24. kolovoz 1991 – Oboren prvi zrakoplov “JNA”
Pripadnik vukovarske 204. brigade Luka Andrijanić oborio je 24. kolovoza 1991. prvi neprijateljski avion koji je pao kod Bogdanovaca
Najmoderniji dio “JNA” prije izbijanja velikosrpske agresije bilo je ratno zrakoplovstvo “JRV” i protuzračna obrana PVO, koji je raspolagao najsuvremenijom vojnom tehnikom i najškolovanijim ljudstvom u “JNA” (piloti, zapovjednici postrojbi i tehničko osoblje).
“JRV” je raspolagao 1991. s oko 450 zrakoplova i 190 helikoptera, od toga 286 bili su suvremeniji borbeni zrakoplovi (16 MIG29, 100 MIG21, 90 NJ, J22 Orao i 70 G4 Super
Galeb), a ostalo su bili zastarjeli borbeni zrakoplovi ( J1 Jastreb, G2 Galeb i P2 Kraguj) te transportni i školski zrakoplovi.
U svom planu provođenja velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH zapovjedni vrh “JNA” i velikosrpski političari najviše su se, uz oklopnomehanizirane postrojbe, oslanjali na ratno zrakoplovstvo.
Razlog vjerovanja u superiornost “JRVa” nalazi se u činjenici da hrvatske snage (MUP i ZNG ) nisu imale ratno zrakoplovstvo, a protuzrakoplovno naoružanje kojim su raspolagali u lipnju 1991. bilo je više simbolično, nego opasno za njihove protivnike (oko 30 PZO topova 1x20mm i 3x20mm, 2530 lakih PZO sustav STRELA 2M ).
Dana 24. kolovoza 1991. u 
Vukovaru, kod silosa Đergaj, dragovoljac Domovinskog rata Luka Andrijanić srušio je prvi zrakoplov neprijateljske JNA u Domovinskom ratu.
Luka Andrijanić bio je dragovoljac iz okolice Bosanskog Broda. U Zbor narodne garde javio se s 19 godina nakon služenja vojnog roka u JNA, gdje je dobio brojne nagrade kao najbolji protuavionac u klasi.
Majci je rekao da odlazi na sezonske radove u polje za zaradom, jer joj nije imao snage reći da odlazi braniti zemlju u kojoj nije rođen, ali koju je osjećao svojom. Bio je prvi zapovjednik protuzračne obrane grada Vukovara i srušio 4 zrakoplova JNA. Poginuo je u Vukovaru 20. rujna 1991., tri dana prije 20-og rođendana.
24. kolovoza 1947. ubijen Miroslav Bulešić – tko je u Istri ubio 15 svećenika i tri bogoslova?
Piše: Petar Horvatić
Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom.
Godine 2000. nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova koje su od 1941. do 1949. ubila šestorica ubojica komunističke Partije. Jednog su ubili četnici, a osmero njih Nijemci i Talijani. Ubijena su i trojica mladih bogoslova, jedan od komunista, jedan od Talijana i jedan od Nijemaca.
Tu se nalazi i ime Miroslava Bulešića.
Danas Crkva u Istri među mučenicima i žrtvama komunističkog režima ima dva blaženika: Francesca Bonifacia i Miroslava Bulešića. Možemo reći da bl. Francesco predstavlja stradanja Talijana na području Istre, a bl. Miroslav Hrvata. Jedan i drugi podnijeli su mučeništvo nakon rata, bez sudskog procesa.
Bl. Miroslav Bulešić – zaštitnik svećenika i mučenik krizme
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, župa Svetvinčenat. Teološki studij završio je u Rimu i 11. travnja 1943. zaređen za svećenika. Bio je jedan od istaknutijih istarskih svećenika koji se zauzimao da Istra bude pripojena matici Hrvatskoj. Ali isto tako, nije prihvaćao komunističku ideologiju te se jasno suprotstavljao bezboštvu. Svetačkim načinom života bio je uzor mnogim svećenicima i mladima. Odmah se našao na listi nepodobnih svećenika. Ivan Motika opisao je njegovu mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misu, među kojima je bio i Ratimir Beletić, „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“ Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući.
Ovaj komunistički zločin dobio je naziv „Krvava krizma u Lanišću.“
Bl. Francesco Bonifacio
Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krsica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo revan, uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži.“ Odmah se našao na udaru istarskih partizana i komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su oznaši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio i Francesco Bonifacio.
Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag. Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca. Poduzeti su neki koraci, ali ne mogu više o tome dok traje proces.
Svećenici žrtve komunističkog režima
Na udaru komunističke vlasti i partizana napose su se našli talijanski svećenici i redovnici koji su marljivo vršili svoju svećeničku službu. U Istri su jednako stradavali hrvatski svećenici kao i talijanski, jer komunistička vlast u svakom svećeniku je vidjela potencijalnu opasnost za režim. Stoga je razumljivo da je jedan broj svećenika talijanske nacionalnosti napustio Istru kako ne bi bili suđeni ili ubijeni. Bilo i onih koji nisu napustili Istru i ostali su uz narod uz spremnost da podnesu mučeničku smrt.
Stradanja svećenika nisu bila samo u vrijeme rata, nego najveći dio nastradao je nakon rata.
Na stranici Porečko-pulske biskupije možete vidjeti opširan prikaz o ubijenim svećenicima i njihovu mučeništvu za kršćansku vjeru i katolički živalj Istre.
Izvor: narod.hr/biskupija-porecko-pulska.hr
24. kolovoza 1863. rođen Dragutin Lerman – i danas u Kongu postoje Slapovi Zrinskih!
Piše: Petar Horvatić
Zanimljivo je da je Lerman u Kongu jedne slapove nazvao Slapovi Zrinskih, u čast te značajne hrvatske povijesne obitelji.
Na današnji dan 1863. rođen je u Požegi jedan od najpoznatijih hrvatskih istraživača Afrike – Dragutin Lerman. Rođen je u obitelji u kojoj je bilo šesnaestoro djece. Već se relativno rano očitovao njegov avanturistički duh pa je navodno s 15 godina otišao pješice u Hamburg i zatim do Londona, vrativši se na kraju u Hrvatsku. U mladosti je živio u Karlovcu, kad je jednog dana vidio u francuskim novinama oglas u kojem su se tražili ljudi za ekspediciju u Afriku. On i njegov karlovački prijatelj Napoleon Lukšić prijavili su se na tu ekspediciju u Bruxellesu i primljeni su.
Godine 1882., ne navršivši ni 20 godina života, krenuo je Dragutin Lerman na ekspediciju u Afriku, pod vodstvom slavnog istraživača Henryja Mortona Stanleya. S njim je išao i mladi Napoleon Lukšić, no on je umro već na početku ekspedicije, navodno od neke tropske bolesti. Dragutin Lerman se pri toj ekspediciji izuzetno iskazao i postao je Stanleyev čovjek od povjerenja. Navodno je Stanley o njemu rekao: “Hrvat je energičan, oprezan, živahnog duha…” Lerman je svladao nekoliko domorodačkih dijalekata, pa mu je Stanley povjerio komunikaciju s afričkim plemenskim poglavicama.
Ta je Stanleyeva ekspedicija u Afriku bila sponzorirana od strane Belgijanaca i zapravo je bila zakulisna operacija belgijskog kralja Leopolda II. kome je cilj bio osnovati belgijsko kolonijalno carstvo u Kongu. Bilo je to doba kad su europske zemlje željele razgrabiti Afriku i podvrgnuti što veći dio tog kontinenta svojoj kontroli. Leopold II. osnovao je humanitarnu organizaciju koja je zapravo služila kao paravan za kolonijalni prodor u Kongo. Kralju je uspjelo da mu međunarodna zajednica dodijeli Kongo de facto kao osobni posjed, na kojem je mogao činiti gotovo sve što je želio. Postoje strašne priče o belgijskoj kolonijalnoj vlasti u Kongu. Primjerice, radnicima koji nisu mogli ispuniti kvote navodno su odsijecali šake.
Zanimljivo je da je Lerman u Kongu jedne slapove nazvao Slapovi Zrinskih (Zrinski Chutes), u čast te značajne hrvatske povijesne obitelji. Slapovi se nalaze na rijeci Kwilu, a na prvoj karti belgijskog Konga nalazi se više hrvatskih toponima kojima je ime dao slavni istraživač.
Izvor: narod.hr
24. kolovoza 1814. – jeste li znali da su Washington, Kongres i Bijela kuća bili spaljeni?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 1814. dogodila se jedna od najvećih katastrofa u povijesti SAD-a. Njiihov je glavni grad Washington spaljen, ukljućujući rezidenciju američkog predsjednika i zgradu Kongresa.
Ipak, za te događaje danas malo ljudi zna, možda zato što Amerikanci ne vole govoriti o tome.
