30. rujna 1968. Hrvoje Ursa – svjetski tisak bio je zgrožen ubojstvima UDBA-e

Piše: Petar Horvatić

UDBA, ta zloglasna čudovišna komunistička tajna policija, ubijala je protivnike režima i Jugoslavije diljem svijeta (u najvećem dijelu Hrvate, a od 80-ih godina masovno i Albance). Ta ubojstva su bila tako brutalna da su izazivala zgražanje zapadnog svijeta jer su često bila praćena masakrima, mučenjima i iživljavanjima nad pripadnicima hrvatske političke oporbe u inozemstvu (jer nije mogla i smjela djelovati u domovini).

Jedan od ubijenih boraca za ljudska prava, demokraciju i slobodu hrvatskog naroda zvao se Hrvoje Ursa. Imao je samo 30 godina i ljubio je Hrvatsku. Usrpkos tome, bio je stigmatiziran kao “ustaša i fašist”, samo zato jer je sanjao slobodnu Hrvatsku. To je komunistima bilo dovoljno da ga se likvidira.

Hrvoje Ursa rođen je 1938. godine., u Donjim Rujanima pokraj Livna. Krajem rujna 1968. Ursa je jednostavno nestao, a njegovo mrtvo tijelo nekoliko dana kasnije izvađeno je iz rijeke Fulde kod gradića Sandlofsa u Hesenu. Policijska istraga i obdukcija utvrdili su da je ubijen u noći od 26. na 27. rujna 1968. i bačen u rijeku.

Tako je prestalo kucati srce jednog mladog čovjeka i domoljuba koji je svoj život posvetio borbi za državu Hrvatsku i njenom oslobođenju iz tamnice naroda Jugoslavije.

Zapad i mediji bili su užasnuti nemilosrdnošću i zvjerstvima UDBA-e

Ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata zapadnim vladama. Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu, osobito onima koji su se zalagali za slobodne izbore, demokraciju i državu Hrvatsku, od završetka Drugoga svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje i izaziva čuđenje. To je posebno stoga ako se ima na pameti „reputacija“ koju je Jugoslavija kao zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim, naročito ljevičarskim krugovima, u odnosu na zemlje Varšavskog bloka pod okupacijom i terorom SSSR-a.

Mnoga ubojstva su bila toliko brutalna i svirepa da su zapadnjaci bili užasnuti kakvim se metodama služi obavještajna služba jedne države. Dovoljno se sjetiti nedavnog suđenja bivšim udbašima Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj gdje je postalo cijeloj javnosti jasno da je sjekira u glavi pokojnog Đurekovića bila isključivo „obredno-ritualni čin“ jugoslavenske obavještajne službe napravljen nakon ispaljenih metaka u pokojnika.

Još zornije to pokazuje primjer ubojstva hrvatskog političkog emigrantaJoze Oreča koji je ubijen 1977. godine u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici. To ubojstvo najbolje govori o brutalnosti, mržnji i sadizmu Udbinih plaćenih ubojica prema njihovim žrtvama. Jozo Oreč je kao osmogodišnji dječak vidio kako mu Titovi partizani siluju i potom ubijaju majku.

Ugledni johannesburški dnevnik The Citizen u svom izdanju od 31. prosinca 1977. godine u članku »Nevjerojatna priča o špijunskom ubojstvu«, među ostalim, piše: »The Citizen može danas objaviti da su izdati nalozi za uhićenje dvojice koja su ubila Jozu Oreča (40), jugoslavenskoga antikomunističkog borca, čije je raskomadano tijelo nađeno u plastičnoj vrećici u Vereenrgrugu prije jedanaest dana.

Ti ljudi su Vladimir Pavlić (36), tajni agent jugoslavenske tajne službe UDBA-e koji je dobio specijalni zadatak da ubije Oreča i Branko Čučković, automehaničar, kojeg je regrutirao Pavlić da mu pomogne u ubojstvu.

O Udbinim atentatima na političke protivnike Jugoslavije, naročito na Hrvate u Saveznoj Republici Njemačkoj, piše i svjetski tisak poput London Timesa u prvom tjednu studenoga 1969. godine; Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.; čak i beogradska Ekonomska politika od 12. svibnja 1969. godine, koja otvoreno priznaje da jugoslavenska sigurnosna služba »ubija hrvatske emigrante i izvan državnih granica vrši egzekucije«.

Osobitu zgroženost svih vodećih talijanskih novina izazvalo je ubojstvo cijele obitelji Ševo 1972. godine u mjestu San Dona di Piave pokraj Venecije. Bila je to nemilosrdna likvidacija oca Stjepana (36), majke Tatjane (26) i djeteta Rose Marie (9). Godine 2014. talijanski mediji su se ponovno raspisali o tom strašnom ubojstvu jer je senator Sjeverne lige Jonny Crosio uputio je parlamentarno pitanje talijanskim ministarstvima unutarnjih poslova i pravosuđa glede tog ubojstva na talijanskom teritoriju.

