27. rujna 1871. rođen dr. Ivan Evanđelista Šarić – koje je epohalno djelo nadbiskupa koji je umro u izgnanstvu?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 1871. rođen je u župi Dolac kod Travnika Vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Umro je u izgnanstvu u Madridu 1960 godine. Bio je nasljednik velikog Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Godine 1945. nadbiskup Šarić je pred komunistima sklonjen iz Sarajeva u Zagreb, a onda u Austriju, da bi 1948. završio u Madridu gdje je i umro. Po njegovoj želji tijelo je preneseno 1997. u voljenu Vrhbosansku nadbiskupiju, grad Sarajevo, Marijin Dvor, crkva svetog Josipa.
Ovaj vrsni i vrlo plodni svećenik, biskup, intelektualac i stvaralac preveo je u ratno vrijeme Sveto Pismo na hrvatski jezik, kapitalno djelo koje je imalo povijesni značaj za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod. Zbog njegove ljubavi prema Evanđelju i Svetom Pismu često se piše i kao Ivan Evanđelista Šarić.
Valja napomenuti da je u knjizi Bibliografiji nadbiskupa dr. Ivana Šarića registrirano čak 106 nadbiskupovih djela koja su izišla za njegova života i 25 obnovljenih izdanja nakon njegove smrti.
U prvoj polovici svibnja 1945. nadbiskup Šarić s vojnicima i civilima, te banjalučkim biskupom Jozom Garićem napušta Zagreb, uvjeravan da bi njegova prisutnost među izbjeglima mogla biti od veće koristi i da će sve to skupa trajati kratko. Nesigurnost i strah koji je ulijevao boravak u Celovcu (Klagenfurt) i Salzburgu u Austriji, unatoč srdačnog gostoprimstva biskupa dotičnih biskupija, sile nadbiskupa da potraži sigurnije utočište u Švicarskoj, u Hautc Rive kod redovnika cistercita. Tragična smrt njegova tajnika, a pogotovo često administrativno produljivanje boravka u Švicarskoj, ponukalo ga je da prihvati ponudu stalnoga boravka španjolskih vlasti. Ljudi s katoličkom tradicijom i svježim krvavim tragovima vlastite povijesti građanskog rata sličnog onom koji se vodio na teritoriju NDH, srdačno su primili nadbiskupa Šarića.
Bio je smješten u svećeničkom domu gdje je ostao do konca svoga života – radeći, trpeći, moleći i čineći pokoru.
„Prvi sin Bosne ponosne“
Mogao je na koncu, mirne duše, ponoviti riječi pape Grgura VII: „Ljubio sam pravdu a mrzio nepravdu; zato umirem u progonstvu“. Ivan Evanđelista Šarić, drugi vrhbosanski nadbiskup, ostaje nažalost još uvijek „velikan prekriven velom šutnje“ i nepoznavanja.
Teško je donijeti objektivan i kompletan sud o Šarićevoj osobi, o njegovoj crkvenoj i političkoj ulozi, iz razloga što smo vremenski preblizu događaja i osoba s kojima je živio. Drugi problem je pomanjkanje pisanih izvora: neki su uništeni, neki „razgrabljeni”, a pristup arhivskoj građi iz njegova vremena je otežan.
Prema Ivanu Tomasu on je „Prvi sin Bosne ponosne“. Povijest života nadbiskupa Šarića čini dio narodne, političke i kulturne hrvatske povijesti. Sigurno je da se povijest Bosne i Hercegovine iz prve polovice našega 20. stoljeća ne može pisati bez Šarićeva imena.
On ostaje svijetla figura u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.
Velik u poniženju i patnjama – nadživjela su ga njegova djela
„Pun zasluga i visoko cijenjen sašao je sa pozornice: velik u poniženju i u patnjama. Nadživjela su ga njegova djela: prije svega njegova crkva sv. Josipa, njegovo Sveto Pismo i njegove književne inicijative“. (vrhbosanski nadbiskup Č. Ćekada).
