18. listopada 1843. rođen Josip Eugen Tomić – zašto je nasljednik slavnog Šenoe?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 18. listopada 1843. u Požegi rodio se poznati hrvatski književnik Josip Eugen Tomić. Poput Šenoe pisao je romane, osobito povijesne, a Šenou je nadživio za otprilike 25 godina. Naslijedio ga je i na mjestu dramaturga Hrvatskoga zemaljskoga kazališta (kasniji HNK). Dovršio je Šenoinu Kletvu.
Prvo objavljeno Tomićevo djelo je zbirka ljubavnih pjesama Leljinke (1865). Napisao je brojne komedije, pučke dramske igre i povijesne drame.
Prvu svoju povijesnu pripovijest Krvni pir objavio je još prije pojave Šenoe (1863.). Veći uspjeh kod publike zbog aktualne teme turske okupacije Bosne i sukob bosanskih begova sa sultanom postiže ljubavno-avanturističkim romanom Zmaj od Bosne. Suvremena tematika iz Bosne gdje Tomić, prikazujući sukob bosanskih begova sa sultanom, među prvima muslimanima ne pristupa kao neprijateljima, odnosno situaciju u Bosni ne prikazuje kao stereotipni sukob kršćanstva i islama. Roman je bio popularan i čitan i u Bosni. Stvarajući u tzv. Šenoinom dobu, Tomić se drži “šenoinske” tehnike pripovijedanja, primjerice povijesne vjerodostojnosti, ali ostaje u sjeni Šenoe. I kasniji su mu povijesni romani (Kapetanova kći, 1884; Emin-agina ljuba, 1888; Udovica, 1891; Za kralja – za dom, 1894-95) pod utjecajem Šenoe.
Nakon Šenoine smrti, dovršio je njegovu Kletvu. Pripovijetka Opančareva kći je Tomićevo vraćanje rodnoj Požegi, ponovno s ljubavnom središnjom temom. Potkraj života napisao je roman Melita (1899), usredotočen kroz glavni ženski lik, “femme fatale zmijskog pogleda”, na suvremena društvena zbivanja i problematiku, propadanje aristokracije, licemjerje visokog društva, rasipnost, egzotičnost i bigotizam. Roman je predstavljao značajnu novost na ondašnjem hrvatskom književnom “tržištu” i prvi je društveni realistički roman u hrvatskoj književnosti. Nekoć jako popularan zbog svojih povijesnih romana, da bi ga se potom često smatralo za epigona, Tomića se danas drži vrijednim upravo zbog inovativnosti Melite.
Pisao je i komedije: “Bračne ponude”, “Zatečeni ženik” te, osobito popularnu komediju “Franjo barun Trenk”.
Mnogi gradovi u Hrvatskoj, poput Varaždina, Slavonskog Broda i Požege, nose ime Josipa Eugena Tomića, a u glavnom gradu Hrvata Zagrebu dobio je u samom centru jednu od najpopularnijih ulica koja ide iz Ilice prema Uspinjači i Gornjem gradu.
Izvor: narod.hr
18. listopada 1845. rođen Herman Bolle – tko je Nijemac koji je promijenio izgled Zagreba i Hrvatske?
Piše: Petar Horvatić
Na Mirogoju je Hermann Bolle izgradio oko 500 metara duge arkade s 20 kupola. Zanimljivo je znati da je Bolle isprva namjeravao cijeli Mirogoj okružiti arkadama sa svih strana, no za to nije bilo dovoljno novca.
Na današnji dan 1845. rođen je u arhitekt koji je ostavio vjerojatno najveći trag na današnji izgled grada Zagreba – Hermann Bolle. Premda oko njegovih intervencija postoje kontroverzna mišljenja, njemu dugujemo današnji monumentalni izgled zagrebačke katedrale, veličanstvenih arkada na Mirogoju, svetišta u Mariji Bistrici i mnogih drugih građevina u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Gradio je i bio uključen u gradnju Đakovačke katedrale, gimnazije u Osijeku, zgrade HAZU-a u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt, kurije na Kaptolu i Novoj vesi i mnogih drugih građevina.
Hermann Bolle nije bio Hrvat, što je očito već iz njegovog imena. Rođen je u Njemačkoj, u gradu Kölnu, upravo na današnji dan 1845. godine. Köln je bio značajan katolički grad i sjedište nadbiskupije. Bolleov otac posjedovao je građevinsku tvrtku, a mladi se Hermann školovao za graditelja i odradio praksu u tom očevom poduzeću. S 22 godine postao je član ateljea Heinricha Wiethasea, poznatog arhitekta Kölnske nadbiskupije. U takvom okružju prirodno je da se mladi Bolle orijentirao prema crkvenoj arhitekturi.
Bolle je još više napredovao u obrazovanju kad je s 27 godina otišao u Beč i zaposlio se kod arhitekta Friedricha von Schmidta, počasnog građanina tog grada, koji je između ostaloga projektirao bečku gradsku vijećnicu. Usporedo s radom Bolle je studirao arhitekturu na Bečkoj akademiji.
Zanimljivo je saznati kako je Bolle došao u dodir s Hrvatskom. Naime, na jednom studijskom putovanju u Italiji Bolle je upoznao znamenitog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kao i utjecajnog povjesničara umjetnosti Isu Kršnjavog. U to doba je Strossmayer gradio đakovačku katedralu, pa je Bolle preuzeo vođenje njene gradnje. Zatim je dobio niz poslova u Zagrebu, pa se s otprilike 33 godine za stalno naselio u Zagrebu.