Prvo senzacionalno suđenje – osuđena trojica ubojica UDBA-e

Za vrijeme senzacionalnog suđenja Udbinim agentima u njemačkom gradu Saarbrüchenu, koje je izazvalo veliko zanimanje njemačke javnosti i stavilo službeni Bonn u veoma osjetljivu situaciju prema Jugoslaviji, dokazano je bez imalo dvojbe planirano ubojstvo poznatoga hrvatskog političkog emigranta Franje Gorete koje, na sreću, nije uspjelo.

Kao najbolje filmske scene koje prikazuju revolveraški okršaj u kriminalnom podzemlju, tako su i tri plaćena Udbina agenta Dragan Barač, Georg Huber i Adam Lapčević naoružani pištoljima silom upali u Goretin stan. Zahvaljujući Georetinoj prisebnosti, vještini i činjenici da je živio 24 sata na dan pripravan za tako nešto, u nastalom revolveraškom sukobu ranjena je Goretina sestra i jedan od atentatora.

Veoma brzo nakon neuspjelog atentata na Franju Goretu, policija je uhitila ranjenog agenta Adama Lapčevića u münchenskoj bolnici. Nakon što su u policijskoj istrazi priznali planiranje antentata i ime naredbodavca, sudac im je odredio kazne od 35 godina strogog zatvora, i to optuženom Georgu Huberu 14 godina, Draganu Baraču 13 godina i Adamu Lapčeviću osam godina.

To je prvi put u povijesti njemačkog pravosuđa da su tri strana agenta osuđena na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora.

Danas nakon što su najviše pozicionirani službenici jugoslavenskih tajnih službi Perković i Mustač osuđeni na doživotni zatvor u Njemačkoj pitamo se: zašto se u Hrvatskoj šuti i ponaša kao da se to nije dogodilo? Zašto ne dolazi do javne osude, istraga, otvaranja arhiva, sustavnog istaživanja zločina i lustracije osoba koje su bile uključene ili prikrivale ovakve strahote i ubojstva hrvatske političke oporbe koja je djelovala u inozemstvu pod stalnom prijetnjom smrti? Tko će konačno doći na vlast i otvoriti Pandorinu kutiju zla koju je kreirala i stvorila Titova tajna služba za likvidaciju neistomišljenika? Na svakim novim izborima hrvatski narod to očekuje i nada se, ali do sada se nije dogodilo – ništa.

Izvor: narod.hr/hazud.ch    

 


 

Lord Roberts – vodeći zapovjednik kraljice Viktorije (1832.)

Dana 30. rujna 1832. rođen je Frederick Sleigh Roberts, britanski vojni zapovjednik poznat ponajviše kao Lord Roberts. Bio je posljednji vrhovni zapovjednik cjelokupnih Britanskih vojnih snaga, jer je kasnije ta funkcija ukinuta i zamijenjena funkcijom načelnika Glavnog stožera.

Frederick Sleigh Roberts rodio se u Indiji, gdje je njegov otac bio britanski kolonijalni zapovjednik (general sir Abraham Roberts). U mladosti se Frederick Sleigh Roberts školovao u Europi za vojnog časnika, a ubrzo je zatim počeo sudjelovati u oružanim sukobima diljem Britanskog kolonijalnog imperija. Već u dobi od 25 godina odlikovan je najvišim britanskim vojnim odlikovanjem za hrabrost, Viktorijinim križem (engl. Victoria Cross). U to je vrijeme bio po činu još samo poručnik, a akcija za koju je odlikovan dogodila se u Indiji. U dobi od 46 godina promaknut je u čin generala, a sa 62 postao je feldmaršalom, čime je dosegao najviši čin dostupan u Britanskoj vojsci.

Službovao je u Britanskim ekspedicijama protiv Etiopije (1863. i 1867. – 1868.) i u Burmi (1871. – 1872.) i u Drugom englesko-afganistanskom ratu (1878. – 1881.). Nakon 41 godine službe u Indiji prebačen je na čelo britanskih snaga u Irskoj, gdje je napisao memoare o svojim ratnim iskustvima. Tijekom Drugog burskog rata (1899. – 1902.) postavljen je feldmaršal Roberts za vrhovnog zapovjednika britanskih snaga u Južnoj Africi. Nakon britanske pobjede u tom ratu dodijeljena mu je aristokratska titula grofa (earl) Robertsa pa je od tada oslovljavan kao feldmaršal lord Roberts (svi britanskiearlovi imaju pravo na oslovljavanje s naslovom lorda).

Roberts je bio jedan od najodlikovanijih britanskih vojnika viktorijanskog doba. Osim spomenutog Viktorijinog križa, postao je i vitezom Reda podvezice te Reda sv. Patrika, a dobio je i odlikovanja Velikog križa Reda kupelji (engl. Order of the Bath), Velikog zapovjednika Reda britanske zvijezde te Velikog zapovjednika Reda Indijskog Carstva.

Njemački grad-država Strasbourg priključen Francuskoj (1681.)

Dana 30. rujna 1681. nekadašnji slobodni carski grad Strasbourg priključen je Kraljevini Francuskoj. Radilo se o razdoblju osvajačkih ratova francuskog kralja Luja XIV., poznatog i pod nadimkom Kralj Sunce, koji je osobito ekspanzivno nastupao u smjeru rajnskog područja.

