Prvo spominjanje Varaždina (1181.)
Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. u svojoj je ispravi iz 1181. godine presudio o jednom sporu između varaždinskog župana i Zagrebačkog kaptola.
S danom 20. kolovoza 1181. datirano je prvo spominjanje grada Varaždina u povijesti. Zapis o tome stavljen je ispravu tadašnjeg ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. o sporu između varaždinskog župana, koji se također zvao Bela, i Zagrebačkog kaptola. Spor se vodio oko posjeda u Varaždinskim Toplicama, koji je spomenuti župan Bela oteo Zagrebačkom kaptolu još u razdoblju vladanja prethodnog kralja Bele II. (djeda Bele III. iz dinastije Arpadovića). Kralj Bela III. u spomenutoj je ispravi Zagrebačkom kaptolu potvrdio taj oteti posjed.
Dakako, Varaždin je prema tim podacima morao postojati znatno ranije od 1181. godine, ako je u vrijeme Bele II. (vladao od 1131. do 1141. godine) već imao svog župana. Ime grada Varaždina u toj najstarijoj poznatoj ispravi navedeno je kao Garestin (varaždinski župan nazvan je na latinskom jeziku comes de Garestin). Slobodnim kraljevskim gradom postao je Varaždin već 1209. godine tj. oko 33 godine prije zagrebačkog Gradeca. Varaždin je time postao prvim slobodnim kraljevskim gradom u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
piše: Dražen Krajcar
Grof Ivan Pálffy – hrvatski ban i ugarski palatin (1663.)
Grof Ivan Pálffy imao je, po svemu sudeći, posebno značenje za mladu vladaricu Mariju Tereziju, koja ga je u korespondenciji nazivala čak i ocem.
Grof Ivan (János) Pálffy, hrvatski ban i ugarski palatin, rođen je 20. kolovoza 1663. godine. Na položaju hrvatskog bana bio je tijekom dugog razdoblja između 1704. i 1732. godine, no zbog izbivanja iz Hrvatske morali su ga povremeno zamjenjivati zagrebački biskupi Brajković i Esterházy. Od 1709. godine imao je čin feldmaršala, najviši u habsburškim zemljama. Postao je i vitezom Reda zlatnog runa, najvišeg svjetovnog viteškog reda dinastije Habsburg.
Grof Pálffy izabran je 1741. godine za ugarskog palatina. Radilo se o izrazito visokom položaju jer je za Ugarsku palatin imao slično značenje kao ban za Hrvatsku. U Ugarskoj je važna bila Pálffyjeva uloga u prihvaćanju Ugarske pragmatičke sankcije, koja je omogućila Mariji Tereziji nasljeđivanje habsburških posjeda. Grof Pálffy imao je posebno značenje za mladu vladaricu Mariju Tereziju, koja ga je u korespondenciji nazivala ocem.
Stariji brat Ivana Pálffyja – grof Nikola (Miklós) Pálffy – također je bio feldmaršal i ugarski palatin (u razdoblju prije svog mlađeg brata). Radilo se o jedinom slučaju u povijesti u kojem su dvojica braće dospjela na položaj ugarskog palatina. Grof Ivan ostao je na palatinskoj časti sve do svoje smrti 1751. godine. Preminuo je u 88. godini u Požunu (Bratislavi).
Konačno završio Iransko-irački rat (1988.)
Kad je objavljena vijest o završetku rata, u Bagdadu su ljudi plesali po ulicama i razuzdano slavili.
Nakon gotovo osam godina sukoba 20. kolovoza 1988. godine završio je Iransko-irački rat. Rat je započela iračka strana, invazijom Irana 1980. godine. Irak je tvrdio da želi spriječiti šijitski utjecaj Irana u regiji, dok je Iran optužio iračkog predsjednika Saddama Husseina da želi osvojiti iranska naftna polja. Zapad je pod izlikom sprječavanja širenja iranskog utjecaja u regiji otvoreno stao na iračku stranu. Izrael je, pak, strahujući od iračkog nuklearnog programa, pomagao Iranu.
Već na početku sukoba Irak je imao znatnu prednost u broju tenkova (2700 nasuprot iranskih 1740), a kasnije se ta prednost još povećavala, tako da je 1987. Irak imao preko 4500 tenkova, a Iran samo 1000. U artiljeriji je Irak također bio premoćan, kao i u broju zrakoplova, premda je u tome Iran isprva imao prednost. Irak je u nekoliko navrata upotrijebio i kemijsko oružje.
Broj žrtava Iransko-iračkog rata mjeri se u stotinama tisuća. Točan broj je teško utvrditi, a procjene se kreću za Iran od 320.000 do čak 720.000 (neki kažu i milijun). Iračana je poginulo između 150.000 i 375.000 (neki kažu i do pola milijuna). Financijski gubici iznosili su oko 600 milijardi dolara za svaku od strana, dakle ukupno oko 1200 milijardi dolara.
Iako rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, iračani su se smatrali pobjednicima. Kad je objavljena vijest o završetku rata, u Bagdadu su ljudi plesali po ulicama i razuzdano slavili. Naprotiv, u Teheranu, glavnom gradu Irana, kraj rata dočekan je tužnom tišinom.
piše: Dražen Krajcar
