Bizantska carica Elija Pulherija (399.)

Elija Pulherija rodila se u Konstantinopolu na današnji dan 399. kao drugo dijete istočnorimskog cara Arkadija i njegove supruge Elije Eudoksije. Budući da je rano ostala bez majke, odgajao ju je eunuh Antioh. Njezin mlađi brat Teodozije postat će istočnorimski car Teodozije II., a Elija njegova zaštitnica. Zbog toga je nosila titulu augusta, na koju je imala pravo do smrti 453. godine.

Elija Pulherija imala je velik utjecaj na dvoru cara Teodozija II. i u religijskim pitanjima. Zavjetovala se na čistoću, podržavala pravoslavlje i inicirala crkvene sabore. Car Teodozije II. umro je 450. bez nasljednika. Nakon toga se Elija udala za generala Marcijana i proglasila ga carem. Njihov brak sklopljen je pod uvjetom da Elija može sudjelovati u vlasti i branuti vjeru te da će Marcijan poštovati njen zavjet čistoće.

Carica Elija Pulherija bila je velikodušna prema siromašnima te je financirala samostane, ali je bila vrlo netolerantna prema pripadnicima drugih religija. Zbog nje su iz državnih službi i vojske izbačeni Židovi i pogani.

Umrla je 453. u Konstantinopolu. Proglašena je sveticom u Pravoslavnoj i Rimokatoličkom Crkvi.

Piše: Marsela Alić

Bitka kod Bogesunda (1520.)

Kalmarska unija bila je savez Danske, Norveške i Švedske (1397. – 1523.). Unijom su bili obuhvaćeni dijelovi Finske (pod švedskom vlasti), Island, Farski otoci, Šetlandsko otočje i Orkney (pod norveškom vlasti) te povremeno njemačka državica Schleswig-Holstein. Unijom je otpočetka dominirala Danska. Kako je Švedska gospodarski jačala, tako je rasla i politička moć te borba za samostalnost.

Bitka kod Bogesunda dogodila se 19. siječnja 1520. kratko prije Švedskog oslobodilačkog rata (1521. – 1523.). u kojem je švedski plemić Gustav Vasa svrgnuo dansko-norveškog kralja Kristijana II., nakon čega je raspuštena Kalmarska unija.

Kod švedskog grada Ulricehamna, na jezeru Åsunden sukobile su se švedske trupe pod vodstvom regenta Stena Sturea Mlađeg s danskom vojskom pod vodstvom Ottea Krumpena. Šveđani su izgubili bitku, a Sten Sture je teško ranjen i umro od posljedica ranjavanja. Zatim su danske trupe umarširale u Stockholm, gdje se danski kralj Kristijan II. krajem iste godine proglasio švedskim kraljem.

Piše: Marsela Alić

Paul Cézanne – slikar koji je sumnjao u sebe (1839.)

Paul Cézanne bio je samouki francuski slikar. Rodio se 19. siječnja 1839. godine u Aixen-Provenceu. Bilo mu je teško odlučiti se za slikarski poziv zbog vrlo strogog oca i sumnje u sebe. Studirao je pravo i dok je boravio u Parizu počeo se baviti slikarstvom. Impresionisti su ga uveli u svoj krug.

Bio je vrlo kritičan prema svojim djelima. Tvrdio je da do četrdesete godine nije stvorio ništa. Činjenica jest da je počeo kasnije nego njegovi suvremenici. Cézanne je slikao pod utjecajem baroka i Maneta do 1873. godine, kad je nastala Moderna Olympia. Bila je to prva slika koja skreće prema impresionizmu. Slika je šokirala javnost i smatrana je kontroverznom, a osporavali su je i kritičari i publika. Ono što sliku čini modernom nije tema, nego stil. Cézannea se često nazivan ocem modernog slikarstva jer je prvi slikar koji sliku nije dovršio u klasičnom smislu te riječi. Smatrao je da “nedovršena” slika u publici stvara novu stvarnost.

Cézanne je u jednom trenutku svoj štafelaj prebacio u prirodu, na otvoreno. Otkrio je ljepotu čistih boja. Više nema crteža, kontura i suprotnost svijetlo – tamno. Jedna kraj druge stoje obojane plohe i stvaraju dojam prirodne datosti. Njegovu prvu samostalnu izložbu organizirao je Ambroise Voilard 1895. godine. Povjesničari umjetnosti ga svrstavaju u postimpresionizam. Veličina njegovih djela spoznata je tek na prijelomu stoljeća prigodom izložbe Sto godina francuskoga slikarstva. Cézanne postaje jedan od najvažnijih francuskih i europskih slikara. Iskorakom u modernu umjetnost utjecao je na pojavu kubizma. Njegov atelijer, studio Les Lauves u Aix-en-Provenceu, pretvoren je u muzej.

Najpoznatija djela su mu: Achille Emperaire, Kuća obješenoga; ciklusi slika: Krajolici s brdom Sainte-Victoire; Kupačice; Kartaši; Mrtve prirode. Najskuplja slika svih vremena naziva se Igrači karata. Riječ je o nizu slika, ulja na platnu. Katarska kraljevska obitelj kupila je jednu sliku za više od 250 milijuna dolara na privatnoj aukciji 2011. godine.

Tijekom slikanja na otvorenom u kolovozu 1906. onesvijestio se i satima ležao na jakom pljusku. Teško se razbolio i nakon tjedan dana umro. “Slikati znači utvrditi svoje osjećaje u boji”, rekao je Cézanne.

Piše: Marsela Alić

 

Milan Begović – književnik koji si je kupio dvorac (1876.)

Autor libreta slavne opere Ero s onoga svijeta Milan Begović rodio se 19. siječnja 1876. u Vrlici. Neke vrijeme objavljivao je pod pseudonimima Tugomir Cetinski, Xeres de la Maraja i Stanko Dušić.

Studirao je prirodne znanosti, romanistiku i slavistiku, a radio je kao dramaturg i redatelj u Beču i Hamburgu dok nije mobiliziran u Prvom svjetskom ratu. Počeo je objavljivati 1891. u Narodnom listu, zatim je uređivao časopise (KritikaSavremenik) i surađivao s Ljubom Wiesnerom i A. B. Šimićem. Velik pjesnički uspjeh postigao je ostvario je Knjigom Boccadoro i zbirkom pjesma Vrelo. Nakon povratka iz Rata bavio se kazalištem i 1927. zaposlio na mjesto ravnatelja Drame HNK u Zagrebu. Pod njegovim je vodstvom postavljenja Šenoina drama Hrvatski Diogenes, zbog koje je politički vrh Kraljevine SHS reagirao te je smijenjen i uskoro umirovljen. Nakon odlaska u mirovinu kupio je dvorac Bisag, nedaleko od Zagreba, gdje je napisao ono po čemu je najpoznatiji – libreto za operu Ero s onoga svijeta, praizvedenu 1935. godine.

Njegove poznate drame su Pustolov pred vratima i Bez trećega. Uredio je antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća te prevodio djela najpoznatijih svjetskih pisaca. Od romana treba spomenuti Dunju u kovčeg i Gigu Barićevu. Pored lirskih romana, pisao je novele (Kvartet, Dva bijela hljeba) pa i humoristično-erotsku prozu (Nasmijana srca), putopise, eseje…

Pred kraj života, nakon uspostave druge Jugoslavije, Sud časti Društva književnika Hrvatske kaznio ga je 1945. zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH na vremenski određenu šutnju i gubitak građanskih prava. Milan Begović umro je 1948. u Zagrebu.

Piše: Marsela Alić

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI