Premda su prethodnih dana hrvatske snage napredovale u oslobađanju zapadne slavonije, u jutarnjim satima 28. prosinca 1991. godine srpske snage izvršile su protunapad. Prvo su artiljerijom napadnuti hrvatski položaji u Šeovici, Japagi, a potom i po samom Pakracu i Lipiku. Hrvatskim snagama stiglo je pojačanje u sam centar Šeovice. Pripadnici HV-a i MUP-a dovezeni su u dva kamiona, no prilikom iskakanja, među njih su ispaljene 4 minobacačke mine, od kojih su poginulo 4 pripadnika HV-a i jedan pripadnik MUP-a, a više od 20-ak vojnika je ranjeno. Uslijedilo je izvlačenje navedenih ranjenih i mrtvih, i to pod artiljerijskom paljbom. Jedan dio hrvatskih postrojbi povukao se prema Japagi, te dalje prema Gavrinici i u sam Pakrac.

Nešto prije podneva, oko 300 pripadnika hrvatskih snaga napustilo je Šeovicu i krenulo prema Japagi, no zbog nailaska neprijateljskog tenka morali su kroz minirano područje krenuti prema Pakračkoj bolnici. Time su se zatekli na otvorenom položaju za djelovanje neprijateljske vojske svim sredstvima. Unatoč tome, spustili su se do kuća u Gavrinici, gdje su opet naišli na tenk. Budući da su od težeg naoružanja posjedovali su samo tromblone, bilo kakva vrsta borbe bila je nemoguća. Nakon nekoliko sati probijanja kroz protivničke redove, ta je grupa uspjela doći do Zapovjedništva obrane Grada Pakraca, a ljudstvo je raspoređeno po ranijim crtama razgraničenja.

Sve u svemu, oslobađajućim akcijama Orkan-91, Otkos-10 i Papuk-91 u zapadnoj Slavoniji dostignute su crte obrane koje su se održale sve do operacije Bljesak 1995. godine. Linija bojišnice tekla je sljedećim mjestima: Trebež – lijeva obala Save – Jasenovac – kanal Strug – nadvožnjak na autocesti – Stari Grabovac – potok Paklenica – Novsko brdo – Slatino brdo – Kričko brdo – Gornje Kričke – Donja Subocka – most na Pakri – dolina rijeke Pakre – prometnica Pakrac – Kusonje – Dragović – Španovica – Bučje – Jakovci – Cikote – Debelo brdo – Velika Marinica – Lipova kota – Trešnjevo brdo – Čardak – Širinci – Mašićka Šagovina – Medari – Dragalić – Donji Bogićevci- Pivare – lijeva obala Save.

Alarik II. bio je kralj Zapadnih Gota (Vizigota) 484. –  507. godine. Na prijestolje je stupio 28.12. 484. kao mladić nakon smrti njegovog oca, kralja Eurika. Na početku vladavine Alarika II. u sastavu vizigotskog kraljevstva bio je velik dio Pirinejskog poluotoka, Akvitanija i velik dio Provanse. Središte moći nalazilo se u Galiji, a glavni grad bio je Toulouse.

Većina stanovništva u Kraljevstvu bila je kršćanske vjeroispovijesti, a Alarik II. arijanac. Međutim, nije se borio protiv kršćana, nego je htio izjednačiti kršćanstvo i arijanstvo. Važan je zbog sastavljanja zakonika, koji sadrži odredbe rimskog prava, i naziva ga se Alarikov zakonik. Stupio je na snagu 506. godine kao Lex Romana Visigothorum. Njegova supruga bila je Thiudigotho, kći Teodorika Velikog, ostrogotskog kralja. Pomagao je svom tastu u ratu protiv Odoakara u Italiji.

Kada su Franci prekršili mirovni sporazum, koji je s njima sklopio njegov otac, Alarik II. pokušao je izbjeći rat. Franački kralj Klodvig shvatio je to kao znak slabosti vizigotske vojske i krenuo u osvajanje vizigotskog dijela Galije. Alarik se udružio s burgundskim kraljem Gundobadom. Novi mir sklopljen je oko 502. godine na otoku rijeke Loire, na granici carstava. Nakon samo nekoliko godina franački je kralj opet prekršio mir i napao Vizigote jer je Alarik bio Arijanac. U Bitki kod Vouilléa 507. Goti su strahovito poraženi. Alarik II. je pobjegao, ali je uhvaćen i ubijen. Franci su anektirali velik dio Galije, čime su Vizigoti izgubili glavni grad.