30. kolovoza 1991. Vlado Gotovac – „I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt!“
Piše: Petar Horvatić
„Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.
Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši – nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.
Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo?
Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali!
Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače?
Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!
Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?!
Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire – od izgubljenoga dostojanstva. Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!
Moj kolega Fabrio rekao je: ‘Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!’. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih?
Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.
Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića – ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska – prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude – i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!“
Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim!
To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli!“
Govor Vlade Gotovca ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti zločinačke JNA u Zagrebu 30. kolovoza 1991.
Izvor: narod.hr
Govor ispred 5.vojne oblasti (Vlado Gotovac,1991.)
Izvor: www.youtube.com
30. kolovoza 1929. umro Ivo Vojnović – tko je pisac kojeg smatraju začetnikom moderne hrvatske drame?
Piše: Petar Horvatić
Ivo Vojnović, rođen je u Dubrovniku 1857. godine, a umro na današnji dan 1929. u Beogradu, najistaknutiji dramski pisac hrvatske moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.
U stalnoj novčanoj oskudici i bolesti, nakon boravka u Zagrebu, Šibeniku i Nici, ostaje u Dubrovniku do 1927. uz povremena gostovanja po zemlji s izvedbama svojih tekstova. Na poziv obitelji Gavrilović-Glučić prelazi na liječenje u Beograd gdje je i umro 1929. godine.
U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allonz enfants, Suton i Na taraci. Temu dobrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Njegov dramski prvijenac, Psyche, 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame. Njegov se dramski opus običava dijeliti na tri tematska kruga:
- Drame iz dubrovačkoga života: Ekvinocijo, Dubrovačka trilogija (Allons enfants, Suton, Na taraci), Maškarate ispod kuplja
- Drame kozmopolitskog karktera: Psyche, Gospođa sa suncokretom
- Drame nastale na temelju narodne predaje, s političko-tendencionalnom notom: Smrt majke Jugovića, Lazarovo Vaskrsenje, Prolog nenapisane drame
Ali Vojnović nije samo autor navedenih drama i nije samo pjesnik vlastele i Dubrovnika, dubrovačkih pučana, sjete i rezignacije, diskretnog sutona i neminovnih društvenih mijena; i nije samo majstor nijansi i detalja, slavitelj majke i istančani analitičar žene, profinjeni stilist koji ustrajno traga za svojom osobnom frazeologijom. On je istodobno i žrtva vlastitih nesporazuma, afektiranosti i hirovitih lutanja. Kao dramatičar, on je tako i zaneseni pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, kojemu daje svoj nekada vrlo razglašeni, ali i vrlo sporni umjetnički obol (“Smrt majke Jugovica”, 1907; “Lazarevo vaskrsenje”, 1913), pobornik prividno atraktivnih, no u biti ipak prilično bizarnih kozmopolitskih tema (“Gospoda sa suncokretom”, 1912).
Po Ivu Vojnoviću nazvana je ulica na Lapadu.
Izvor: narod.hr/effect-dubrovnik.com
Najtragičnija željeznička nesreća u hrvatskoj povijesti (1974.)
Čak 153 osobe poginule su u tragediji na zagrebačkom Glavnom kolodvoru.
Najteža željeznička nesreća u čitavoj hrvatskoj povijesti dogodila se u Zagrebu 30. kolovoza 1974. godine. Naime, tog su dana poginule čak 153 osobe kad je ekspresni putnički vlak na liniji Atena-Zagreb-Dortmund u 22 sata i 40 minuta brzinom od 104 km/h uletio s istoka na zagrebački Glavni kolodvor. Zbog prevelike brzine vagoni su izletjeli iz tračnica i prevrnuli se.
U čitavoj kompoziciji s devet vagona bilo je ukupno oko 400 putnika. Neki od 153 poginula stradali su izgleda i od električnog udara, jer su vagoni porušili stupove s električnim vodovima. Još 90 putnika ozlijeđeno je. Nevjerojatno je da je lokomotiva ostala gotovo neoštećena, a strojovođe neozlijeđeni.
Uzrok nesreće bila je prevelika brzina vlaka. Naime, on je trebao na kolodvor ući s maksimalno 40 km/h. Osim prevelike putne brzine još na prilazu Zagrebu, strojovođa je i prekasno počeo kočiti. Na suđenju je osuđen na 15 godina zatvora, a njegov pomoćnik na 8 godina. Kao olakotna okolnost uzeto im je to da su bili preiscrpljeni, jer su prije nesreće 51 sat radili za upravljačem vlaka.
Poginuli u nesreći bili su tako iznakaženi da je 41 osoba tada ostala neidentificirana, te su pokopani u zajedničku grobnicu na Mirogoju.
Edikt cara Valentinijana protiv Germana (369.)
