Sveta Majka Terezija – svjetski uzor dobrote – 1910.
Majka Terezija rodila se u Skoplju 26.8.1910. pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu. Albanija je tada bila pod okupacijom Osmanskog Carstva. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a brat je otišao na Vojnu akademiju u Grazu. Završila je gimnaziju na srpskom jeziku, a župnik njene župe bio je hrvatski isusovac.
Vrlo rano je odlučila posvetiti se vjeri, a s 18 godina ušla je u red specijaliziran za misije u Bengalu, za što je najprije morala naučiti engleski. Njezin novi život u Indiji počeo je 1929. te si je izabrala ime Terezija. Isprva je radila u školi, a onda je 1948. počela pomagati siromašnima i bolesnima. Nakon što je dobila indijsko državljanstvo, odselila se u Kalkutu, gdje je i sama morala prositi za hranu. Godine 1950. osnovala je u Kalkuti redovničku zajednicu Misionarke ljubavi za pomoć svima kojima je to potrebno i nalaze se na margini društva ili su potpuno napušteni. Danas ta zajednica broji preko 5000 redovnica diljem svijeta. Osnovala je prvi Dom za umiruće, gdje je pripadnicima različitih religija omogućen posljednji obred prema njihovoj religiji. Zatim je osnovala dom za gubavce te dom za napuštenu djecu i mlade. Neki su kritizirali njezin rad, tvrdivši da je previše novca uložila u gradnju samostana, umjesto da je potrošen na medicinske potrepštine.
Majka Terezija dobila je Nobelovu nagradu za mir 1979. godine. Zatim je osnovala Corpus Christi (Pokret za svećenike) isudjelovala je u spašavanju zatočenika u Bejrutu. Putovala je po svijetu i organizirala pomoć potrebitima. Odstupila je s mjesta voditeljice Misionarki ljubavi zbog lošeg zdravstvenog stanja 1997. godine. Umrla je te godine u Kalkuti i pokopana je uz državne počasti, a 2016. proglašena je sveticom.
Piše: Marsela Alić
Zašto je posljednji vladajući francuski kralj umro u dvorcu u Engleskoj? (1850.)
Dana 26. kolovoza 1850. godine umro je posljednji kralj koji je ikada vladao Francuskom. Ime mu je bilo Luj Filip I. i pripadao je dinastiji Bourbon-Orléans, a nazivali su ga i Kralj-građanin (franc.Roi Citoyen). Postao je kralj tek u 57. godini života, nakon što su zaredom vladali njegovi rođaci Luj XVIII. i Karlo X. iz starije grane dinastije Bourbon (Luj Filip I. pripadao je mlađoj grani nazvanoj po vojvodstvu Orléans).
Vrlo je zanimljivo da je Luj Filip I. na kraju umro u Engleskoj. Naime, ondje je završio nakon što je, kao posljednji francuski kralj, svrgnut u revoluciji 1848. godine. Za vrijeme te revolucije Luj Filip I. bojao se da bi mogao završiti kao njegov rođak Luj XVI. u prijašnjoj revoluciji (odsječene glave na giljotini), pa je na vrijeme pobjegao prerušen iz Francuske. Nastanio se u Engleskoj, gdje je na upotrebu dobio dvorac Claremont, jugozapadno od Londona. Taj znameniti dvorac dao je nekoć sagraditi basnoslovno bogati lord Clive, jedan od utemeljitelja britanskog kolonijalnog imperija u Indiji. U dvorcu Claremont Luj- Filip I. je umro u 77. godini života. Njegovo pravo na francusko prijestolje naslijedio je njegov unuk Filip, koji je nosio zanimljivu titulu grof od Pariza (franc. Comtede Paris). Nasljednik te dinastije postoji i danas, a zove se Henri d’Orléans. On također nosi titulugrof od Pariza (neki monarhisti smatraju ga zakonitim kraljem današnje Francuske).
Ubijen grof od Buenos Airesa, španjolski kolonijalni potkralj – 1810.
Dana 26. kolovoza 1810. godine ubijen je Santiago de Liniers, grof od Buenos Airesa. On je rođenjem bio Francuz, a ratovao je u španjolskoj službi protiv Britanaca. Imao je veliku ulogu u obrani grada Buenos Airesa, današnjeg glavnog grada Argentine, od pokušaja da ga Britanci zadrže u svom posjedu.
Santiago de Liniers rođen je zapravo pod imenom Jacques de Liniers u gradu Niortu u Francuskoj 1753. godine. Pripadao je uglednoj francuskoj plemićkoj obitelji. Školovao se za vojnog časnika, a zanimljivo je da je u vojnu službu ušao na strani Španjolske, koja je u to vrijeme bila saveznica Francuske (u obje su zemlje na vlasti bili kraljevi iz dinastije Bourbon).
Njegovo francusko ime Jacques u španjolskom je govornom području prevedeno sa Santiago, tako da je postao poznat kao Santiago de Liniers. Službovao je na području današnje Argentine (tada španjolskog kolonijalnog Potkraljevstva Rio de la Plate). Kad su britanske trupe zauzele Buenos Aires tijekom Napoleonskih ratova, Santiago de Liniers organizirao je lokalne snage i istjerao Britance. Dapače, čak je proglašen i novim potkraljem Rio de la Plate, što je bio neobičan postupak jer su mu tu funkciju dodijelile lokalne vlasti, a ne kraljevska središnja vlast u Španjolskoj. Da stvar bude neobičnija, Liniers je navodno bio i prvi potkralj na području španjolskih kolonija koji nije bio rodom Španjolac.
Ipak, španjolske kraljevske vlasti prihvatile su naknadno Liniersa zbog njegovih objektivnih uspjeha i potvrdile su njegovu funkciju potkralja. Dapače, nagrađen je i titulom grofa od Buenos Airesa. Na kraju je Liniers stradao zbog lokalnih revolucionara. Budući da je bio u službi španjolskih kolonijalnih interesa morao se boriti protiv pokušaja osamostaljenja južnoameričkih područja od španjolske krune. Smaknuli su ga kao kontrarevolucionara pred streljačkim vodom kod mjesta Cabeza de Tigre (središnja Argentina). U trenutku smaknuća bilo mu je 57 godina.
Hoffmann dovršio tekst buduće njemačke himne (1841.)
Melodija njemačke himne je mnogima poznata. Skladao ju je Joseph Haydin 1797. u Beču u čast rimskog njemačkog cara Franje II. Naziv skladbe je Gott erhalte Franz, den Kaiser (Neka Bog čuva Franju, cara). Kasnije je postala austrijska carska himna. Godine 1871. osnovano je Njemačko Carstvo u kojem je postojala carska himna Heil dir im Siegerkranz (Živio ovjenčan pobjedničkim vijencem), čija je melodija zapravo preuzeta od britanske himne God Save the Queen, ali nije postojala službena državna himna. U svečanim prigodama svirale su se razne skladbe.
Njemački književnik August Heinrich Hoffmann von Fallersleben boravio je 1841. na otoku Helgolandu. Početkom 19. stoljeća otok je zauzela Ujedinjena Kraljevina i postao je popularan za pisce i intelektualce. Hoffmann je napisao tekst Das Lied der Deutschen(Pjesma Nijemaca) i za to je imao konkretan povod. Naime, u to vrijeme Francuzi su pokušavali preuzeti Porajnje. Hoffmann stavlja naglasak na jedistvo njemačkih zemalja, prijeko potrebno za uspješnu obranu od neprijatelja. Namjerno je napisao tekst na melodiju carske himne Josepha Haydina, iz vremena Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Narodnosti, kako bi podsjetio na jedinstvo zemalja njemačkog govornog područja.
| Treća strofa | |
|---|---|
| Einigkeit und Recht und Freiheit Für das deutsche Vaterland! Danach laßt uns alle streben Brüderlich mit Herz und Hand! Einigkeit und Recht und Freiheit Sind des Glückes Unterpfand; Blüh im Glanze dieses Glückes, Blühe, deutsches Vaterland. |
Jedinstvo i pravda i sloboda za njemačku domovinu! Svi neka težimo tome bratski sa srcem i rukom! Jedinstvo i pravda i sloboda jesu jamstvo sreće. Cvati u slavi te sreće, cvati, njemačka domovino. |
Piše: Marsela Alić
Izvor: Povijest.hr