Washington su spalili Britanci, za vrijeme Britansko-američkog rata koji je trajao od 1812. do 1815. godine. Taj rat je relativno malo poznat, a Amerikanci ga ponekad nazivaju “Drugi rat za nezavisnost”. Uzroci tog rata bili su dosta složeni. Jedan od njih je bilo to što su Amerikanci svojoj državi pokušali pridružiti Kanadu (tada britanska kolonija). Istovremeno s početkom tog rata Velika Britanija je bila zauzeta borbom protiv Napoleona u Europi. Tek kad je 1814. pobijedila Napoleona mogla se posvetiti borbi protiv Amerikanaca. Uoči današnjeg dana 1814. godine britanska je flota doplovila nadomak Washingtona, iskrcala se i pobijedila brojčano nadmoćniju američku obrambenu vojsku (američki su vojnici većinom bili neiskusni). Zanimljivo je da je britanskom flotom zapovijedao admiral sir George Cockburn (čita se kao Coburn). On je bio dalji rođak današnje glumice Olivie Wilde, kojoj je pravo prezime Cockburn i koja pripada britanskoj aristokraciji.
Nakon pobjede nad Amerikancima, Britanci su nastavili prema Washingtonu i spalili ga. Britanski zapovjednici navodno su bili pravi gentlemani i naredili su svojim vojnicima da pale isključivo javne zgrade, a nikako privatne kuće. To je izgleda doista provedeno, i zahvaljujući toj naredbi civili i njihova imovina u Washingtonu nisu znatnije stradali. Britanci su spalili zgradu američkog Senata i Predstavničkog doma (tek kasnije je sagrađen danas slavni Capitol s bijelom kupolom).
Spaljena je i znamenita predsjednička rezidencija poznata kao Bijela kuća. Britanci su se zatim povukli. Rat je završio bez bitnih promjena na obje strane. Britanci su zadržali Kanadu, a Amerikanci su s vremenom obnovili Bijelu kuću i ostatak Washingtona.
Izvor: narod.hr
Elemér Lónyay – posljednji dobitnik kneževske titule u Austro-Ugarskoj (1863.)
Ugarski barun Elemér Lónyay rodio se 24. kolovoza 1863. godine. Bio je posljednji aristokrat proglašen knezom (princem) u Austro-Ugarskoj. Titula kneza (njem. Fürst, lat.princeps) bila je, u načelu, najviša aristokratska titula u habsburškim zemljama koju netko mogao dobiti. Tu se ne računa titula vojvode, koja se dodjeljivala samo u iznimnim slučajevima (npr. morganatskim ili ženskim potomcima dinastije Habsburg-Lothringen). Barun Elemér Lónyay uspio je tijekom života napredovati za čak dva aristokratska stupnja. Naime, 1896. godine, kao 33-godišnjak, unaprijeđen je sa stupnja baruna u viši stupanj grofa. Još veći uspon doživio je početkom 1917. godine, kad je kao 53-godišnjak uzvišen sa stupnja grofa na stupanj kneza. Bio je ujedno i posljednji državljanin Austro-Ugarske Monarhije kojem je dodijeljena kneževska titula. Lónyay takvo uzdignuće, doduše, nije zaslužio svojim radom, nego činjenicom da se oženio princezom Stephanie, udovicom nekadašnjeg krunskog princa Rudolfa, prijestolonasljednika Austro-Ugarske.
Rudolf je bio sin cara Franje Josipa i znamenite carice Sissi, a preminuo je prilikom misterioznog događaja u Mayerlingu 30. siječnja 1889. godine. Krunska princeza Stephanie ostala je tako udovica već u 24 godine. Za Eleméra Lónyaya udala se 1900. godine, kad je njoj bilo 35, a njemu 36 godina. Budući da je Lónyay u trenutku vjenčanja bio grof, Stephanie je s ranga krunske princeze-udovice tim brakom spuštena na rang ugarske grofice. Ipak, carska joj je dinastija to dijelom nadoknadila spomenutim uzdizanjem njenog supruga u stupanj kneza, čime je ona postala kneginjom (princezom) Lónyay. U braku su Elemér Lónyay i njegova supruga dugo poživjeli, ona do 1945., a on čak do 1946. godine.
Tko je prvi preplivao La Manche? (1875.)