Rimski car Valentinijan rođen je oko 321. u gradu Cibalae (područje današnjih Vinkovaca). Valentinijana nazivaju i posljednjim velikim zapadnim carem jer se nakon njegove smrti situacija u Rimskom Carstvu znatno pogoršala. U antičkom rimskom naselju Cibalae živio je Valentinijanov otac Gracijan, utjecajan vojskovođa. Osim Valentinijana, u istom gradu rođen je njegov mlađi brat Valens. Valentinijana su njegove trupe proglasile carem u gradu Ancyri (danas Ankara, u Turskoj), gdje je bio stacioniran.Valentinijan je bio svjestan da je rimska država prevelika za jednog cara, pa je podijelio državu u dva dijela. Sebi je ostavio zapadni dio s Milanom kao glavnim gradom, a brata Valensa je proglasio carem istočnog dijela sa središtem u Konstatinopolu. Valentinijan je preuzeo vladanje nad ugroženijim dijelom nekadašnjeg Carstva i vladao je od 364. do 375. godine.
Unutarnji nemiri i građanski ratovi uvelike su oslabili obrambenu snagu Carstva na granicama, što su iskorištavali ratnički narodi i pljačkaši, pogotovo Germani. Stoga je 365. Valentinijan neko vrijeme proveo u Galiji, pokušavajući izbaciti germanska plemena Alemane i Burgunde. Nakon teških bitaka i mnogo gubitaka Valentinijan je 366. pobijedio Alemane i Franke. Dok je boravio u mjestu Breisach, na granici s Germanima, izdao je 369. edikt koji je sačuvan u Teodozijevom zakoniku. Tim je ediktom ojačao pogranične utvrde na granicama na Rajni. Iz Breisacha je nadgledao izgradnju novih utvrda i uspio je stabilizirati granicu na Rajni. Povjesničari smatraju da je to njegova najveća zasluga.
Referendum za slobodan Istočni Timor (1999.)
Najstariji tragovi ljudskih zajednica u Istočnom Timoru stari su više od 40.000 godina. Tamo je pronađena i najstarija poznata udica na svijetu. Ostatci morskih životinja upućuju na to da se čovjek tamo bavio ribolovom u dubokim vodama prije nekoliko desetaka tisuća godina. Pretpostavlja se da su Aboridižini došli u Australiju preko timorskih otoka. Naseljavanje se odvijalo u nekoliko valova.
Kad su Portugalci 1515. stigli u timorsko područje, zapisali su da je podijeljeno u brojne male državice koje čine tri slaba saveza. Politikom sklapanja saveza i ženidbama čitav je otok bio umrežen, ali su bogataši izazivali konflikte i oružane sukobe još u 20. stoljeću. Portugalci su zauzeli istočni dio otoka, a Nizozemci zapadni. Konačna granica povučena je tek 1916. godine. Otok su zaposjele i japanske trupe između 1942. i 1945. iako je Portugal u Drugom svjetskom ratu proglasio neutralnost. Stoga su Saveznici organizirali gerilske trupe protiv Japanaca. Domorodci Timora borili su se na obje strane. Porazom Japana Istočni Timor vraća se u ruke Portugalaca, koji su 1951. odobrili status prekomorske provincije. Nakon propasti nizozemskog kolonijalnog carstva zapadni Timor pripao je Indoneziji.
Indonezija je 1976. anektirala Istočni Timor. Nakon gotovo 25 godina indonezijske vladavine i više od pola milijuna poginulih, počinje glasnija borba za osamostaljenje. Referendum o nezavisnosti, na kojem su stanovnici Istočnog Timora izglasali odvajanje od Indonezije, održan je 30. kolovoza 1999. godine. Gotovo 80 posto glasača odbilo je biti u zajednici s Indonezijom. To je izazvalo još veće nasilje milicije i vojske. Stoga je UN poslao mirovne snage. Tako je Istočni Timor došao pod upravu posebne UN-ove organizacije za Istočni Timor s ciljem pripreme zemlje za osamostaljenje. Do toga je došlo 2002. godine. Istočni Timor danas je priznata nezavisna država i članica Ujedinjenih naroda.
Piše: Marsela Alić
Prva kršćanska biskupica (1992.)
Maria Bregas rodila se 1945. Bad Segebergu, u Njemačkoj. Studirala je klasične jezike i evangeličku teologiju. Godine 1970. položila je ispit za vikaricu i počela raditi. Nakon dvije godine položila je sljedeći ispit i postala župnica u Meldorfu. Stupanje u svećenićku službu se u Evangeličkoj Crkvi ne smatra sakramentom, već je potrebno položiti određene ispite. Udala se za vikara Petera Jepsena. Vremenom je napredovala do voditeljice dekanata, a u Hamburgu 30.8.1992. preuzela je funkciju biskupa kao prva žena na toj poziciji u Evangeličkoj Crkvi te je 2002. ponovno izabrana.
