Machu Picchu – tajanstveni grad Inka (1911.) 24.07.
Danas prevladava mišljenje da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu riječi nego je služio kao carski posjed, religijsko utočište ili tajni ceremonijalni grad.
Američki povjesničar Hiram Bingham je 24. srpnja 1911. otkrio znamenito arheološko nalazište Machu Picchu (u prijevodu Sveti vrhovi) u Peruu. Radi se o najatraktivnijem nalazištu iz razdoblja Inka. Bitno je napomenuti da su lokalni stanovnici i prije bili svjesni postojanja ostataka na toj lokaciji, no Hiram Bingham, tadašnji predavač na Yaleu, razglasio je nalazište u zapadnom svijetu, čime je ono steklo svjetsku slavu.
Nalazište Machu Picchu smješteno je u Andama, oko 350 kilometara od obale Tihog oceana i oko 70 kilometara od Cuzca, nekadašnjeg glavnog grada Inka. Većina arheologa smatra da je izgrađen kao posjed cara Inka Pachacutija (1438.–1472.). Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločanih cesta, a građevinari su izgradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade. Danas prevladava mišljenje da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu riječi jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili pak kao tajni ceremonijalni grad.
Čini se da je grad, koji je 400 godina bio zaboravljen, napušten još i prije no što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat.
Do danas je Machu Picchu postao jednom od najposjećenijih turističkih atrakcija u Južnoj Americi, a velik broj turista predstavlja i svojevrstan izazov za tamošnje uvjete. Nalazište se nalazi na otprilike 2400 metara nadmorske visine.
piše: Dražen Krajcar
848 osoba utopilo se nekoliko metara od obale (1915.)
Dana 24. srpnja 1915. u Chicagu se dogodila neobična i stravična nesreća. Naime, kad se na brod SS Eastland u luci ukrcalo više od 2500 osoba, on se oko 7:30 potpuno prevrnuo na lijevi bok. Mnogi putnici već su bili u potpalublju pa ih je ugušila nadiruća voda. Osim toga, naglo pomicanje namještaja u unutrašnjosti broda vjerojatno je povećalo broj žrtava.
Iako se brod nalazio svega nekoliko metara od obale, sa sobom je u smrt povukao čak 848 osoba. Unesrećenicima nije pomogla ni činjenica da se radilo o toplom dijelu godine, kao ni to što je voda na mjestu potonuća bila duboka samo šest metara.
SS Eastland bio je putnički brod dug oko 80 metara. Na dan nesreće trebao je prevesti zaposlenike kompanije Western Electric na piknik preko jezera Michigan, na čijoj obali leži grad Chicago. Za zaposlenike je to trebao bio velik doživljaj, s obzirom na tadašnje prosječne radne uvjete. Ujutro toga dana na brod se ukrcalo toliko ljudi da je on dosegao svoj kapacitet od 2572 osoba, a mnogi su bili na gornjim otvorenim palubama.
Izgleda da je brod izgubio stabilnost zbog pretjerane opterećenosti gornjeg dijela. Naime, tri godine ranije dogodila se nesreća Titanica, nakon koje su uvedena stroga previla u pogledu broja čamaca za spašavanje. Paradoksalno je da je stavljanje velikog broja takvih čamaca na gornji dio SS Eastlanda učinilo taj brod još podložnijim prevrtanju.
Britanci dobili mandat za upravljanje Palestinom (1922.)
Dana 24. srpnja 1922. potvrdila je Liga naroda britanski mandat u Palestini, nad teritorijem koji je prije Prvog svjetskog rata pripadao Osmanskom Carstvu. Ujedinjena Kraljevina već je tijekom tog rata uspjela okupirati Palestinu, no mandat Lige naroda dao joj je i legitimitet na kontrolu tog područja u smislu međunarodnog prava. Radilo se o važnim faktorima za kasnije ostvarenje židovske države, koju je nagovijestio još 1917. britanski premijer Balfour u tzv. Balfourovoj deklaraciji.
Osim Palestine u užem smislu, britanski je mandat obuhvaćao i područje preko rijeke Jordana, nazivano Transjordanijom (područje današnje države Jordan). Francuzi su, pak, od Lige naroda dobili mandat nad područjem Sirije i Libanona. Takvo razgraničenje između britanskog i francuskog mandata bilo je načelno dogovarano još u sklopu tzv. Sykes–Picotovog sporazuma iz 1916. godine.
Prvi britanski visoki povjerenik za Palestinu bio je sir Herbert Louis Samuel (kasnije poznat kao Lord Samuel), koji je bio židovskog podrijetla. Do ukidanja britanskog mandata 1948. na područje Palestine doselilo se oko 400.000 Židova, ali nije jasno jesu li Britanci doista računali na to da će se tada stvoriti židovska država.