Metthew Webb rodio se u mjestašcu Dawley, u Velikoj Britaniji 1848. Sa samo 12 godina stupio je u mornaričku školu i poslije radio na trgovačkom brodu. Dok je služio na brodu Russia, putujući iz New Yorka za Liverpool, pokušao je spasiti čovjeka koji je pao u Atlantski ocean. Iako ga nije spasio, dobio je medalju za herojsko spašavanje i 100 funti. To ga je proslavilo u Velikoj Britaniji. Jedno ljeto spasio je mlađeg brata od utapanja u rijeci Severn.
Godine 1873. dao je otkaz kako bi se počeo pripremati za preplivavanje La Manchea. Često je trenirao u rijeci Temzi kako bi privukao pozornost i uzeo menadžera koji bi mu omogućio financijsku podršku. Dana 24. kolovoza 1875. godine zaplivao je u Doveru, u pratnji triju plovila i namazan uljem obične pliskavice. Za manje od 22 sata stigao je u Calais. Put preko La Manchea za Matthewa Webba nije bio lak. Naime, morao se boriti protiv snažnih morskih struja, tako da je njegova putanja imala dosta nepravilan oblik. Ukupno je morao preplivati navodno čak 64 kilometra jer nije išao pravocrtno, a problem su mu stvarale i meduze.
Zbog ovog uspjeha doživio je slavu kao prvi čovjek koji je preplivao La Manche. Postao je profesionalni plivač i zarađivao od neobičnih natjecanja. Osam godina kasnije poginuo je pri plivačkom pothvatu ispod slapova Niagare. U trenutku smrti bilo mu je samo 35 godina.
Žena koja je rodila čak sedam vladara i vladarica (1750.)
Dana 24. kolovoza 1750. godine rođena je u gradiću Ajacciju, na Korzici Letizia Ramolino – majka Napoleona Bonapartea. Pripadala je obitelji Ramolino iz redova sitnog plemstva. Otac je bio satnik u vojsci Republike Genove. Letizija se obrazovala kod kuće, kao što je to bio običaj. Za Letiziju Ramolino zanimljivo je da se udala sa samo 13 godina, i to za Napoleonovog oca Carla Buonapartea, koji tada imao 17 godina. Kasnije je njihovo talijansko prezime Buonaparte promijenjeno u Bonaparte, što je imalo više francuski prizvuk. Tada je Korzika pripadala Francuskoj. Letizia nikad nije naučila francuski jezik, govorila je talijanski i korzikanski. Kad je imala samo 35 godina, njezin je suprug umro, a Napoleon ju je uzdržavao.
Letizia je rodila čak trinaestoro djece, od kojih je 8 preživjelo djetinjstvo. Slavni Napoleon bio je četvrto dijete. Zahvaljujući velikom uspjehu Napoleona, mnogi Letizijini sinovi i kćeri postali su europskim vladarima. Čak četiri sina bili su kraljevi, jedna kći kraljica, jedna velika vojvotkinja, a jedna kneginja. Time je sedmero njene djece steklo vladarski položaj u Europi. Navodno je bila vrlo stroga majka, ali kad je Napoleon protjeran u egzil na Elbu, Letizia je bila uz njega. Nakon Napoleonove smrti preselila se u Rim i živjela sa svojim polubratom. Umrla je 1836. godine.
Posljednji sačuvani tekst pisan egipatskim hijeroglifima (394.)
S danom 24. kolovoza 394. godine datiran je posljednji sačuvani tekst pisan egipatskim hijeroglifima. Riječ je o tekstu poznatom pod nazivom Esmet-Akhomov hijeroglif, urezanom u hram egipatske božice Izide na otoku File, na izvornoj lokaciji u južnom Egiptu kod prvog katarakta rijeke Nila. Zbog gradnje Asuanske brane taj je hram u 20. stoljeću premješten na novu lokaciju, tj. na susjedni otok na Nilu, udaljen samo oko 600 metara od starog otoka.
Hram božice Izide na otoku File jedan je od općenito najpoznatijih egipatskih hramova, a cijeli je otok imao posebno značenje za staroegipatsku mitologiju i religiju kao jedno od pretpostavljenih mjesta na kojima je sahranjen bog Oziris. Spomenute 394. godine Egipat se nalazio u sastavu Rimskog Carstva, kojim je u to doba vladao car Teodozije I. (posljednji zajednički vladar istočnog i zapadnog dijela Rimskog Carstva). S obzirom na to da su rani tekstovi s egipatskim hijeroglifima nastajali već oko 3.300 godine prije Krista (možda i ranije), to je pismo korišteno čak oko 3700 godina, ako ne i duže.
Izvor:Povijest.hr