Strasbourg je stoljećima bio slobodni carski grad u sastavu Svetog Rimskog Carstva. U tom je smislu imao suverenitet praktički jednak nezavisnoj državi, jer je spomenuto Carstvo funkcioniralo kao skup suverenih teritorija. Francuski kralj Luj XIV. osvojio je Strasburg i uklopio ga u Kraljevinu Francusku, što je kasnije potvrđeno i međunarodnim ugovorima. Doduše, kralj je potvrdio tom gradu njegove stare povlastice, no Strasbourg je ipak prestao biti suverenim gradom-državom i nije više potpadao pod Sveto Rimsko Carstvo (njemački gradovi poput Nürnberga, Frankfurta i Kölna ostali su slobodnim carskim gradovima sve do ukidanja tog carstva u razdoblju Napoleonskih ratova).

Stjecanje Strasbourga bilo je važno za Francusku zbog prometnog, gospodarskog i kulturnog značenja tog grada, koji je postao važno pogranično uporište te države. Već iduće godine počela je izgradnja velikog obrambenog sustava. Tijekom idućih nekoliko desetljeća u gradu su izrađene i vojna bolnica, guvernerova palača, zgrada arsenala i ljevaonica topova. Od 1730. počele su se graditi i brojne plemićke rezidencije te promenade (nakon Francuske revolucije rezidencije su preinačene u zgrade javnih službi). Danas Strasbourg posjeduje ujedno i veliko značenje za Europu u cjelini (ondje se nalaze sjedišta Europskog parlamenta, Vijeća Europe i mnogih drugih europskih institucija).

Poginuo njemački zračni as Hans-Joachim Marseille (1942.)

Poznati njemački vojni pilot Hans-Joachim Marseille poginuo je 30. rujna 1942. godine. Čuven je po tome što je oborio preko 150 savezničkih zrakoplova. U jednom danu uspio je oboriti čak 17 neprijateljskih zrakoplova, od čega osam njih u razdoblju od samo 10 minuta. Marseille je bio vrlo mlad kad je započeo karijeru. U trenutku kad je Hitler došao na vlast u Njemačkoj imao je samo 13 godina, a kad je počeo Drugi svjetski rat samo 19.

Hans-Joachim Marseille bio je Nijemac francuskog podrijetla. Naime, njegovi su preci po muškoj liniji bili hugenoti koji su doselili u Njemačku iz Francuske. Postigao je tijekom Drugog svjetskog rata ukupno 158 zračnih pobjeda. Taj se podatak još više ističe time što je poginuo sa samo 22 godine. Osobito je uspješan bio na nebu sjeverne Afrike, pa je dobio nadimak Zvijezda Afrike (njem. Stern von Afrika).

Nakon tolikih pobjeda, Marseille je poginuo kada se njegov zrakoplov Messerschmitt Bf 109 pri letu nad sjevernim Egiptom pokvario. Naime, unatoč tome što nije bio pogođen, kokpit mu se počeo puniti dimom. Marseille je odlučio iskočiti iz zrakoplova. Međutim, pri skoku ga je zahvatio rep vlastitog aviona. Dobio je takav udarac u prsa da je ili odmah umro ili je toliko onesposobljen da nije mogao otvoriti padobran.

Otvorena Hooverova brana u SAD-u (1935.)

Dana 30. rujna 1935. otvorena je znamenita Hooverova brana u SAD-u, u to vrijeme najveća betonska konstrukcija na svijetu. Svojedobno je Hooverova brana smatrana jednim od svjetskih čuda modernog građevinarstva, a i danas predstavlja veliku turističku atrakciju. Naime, u novije doba branu posjećuje i po milijun ljudi godišnje, a prikazana je i u mnogim holivudskim filmovima (Superman, Transformeri itd.)

Hooverova brana pripada tipu betonskih lučno-gravitacijskih brana, a nalazi se na rijeci Colorado (ta rijeka protječe i kroz znameniti Grand Canyon). Zanimljivo je da se Hooverova brana nalazi točno na granici između američkih saveznih država Nevade i Arizone. Turistički potencijal Hooverovoj brani daje i činjenica da je od Las Vegasa udaljena samo tridesetak kilometara, što ju čini pogodnim mjestom za izlete iz tog grada.

Brana je izgrađena za vrijeme Velike gospodarske krize u SAD-u. Pri planiranju i gradnji brane poginulo je čak 112 ljudi, kojima je zbog toga podignut i spomenik. U nju je ugrađeno nekoliko milijuna tona betona, a njena je izgradnja otvorila mnogo radnih mjesta, što je bilo itekako dobrodošlo jer je tad vladala velika nezaposlenost). U Hooverovoj brani može se proizvoditi električna energija, a ukupna snaga instaliranih turbina iznosi 2080 megavata.

Branu je otvorio tadašnji američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Pogled s brane i danas oduzima dah, zbog njenog smještaja u kanjonu rijeke Colorado, kao i zbog činjenice da je njena betonska konstrukcija visoka čak 221,4 metara.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI