Mont Blanc navodio kao najviši vrh Europe danas ta častpripada vulkanskom vrhu Elbrus visokom 5642 matara koji se nalazi na zapadnom Kavkazu u Rusiji. Naime, Kavkaz su geografi u prošlosti smještali u Aziju, ili u najboljem slučaju graničnom području Europe i Azije pa je jednostavnije za najviši europski vrh bilo smatrati Mont Blanc.
piše: Dražen Krajcar
Zračni brod Graf Zeppelin krenuo na put oko svijeta (1929.)
Za točku početka i kraja putovanja oko svijeta odabrana je američka mornarička zračna baza Lakehurst, smještena 70-ak kilometara jugozapadno od New Yorka.
Dana 8. kolovoza 1929. godine krenuo je zračni brod Graf Zeppelin na put oko svijeta. Radilo se o pothvatu koji je podupirao medijski magnat William Randolph Hearst (vlasnik dvorca u Kaliforniji zvanog Hearst Castle i jedne od inspiracija za lik Charlesa Fostera Kanea u filmu Građanin Kane).
Zračni brod krenuo je na put iz američke savezne države New Jersey. Naime, za točku početka i kraja putovanja oko svijeta odabrana je američka mornarička zračna baza Lakehurst, smještena 70-ak kilometara jugozapadno od New Yorka. Na toj istoj lokaciji osam godina kasnije eksplodirao znameniti njemački zračni brod Hindenburg.
Iz Lakehursta krenuo je Graf Zeppelin na istok preko Atlantskog oceana. Preletjevši Francusku pristao je u Friedrichshafenu, na graničnom području Njemačke i Švicarske, a zatim nastavio put prema istoku Europe. Zanimljivo je da je Graf Zeppelin preletio i preko SSSR-a, u kojem je na vlasti tada bio Staljin. Sljedeće pristajanje bilo je u japanskom glavnom gradu Tokiju, nakon čega je krenuo na put preko Tihog oceana. Prelazak tog oceana označen je pristajanjem u Los Angelesu, a zatim je obavljen put preko SAD-a, sve do povratka u spomenuti Lakehurst 29. kolovoza 1929. godine. Ukupno je Graf Zeppelin na tom putu oko svijeta prevalio 33.234 kilometara tijekom 21 dana, 5 sati i 31 minute. Od toga je u letu proveo 12 dana, 12 sati i 13 minuta.
Srušila se najviša ljudska struktura na svijetu (1991.)
Do rušenja je došlo pri zamjeni kablova na najvišem dijelu radio jarbola. Struktura se prvo savila, a zatim slomila otprilike na pola svoje visine.
Dana 8. kolovoza 1991. godine srušila se tadašnja najviša ljudska struktura na svijetu, radio jarbol pokraj Varšave, visok 646 metara. Ljudi su do danas sagradili samo jednu strukturu višu od tog varšavskog radio jarbola – znameniti neboder Burj Khalifa u Dubaiju (828 metara). Radio jarbol pokraj Varšave sa svojih 646 metara bio je najviša ljudska struktura na svijetu tijekom 17 godina, od gradnje 1974. pa sve do rušenja 1991. godine.
Radio jarbol pokraj Varšave služio je za emitiranje televizijskog i radijskog signala, a nalazio se u kod mjesta Konstantynów, otprilike 80 kilometra od Varšave u smjeru zapada. Odašiljač priključen na taj jarbol imao je snagu 2 megavata (2000 kilovata). Signal s jarbola mogao se primati praktički po cijelom svijetu.
Do rušenja je došlo pri zamjeni kablova na najvišem dijelu jarbola. Struktura se prvo savila, a zatim slomila otprilike na pola svoje visine. Jarbol je kolabirao na taj način da je njegov popravak bio nemoguć. Titulu najviše ljudske struktura na svijetu preuzeo je nakon tog rušenja radio jarbol kod grada Farga u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Dakoti (visok oko 628 metara).
Otet Kim Dae-jung – Azijski Nelson Mandela (1973.)
Za vrijeme njegovog predsjedničkog mandata od 1998. do 2003. godine Južna Koreja se demokratizirala, ekonomski oporavila, poboljšala socijalnu skrb i dobila veći međunarodni značaj.
Znameniti južnokorejski državnik Kim Dae-jung, kasniji nobelovac i predsjednik otet je 8. kolovoza 1973. godine u Japanu. U to vrijeme bio je vođa opozicije protiv vlasti južnokorejskog diktatora Park Chung-heea.
Najprije je potrebno reći nekoliko riječi o otetom Kim Dae-jungu. On svakako pripada najznačajnijim Južnokorejcima modernog vremena i svaki bi zapadnjak iz opće kulture trebao znati ponešto o njemu. Naime, Kim Dae-junga zbog njegovog značaja nazivajuAzijskim Nelsonom Mandelom. Dobio je Nobelovu nagradu za mir 2000. godine. Za vrijeme njegovog predsjedničkog mandata od 1998. do 2003. godine Južna Koreja se demokratizirala, ekonomski oporavila, poboljšala socijalnu skrb i dobila veći međunarodni značaj, naročito putem FIFA Svjetskog nogometnog prvenstva 2002. godine. Kim Dae-jung po vjeri je bio rimokatolik, a to je doprinijelo porastu broja katolika u Južnoj Koreji.
Spomenutog dana, dok je Južnom Korejom još vladala diktatorska vlada generala Park Chung-heea, Kim Dae-jung otet je za vrijeme boravka u Japanu. Ugrabili su ga iz njegove sobe u hotelu Grand Palace u Tokiju. Otmicu je izvršila južnokorejska tajna služba KCIA (ekvivalent američkoj CIA-i). Ta je služba izgleda surađivala s yakuza organizacijom. Naime, cijeli kat hotela Grand Palace, osim Kimove sobe, bio je iznajmljen toj yakuza organizaciji.
Kima su odvukli u jednu od soba na tom katu, drogirali ga i brodom uputili prema Koreji. Na predavanju prilikom dodjele Nobelove nagrade Kim je opisao te događaje: “Agenti su me odnijeli na brod. Zavezali su me, stavili mi povez na oči i začepili usta. Upravo kad su me htjeli baciti preko palube, Isus Krist se pojavio preda mnom u velikoj jasnoći. Zagrlio sam ga i molio ga da me spasi. Upravo u tom trenutku, zrakoplov se s neba pojavio da me spasi od smrti.” I doista, to je bila japanska mornarica koja je počela progoniti otmičare. Kim je spašen i kasnije je mogao postati južnokorejskim predsjednikom.
Kim Dae-jung preminio je u siječnju 2009. godine.
Počela izgradnja nacističkog logora Mauthausen (1938.)
Nacisti su prisiljavali zatvorenike u kamenolomu na nošenje komada granita po stepenicama nazvanim Stepenice smrti.
Dana 8. kolovoza 1938. godine počela je izgradnja koncentracijskog logora Mauthausen pokraj Linza u Austriji. Radilo se o daleko najvećem logoru na području Austrije u Drugom svjetskom ratu, koji se s vremenom razvio u cijeli sustav s mnogo podružnica. Mjesto Mauthausen nalazi se na samoj granici Gornje i Donje Austrije, nedaleko od ušća rijeke Enns u Dunav. Od Linza je Mauthausen udaljen samo oko deset kilometara, a pojedini logori u njegovom sklopu bili su čak i bliže Linzu.
Logorski sustav kod Mauthausena korišten je prvenstveno kao mjesto prisilnog rada. Usluge takvog rada koristile su mnoge njemačke i austrijske tvrtke, a osobito je velik napor za tamošnje zatvorenike predstavljao rad u velikom kamenolomu granita. Nacisti su prisiljavali zatvorenike u kamenolomu na nošenje komada granita po stepenicama nazvanim Stepenice smrti (njem. die Todesstiege). Zapovjednik logora Mauthausen bio je SS-ovac Franz Ziereis, koji je dosegao čin SS-Standartenführera. Mnogi zarobljenici u Mauthausenu stradali su od prekomjernog rada i izrazito loših životnih uvjeta.
Izvor: Povijest.hr
