Na današnji dan 2007. godine – Preminuo jedan od najvećih heroja Domovinskog rata MARKO BABIĆ

Marko Babić ( 16. veljače 1965. – 5. srpnja 2007.) legendarni hrvatski branitelj Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Na današnji dan 2007. godine preminuo je Marko Babić, hrvatski branitelj i heroj obrane grada Vukovara. Umro je od posljedica moždanog udara. I to u 42. godini života. Sahranjen je pokraj posljednjeg počivališta generala Blage Zadre (kojem je bio ratni zamjenik) i njegova sina na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Jedan od onih po kojima bi ulice trebale dobivati imena. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca te zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Marko će ostati i upamćen po tome da je u jednom danu uništio na Trpinjskoj cesti čak 14 neprijateljskih tenkova. Nakon pada Vukovara borio se na mnogim bojištima sve do konačnog oslobođenja Republike Hrvatske.

Marko Babić je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Švicarskoj. Uoči agresije na Hrvatsku u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar. Priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Pukovnik Marko Babić je napustio HV-u do 1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem, producirao je dokumentarac Heroji Vukovara. Umro je od posljedica moždanog udara. Marko Babić pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 9. srpnja 2007.

Epizoda “Groblje tenkova 2” dokumentarca “Heroji Vukovara” je o Marku Babiću, koji je sam uništio 14 neprijateljskih tenkova, najviše od svih branitelja u obrani Vukovara. U detalje je opisan način na koji su tenkovi uništeni, metode kojima su se Marko i njegovi suborci služili da bi došli u poziciju da unište tenk.

Analizira se i kronološki tijek i način ratovanja na slavnoj Trpinjskoj cesti. Ljudi prikazani u ovoj epizodi promijenili su doktrinu ratovanja istoka i zapada. Poslije Trpinjske ceste tenk više nije imao jednaku ulogu u ratu kao prije. Glavni akteri ove epizode su Marko Babić, Iva Leutar, Stipe Majić-Pipe, Mirko Brekalo, Zoran Janković, Ivan Mlinarić, Marko Petrovecky.

Njegovi suborci sjećaju ga se kao velikog borca, ali i čovjeka velikog srca. Bio je, kažu, čovjek koji je pomagao svakom koji je pomoć zatražio. Sjećaju ga se s tugom, ali i ponosom te ističu kako je poražavajuće da ni jedan trg ili ulica ne nose ima Marka Babića.

Franjo II. – posljednji car Svetog Rimskog Carstva (1792.) 05.07.

Car Franjo II. bio je unuk znamenite vladarice Marije Terezije. 

Dana 5. srpnja 1792. godine austrijski nadvojvoda Franjo II. proglašen je carem Svetog Rimskog Carstva. Povijest će kasnije pokazati da je on ujedno bio posljednji car tog carstva, koje je postojalo gotovo tisuću godina (Sveto Rimsko Carstvo naslanjalo se na tradiciju carstva Karla Velikog, ali i na još stariju tradiciju Rimskog Carstva iz starog vijeka). Povjesničari ponekad nazivaju Sveto Rimsko Carstvo i Rimsko-Njemačkim Carstvom ili Svetim Rimskim Carstvom Njemačke Narodnosti jer je većinom pokrivalo njemačke zemlje.

Car Franjo II. bio je unuk znamenite vladarice Marije Terezije. Njegova vladavina u Svetom Rimskom Carstvu trajala je do 1806. godine, kad se odrekao te titule u kontekstu Napoleonove dominacije nad njemačkim prostorima. Vrlo je zanimljivo da je već dvije godine prije odricanja te titule uzeo zamjensku carsku titulu – onu cara Austrije. Njegovi su potomci zatim bili carevi Austrije sve do propasti Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata.


Rodio se Tin Ujević u turskoj kuli (1891.)

Danas se dvije turske kule u Vrgorcu spore oko toga u kojoj se od njih rodio slavni hrvatski pjesnik Tin Ujević.

Dana 5. srpnja 1891. rodio se u Vrgorcu jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika – Tin Ujević. Zanimljivo je da danas u Vrgorcu postoji određena nedoumica oko toga u kojoj je točno kući rođen. Naime, arhitekturu Vrgorca karakteriziraju utvrđene kule, koje su još u doba turske vlasti služile begovima, serdarima i dizdarima za stanovanje i obranu. Ostalo je sačuvano 7 takvih kula. Sigurno je da se Tin rodio u jednoj od njih, no postoji spor oko toga u kojoj točno.

Dugo se kula Dizdarevića navodila kao Tinovo mjesto rođenja, no sam je pjesnik jednom zapisao: “Rodio sam se 5. jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo u makarski kotar, u turskoj kuli Cukarinovića”. Sukladno tom navodu, za vrijeme vrgoračkog župnika fra Ivana Vrčića kula Cukrinovića (poznata i kao Fratarska kula) obnovljena je i na nju je postavljena ploča s natpisom o Ujevićevom rođenju. Svejedno, danas se i kula Dizdarevića naziva Tinovom kulom, a i u većini Tinovih biografija i dalje stoji da se baš u njoj rodio Ujević. Inače, puno Tinovo krsno ime bilo je Augustin Josip Ujević. Otac mu je bio po zanimanju učitelj, rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, a majka Bračanka iz mjesta Milne.