Redovnice Svećeničkog doma u Madridu koje su boravile u kući dok je u njoj živio nadbiskup Šarić na slijedeći način izrazile su sjećanje koje o njemu čuvaju:
Sjećamo se čovjeka visoka stasa koji je bio krupan, vedar i blaga izgleda. Njegov nas lik sada podsjeća na sv. Oca Ivana Pavla II.
S mukom je govorio španjolski, ali se savršeno sporazumijevao pomoću lica koje je bilo uvijek nasmijano i zračilo je dobrotom. Bio je jednostavan i ugodan pa su ga svi voljeli a on je prema svima postupao prijateljski.
Bio je Nadbiskup visoka stasa u širokom smislu te riječi.
Često je dolazio u bolničku ljekarnu koja se nalazila u istom dijelu zgrade gdje je bio njegov stan, na broju 101. S tim motivom podržavao je veliko prijateljstvo s redovnicama koje su se u to vrijeme brinule za taj odjel te koje su ga dvorile i njegovale s velikom ljubavlju.
Sve redovnice koje su pripadale zajednici za služenje u Bolnici te svi službenici pohađali su ga često da bi mu razbijali usamljenost. Imajući na umu da je bio izbjeglica kroz dvanaest godina u ovoj kući, smatramo da se nikada nije osjetio sasvim sam nego da je među nama prihvaćen i siguran, a svoju zahvalnost pokazivao je riječima i srcem.
Želimo također spomenuti da je imao dva velika prijatelja: svećenika don Benita Vizcarza (koji je u međuvremenu preminuo) i dra Duška Jelavića, liječnika Hrvata. Njih dvojica više puta su ga pratili radi rješavanja administrativnih pitanja te radi šetanja i upoznavanja grada.
Posljednje godine proveo je u veoma slabom zdravstvenom stanju i trebao je intenzivniju njegu kakvu je u to vrijeme tražilo njegovo zdravlje.
Sve je volio i tako postupao da su drugi njega voljeli. S veoma velikom ljubavlju čuvamo uspomenu na njega. Njegov prolaz kroz naš život ostavio je neizbrisiv trag.
Dana 16. srpnja 1960. prešao je u kuću Očevu oprostivši svojim progoniteljima. LAUS DEO.
Prijevod Svetog Pisma – epohalno djelo koje izlazi od 1941-1943. godine
Nadbiskup Šarić bio je plodan pisac, pjesnik i prevoditelj. Valja napomenuti da je u knjizi Bibliografiji nadbiskupa dr. Ivana Šarića registrirano 106 nadbiskupovih djela koja su izišla za njegova života i 25 obnovljenih izdanja nakon njegove smrti. Kruna njegovog rada bijaše cjelovit pučki prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik po nalogu Predsjedništva Biskupske konferencije u Zagrebu, povodom 1300. obljetnice prvoga kontakta Hrvata sa Svetom Stolicom. Nadljudskom upornošću i naporom prevoditelja u teškim ratnim uvjetima države NDH izašlo je sarajevsko izdanje Svetoga pisma u tri sveska, od 1941. do 1943.
Bio je to prvorazredni vjerski, kulturni i povijesni događaj Crkve u Hrvata, posebno jer se dogodio za vrijeme svjetskog rata na teritoriju NDH gdje je rat u to vrijeme bjesnio velikom žestinom.
Tiskanje drugoga, popravljenog izdanja Svetoga pisma dovršeno je u Madridu uoči svetkovine Sv. Petra i Pavla, 28. lipnja 1960. Godine 1998. tiskano je u Čakovcu protestantizirano izdanje Šarićeva prijevoda – bez crkvenog imprimatura. Izmjene i dopune načinio je George Đuro Martinjak. U izdanju Hrvatskoga biblijskog društva tiskan je u Zagrebu 2006. Šarićev prijevod: Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (1. popravljeno izdanje), biblijska revizija: Višaticki – Odobašić – Zovkić. Godine 2009. u nakladi Hrvatskog biblijskog društva (Zagreb), Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo) i Verbuma (Split) izašla je Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta / preveo Ivan Ev. Šarić / , 4. popravljeno izdanje, tiskano u Kini. Iste godine izašli su Psalmi, I. izdanje, u nakladi Hrvatskog biblijskog društva Zagreb, Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo i Verbuma Split, tiskano također u Kini.
Izvor: narod.hr
27. rujna 1529. Beč – kako se Europa prvi put obranila od agresije muslimanske vojske?
Piše: Petar Horvatić
Prva opsada Beča zbila se 1529. godine kada je pred najvažnijim gradom Europe zaustavljena do tada nesavladiva muslimanska vojska. Obrana Beča značila je i obranu Europe jer bi, nakon pada Budimpešte, osvajanjem Beča Turci ušli u samo srce kršćanske Europe. Nakon toga, Turci su 1683. još jednom strahovito poraženi kod Beča, a tada je kršćanska vojska, u protunapadu, oslobodila mnoga područja Europe (i Hrvatske) koje su muslimani okupirali kroz proteklih 200 godina.
Opsada Beča ili Prva bitka kod Beča započela 27. rujna 1529., kada je osmanlijska vojska predvođena sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, prodrla najzapadnije u Srednju Europu.
Osmanlijska vojska brojila je oko 120.000 vojnika. Među svim prethodnim bitkama između kršćanskih i islamskih vojski, ova je opsada nagovijestila kraj napredovanja prethodno nezaustavljivih turskih snaga, koje su ipak i nakon toga nastavile osvajanja dijelova Mađarske pod kontrolom Austrije. Ova se bitka u osmanlijskim vojnim izvorima zove “Prva bitka kod Beča”, jer se dogodila i “Druga bitka kod Beča” 1683. godine.
Prije opsade Beča, Osmanlije su napali Budimpeštu, koju su branili malobrojni vojnici. Predali su se Osmanlijama, jer su im obećali da će ostati živi, no ipak su ih sve nemilosrdno poubijali. Ta je vijest došla do Beča, gdje su odlučili da se neće predati. Osmanlijska vojska imala je oko 800 lađa na Dunavu i čak 20.000 deva, koje su prenosile opremu. Došlo je i oko 12.000 pripadnika elitnih postrojbi janjičara. Branitelji Beča grad su podijelili na više sektora i tako decentralizirali obranu. Na čelu je bio Nijemac Niklas Graf Salm, koji se istaknuo u bitci kod Pavije. Sjedište obrane bilo je u katedrali sv. Stjepana. Ojačan je obrambeni zid oko grada i ulazi u grad.
Osmanlije su do Beča došli umorni od dugog puta i lošeg vremena. Pokušali su dogovoriti predaju, ali su odbijeni. Artiljerijom su napali obrambene zidove bez većih uspjeha. Kopali su podzemne tunele ispod gradskih zidina. Otkriveni su i vodile su se borbe u kojima su pobijedili kršćanski branitelji uz velike gubitke. Počele su padati jake kiše. Osmanlijama je nedostajala hrana i voda, razbolijevali su se, a dio vojske je dezertirao. Janjičari su tražili, da se odluči što dalje. Dana 12. listopada 1529., Osmanlije su se odlučili za završni udar, koji je bio neuspješan. Slijedećih dana pao je snijeg, što je dodatno pogoršalo ionako loše stanje u osmanlijskoj vojsci pa su prekinuli opsadu Beča i povukli se prema Ugarskoj.
Izvor: narod.hr
Papa koji je najkraće vladao (1590.)
Dana 27. rujna 1590. godine umro je papa Urban VII., svega 13 dana nakon što je izabran za papu. Time je on postao papa s najkraćim trajanjem pontifikata u cijeloj povijesti. Urban VII. rođen je kao Giovanni Battista Castagna i izabran je za papu 15. rujna 1590. godine, nakon što je preminuo njegov prethodnik – slavni Siksto V.
Urban VII. za vrijeme svojeg pontifikata od 13 dana nije, dakako, mogao mnogo učiniti, no ipak je značajan po jednoj odluci. Naime, izgleda da je upravo on prvi u svijetu odredio zabranu pušenja u javnosti. Naime, zaprijetio je ekskomunikacijom svakome tko bi u crkvi ili pred njom uživao duhan, bilo pušenjem, žvakanjem ili ušmrkavanjem.
Urban VII. umro je u Rimu od malarije, prije nego što je uopće uspio biti okrunjen za papu. Bilo mu je 69 godina. Premda je njegov pontifikat najkraći u povijesti, još je znatan broj papa također vrlo kratko vladao. Primjerice, čak je devet papa vladalo kraće od mjesec dana.
Završila najduža opsada u svjetskoj povijesti (1669.)
Dana 27. rujna 1669. godine završila je najduža opsada u povijesti ratovanja kad su Mlečani konačno predali Osmanlijama svoje posljednje uporište na otoku Kreti. Ta posljednja utvrda bila je znamenita Kandija, danas poznata pod nazivom Heraklion. To je i dan-danas najveći grad na Kreti, a služi i kao upravno središte tog grčkog otoka. Mlečani su po tom gradu i cijeli otok Kretu nazivali Kandija. Opsada grada Kandije trajala je više od 21 godine, a započela je 1. svibnja 1648. Rat između Mletačke Republike i Osmanskog carstva koji je tada trajao, naziva se Kandijski rat. Slavni pjesnik lord Byron usporedio je opsadu Kandije s grčkom opsadom Troje u mitskim vremenima.
Otok Kreta svojedobno je bio najbogatiji i najvažniji mletački posjed u Sredozemlju. Turci su ga napali 1644. godine i do 1648. uspjeli su osvojiti veći dio otoka i doći do glavnog grada, spomenute Kandije. Na kraju je na otok došao sam turski veliki vezir Fazil Ahmed-paša Ćuprilić. Veliki vezir imao je u Osmanskom Carstvu ulogu sličnu premijeru. Fazil je bio sin znamenitog velikog vezira Mehmed-paše Ćuprilića. Osmanlije su te završne napadačke operacije koštale života čak 70.000 Osmanlija te još 38.000 lokalnih Krećana i robova koji su morali kopati rovove i tunele ispod gradskih zidina.
Kandijski rat bjesnio je i u Dalmaciji. Osmanlije su čak zaprijetili Zadru i Splitu, te opsjedali Šibenik. Međutim, na kraju su na dalmatinskom bojištu Mlečani imali više sreće nego na Kreti. Uspjeli su odbiti Osmanlije, osvojiti Klis, Knin i većinu dalmatinskog zaleđa. Na kraju je mirovnim ugovorom 1669. Venecija u zaleđu dobila toliko teritorija da je njen dalmatinski posjed utrostručen. Time je na neki način nadoknadila gubitak Krete.
Prvi puta nadmašen Mach 3 (1956.)
Dana 27. rujna 1956. godine prvi je put u zrakoplovu s ljudskom posadom nadmašen Mach 3, tj. brzina triput veća od brzine zvuka. Nažalost, let pri kojem je to postignuto završio je katastrofalno i pri njemu je poginuo pilot Milburn G. Mel Apt. On je pilotirao američkim eksperimentalnim zrakoplovom Bell X-2, pokretanim raketnim motorom potiska od 67 kilonjutna.
Raketni zrakoplov Bell X-2 imao je nadimak Starbuster, a stavljan je u let ispuštanjem iz bombardera B-50 pri čemu je postigao brzinu od čak 3,2 Macha, što iznosi oko 3.370 kilometara na sat. Tu brzinu dosegao je na visini od 2.000 metara. Premda je njegov let do te točke bio besprijekoran, kad je pokušao zakrenuti letjelicu pri brzini većoj od 3 Macha, došlo je do katastrofe. Naime, zrakoplov se zarotirao oko svoje osi te se srušio na tlo.
Izvor: Povijest.hr