Problem je nastao jer su Britanci tijekom Prvog svjetskog rata dali nekoliko međusobno proturječnih obećanja što se tiče sudbine osmanskih posjeda na Bliskom Istoku. Prije Sykes–Picotovog sporazuma dogovorili su u tzv. Korespondenciji McMahon–Hussein da će velik dio tog teritorija nakon kraja rata pripasti šerifu od Meke i drugim arapskim vladarima. To znači da je Sykes–Picotov sporazum na neki način bio izdaja arapskih interesa te je utro put sukobu između Arapa i Židova koji traje i danas.
Piše: Boris Blažina
Dinko Vitezić – istarski narodni preporoditelj (1882.)
Bio je prvi istarski zastupnik u Carevinskom vijeću.
Istarski preporoditelj, pravnik i političar Dinko Vitezić rodio se u Vrbniku na otoku Krku 24. srpnja 1882. godine. Doktorirao je pravo u Padovi nako čega dobiva posao službenika financijske prokurature u Zadru.
U Zadru ulazi u krug dalmatinskih preporoditelja oko Pavlinovića i Klaića te sudjeluje u osnivanju Matice dalmatinske, pokretanju Narodnog lista (Il Nazionale) i otvaranju zadarske čitaonice. Nakon povlačenja biskupa Jurja Dobrile iz javnog života najistaknutiji je hrvatski djelatnik u političkom životu Istre. Predsjeda Bratovšćini hrvatskih ljudi u Istri i Družbi svetog Ćirla i Metoda za Istru te utemeljuje Staroslavensku akademiju na Krku.
Utemeljio je knjižnicu obitelji Vitezić kao ovršitelj oporuke svog brata krčkog biskupa Ivana Vitezića. Knjižnica je smještena u Hrvatskom domu, zvanom i Vitezićev dom, koji je sagrađen na ulazu u Vrbnik na Krku 1901. godine.
Vitezić je bio prvi prvi istarski zastupnik u bečkom Carevinskom vijeću u čijem je radu sudjelovao u nekoliko mandata. U svom zastupničkom djelovanju protivio se talijanskom iredentizmu te se zauzimao za nacionalni i gospodarski preporod Istre. Svoje govore održane u Carevinskom vijeću objavljivao je u Narodnoj slozi, a svoje političko djelovanje opisao je u Poslanicama.
Dinko Vitezić preminuo je u Krku 1904. godine.
piše: Dražen Krajcar
Viktor Emanuel I. – kralj Sardinije i osnivač karabinjera (1759.)
Dana 24. srpnja 1759. rođen je Viktor Emanuel I. od Savoje, kralj Sardinije i vladar mnogobrojnih posjeda moćne savojske dinastije. Rodio se u kraljevskoj palači u Torinu, a osim što je potjecao iz savojske dinastije, među njegovim je precima bio i francuski kralj Luj XIV. Isprva je Viktor Emanuel, kao drugi po starosti sin kralja Sardinije, nosio titulu vojvode od Aoste.
Naime, dok se najstarijem sinu iz savojske kraljevske dinastije u pravilo davalo titulu princa od Pijemonta (tal. Principe di Piemonte), sljedećem sinu po starosti dodjeljivala se obično titula vojvode od Aoste (tal. Duca di Aosta), nazvana po regiji Aosti na području talijanskih Alpa. Kraljem je Viktor Emanuel I. postao 1802. godine, nakon abdikacije starijeg brata Karla Emanuela IV.
U trenutku dolaska na prijestolje Viktora Emanuela I. njegovu državu je većim dijelom okupirao Napoleon, tako da je on efektivno mogao vladati samo na otoku Sardiniji. Budući da je bio okupiran cjelokupni Pijemont s gradom Torinom (nekadašnja savojska kraljevska prijestolnica), Viktor Emanuel I. vladao je iz Cagliarija, grada na otoku Sardiniji, gdje se privremeno smjestio s dvorjanima.
Unatoč tako skromnim počecima, nakon pada Napoleona dobio je Viktor Emanuel I. natrag nekadašnje posjede savojske dinastije, ali i dodatne teritorije koji su priključeni njegovoj državi. Primjerice, teritorij nekadašnje Republike Genove bio je nadodan Kraljevini Sardiniji. Grad Genova postala je glavnom lukom sardinijske mornarice, a kraljevska prijestolnica vraćena je iz Cagliarija u Torino.
Kralj Viktor Emanuel I. preminuo je u dvorcu Moncalieri pokraj Torina 1824. godine. Ostao poznat kao osnivač znamenitih talijanskih karabinjera (Carabinieri), koji postoje i danas.