Venezuela izborila nezavisnost od Španjolske (1811.)

Za nezavisnost su se u Venezueli morali izboriti. Naime, izbio je rat u kojem su Španjolci pokušali spriječiti venezuelansko ostvarivanje nezavisnosti.

Dana 5. srpnja 1811. godine nezavisnost je proglasila Venezuela, i to kao jedna od prvih španjolskih kolonija u Latinskoj Americi. Naime, bila je to tek 1811. godina, dok je u Europi glavnu riječ imao još Napoleon Bonaparte. Zanimljivo je da je španjolski kralj, protiv kojega je Venezuela ustala proglašavanjem nezavisnosti, u to doba bio upravo Napoleonov brat – Joseph Bonaparte.

Za nezavisnost su se u Venezueli morali i izboriti. Stanovnici Venezuele nekoliko su pouta digli ustanak, ali bez uspjeha. Zatim je izbio rat u kojem su Španjolci pokušali spriječiti venezuelansko ostvarivanje nezavisnosti. Među najpoznatijim venezuelanskim borcima bili su Simón Bolívar i Francisco de Miranda. Zanimljivo je da je Bolívar postao kasnije predsjednik Velike Kolumbije, Perua i Bolivije. Dapače, Bolivija je po njemu i dobila ime. Nasljednikom Simóna Bolívara smatrao se predsjednik Hugo Chavez.

Nakon stjecanja neovisnosti u Venezueli se desetljećima odvijala borba za prevlast, a na mjesto šefa države često su dolazili diktatori. Tek nakon 1935. godine počinje demokratske promjene.


Njemačka osnovala koloniju Kamerun (1884.)

Na području Kameruna brojni su njemački privatnici uspostavili posao s trgovanjem i plantažama još znatno prije službenog ulaska tog područja u sastav njemačkog kolonijalnog imperija. 

Petog srpnja 1884. godine Kamerun je postao njemačkom kolonijom. Njemačka se u akviziciju kolonijalnih posjeda uključila kasno u odnosu na ostale europske države. Naime, prvi kancelar Njemačkog Carstva – Otto von Bismarck – u početkku je bio protiv uspostave kolonijalnog imperija jer se htio koncentrirati na njemačke interese u Europi. Ipak, u drugom dijelu svog mandata Bismarck je pristao na akviziciju nekoliko kolonija. Njemački car u to doba bio je Wilhelm (Vilim) I. Hohenzollern.

Na području Kameruna brojni su njemački privatnici uspostavili posao s trgovanjem i plantažama još znatno prije službenog ulaska tog područja u sastav njemačkog kolonijalnog imperija. Bili su to poduzetnici ponajviše iz Hamburga i Bremena. Izgleda da je na njihov nagovor u kolonijalizam uključena i službena njemačka politika. Godine 1884. to područje proglašeno je kolonijom pod zaštitom Njemačkog Carstva.

Glavni grad njemačkog Kameruna bila je izvorno Duala, danas najveći grad u Kamerunu. Taj su grad Nijemci nazivali Kamerunstadt. Prvi njemački kolonijalni upravitelj Kameruna bio je Gustav Nachtigal, liječnik, političar i etnograf. On je bio samo privremeno rješenje i imao je titulu carskog komesara (njem. Reichskommissar). Prvi pravi guverner Kameruna bio je njemački barun Julius von Soden. Nijemci su doveli tadašnju modernu tehnologiju u Kamerun, sagradili su željeznice i mostove. Možda je jedna od korisnijih stvari bilo građenje bolnica, no pri obavljanju radova su tamošnje Afrikance prisiljavali na rad. Zanimljivo je da je njemačka marka u to kolonijalno doba bila službeno sredstvo plaćanja u Kamerunu. Nijemci su Kamerun kao koloniju zadržali sve do Prvog svjetskog rata.


Konstantinov most – najduži mosta Rimskog Carstva (328.)

Konstantinov most nalazio se oko 150 kilometara jugozapadno od današnjeg Bukurešta.

Dana 5. srpnja 328. godine otvoren je most rimskog cara Konstantina Velikog preko Dunava. Pretpostavlja se da se radilo o najdužem mostu u povijesti starog Rima, s ukupnom dužinom od čak oko 2.400 metara. Konstantinov most nalazio se oko 150 kilometara jugozapadno od današnjeg Bukurešta, glavnog grada Rumunjske. Od današnje tromeđe Rumunjske, Srbije i Bugarske bio je udaljen oko 150 kilometara. Na otvaranju mosta bio je navodno osobno prisutan tadašnji car Konstantin Veliki, po kome je most i dobio ime.

Konstantinov most nalazio se u rimskoj provinciji Daciji, koja je nekoć pokrivala velik dio današnje Rumunjske. Kao što je nekoć Dunav bio granica Rimskog Carstva, tako je danas granica između Bugarske i Rumunjske.

Izvor:http://povijest.hr/nadanasnjidan/

PODIJELI