U Zagrebu je Bolle sagradio značajnu zgradu Muzeja za umjetnost i obrt (nasuprot HNK) u stilu njemačke renesanse. U Mariji Bistrici restaurirao je hodočasnički kompleks.
Najmonumentalniji Bolleovi projekti u Zagrebu su svakako su groblje Mirogoj i zagrebačka katedrala. Na Mirogoju je izgradio oko 500 metara duge arkade s 20 kupola. Zanimljivo je znati da je Bolle isprva namjeravao cijeli Mirogoj okružiti arkadama sa svih strana, no za to nije bilo dovoljno novca.
Na zagrebačkom Kaptolu Bolle je napravio veliku intervenciju, koji mnogi povjesničari umjetnosti danas kritiziraju. Srušio je zidine i kule koje su nekada bile pred ulazom u katedralu, a samu građevinu katedrale, koja je stradala u potresu 1880. godine, obnovio je u neogotičkom stilu. Time je katedrala izgubila svoj dotadašnji barokni značaj, no Zagreb je dobio prepoznatljive tornjeve visoke preko 100 metara, koji mu daju karakter velegrada.
Bolle je u Zagrebu i umro, godine 1926. u dobi od 80 godina.
Izvor: narod.hr
Mirom u Aachenu Mariji Tereziji priznato očevo naslijeđe (1748.)
Dana 18. listopada 1748. potpisan je Mir u Aachenu, kojim je konačno završen Rat za austrijsko naslijeđe. Tim je mirom carici Mariji Tereziji priznato naslijeđe njenog oca, pokojnog cara Karla VI. Habsburškog, koji je bio posljednji muški pripadnik moćne dinastije Habsburg. Rat za austrijsko naslijeđe trajao je gotovo punih osam godina i proizveo je mnogo ljudskih žrtava jer su u njega bile uključene praktički sve europske sile.
Carica Marija Terezije morala je Mirom u Aachenu priznati pruskom kralju Fridriku II. Velikom posjed Šleske, koju joj je on preoteo na samom početku rata, no barem je zadržala većinu ostalih posjeda obitelji Habsburg u srednjoj i zapadnoj Europi. Važna je činjenica da je zadržala u svom posjedu područje današnje Belgije (zvano u to doba Austrijskom Nizozemskom), koje je bilo gospodarski izvanredno značajno (donosilo je caričinoj blagajni prihode usporedive s prihodima cijele Austrije, Češke, Ugarske i Hrvatske zajedno). Područje Austrijske Nizozemske Francuzi su tijekom spomenutog Rata za austrijsko naslijeđe bili zauzeli, no spomenutim Mirom u Aachenu Austriji je zajamčen povrat tih teritorija.
Vraćeni su im i važni gradovi-tvrđave na granici s Franuskom. Bili su to tzv. gradovi na barijeri (fr. Barrière), koje su činili npr. gradovi-tvrđave: Veurne, Ypres, Menen, Tournai, Mons, Charleroi, Namur i Ghent.
Tko je bio stvarni kralj iz filma Ana i kralj? (1804.)
Najpoznatiji tajlandski kralj u povijesti – Mongkut (Rama IV.) rođen je 18. listopada 1804. godine. Za njegovu popularnost najzaslužniji su roman, film i kazališna predstava Ana i kralj. Zanimljivo je da je legendarna engleska učiteljica Ana bila povijesna osoba. Zvala se Ana Leonowens i doista je podučavala djecu i žene kralja Mongkuta. Napisala je memoare, iz kojih je američka spisateljica Margaret Landon mnogo godina kasnije napravila roman Ana i kralj Sijama.
Roman je izašao 1944. i postao je vrlo popularan. Prodan je u preko milijun primjeraka i preveden na dvadesetak jezika. Prema popularnom romanu snimljen je dvije godine kasnije i film istog imena s Rexom Harrisonom u ulozi kralja Mongkuta. Film je dobio dva Oscara, a priča je toliko zaživjela da je napravljen i brodvejski mjuzikl na tu temu u kojem je glumio poznati Yul Brynner. On je do smrti glumio kralja Mongkuta na kazališnim daskama nevjerojatna 4633 puta.
Yul Brynner glumio je kralja i u filmu snimljenom 1956. i za tu je ulogu dobio Oscara. Film se zvao Kralj i ja i dobio je ukupno 5 Oscara. Konačno, 1999. napravljena je nova ekranizacija pod nazivom Ana i kralj s Jodie Foster i Chow Yun-fatom.
Stvarni kralj Mongkut naslijedio je prijestolje s 47 godina. Zanimljivo je da je prije toga bio budistički redovnik i da je bio 27 godina u celibatu. Nakon tako dugog celibata, postavši kraljem, odlučio je osnovati neviđeno veliku kraljevsku obitelj. Navodno je u palači imao više od 3000 djevojaka i žena. Od njih, službeno se oženio s 32 supruge i dobio je 82 djeteta.
Engleskinja Ana Leonowens doista je provela 6 godina na sijamskom dvoru (u to vrijeme je Tajland još nazivan Sijam), sve do kraljeve smrti u dobi od 63 godine.
Princ Eugen Savojski – bogati vojskovođa kraljevskog podrijetla (1663.)
Dana 18. listopada 1663. rođen je princ Eugen Savojski, jedan od najslavnijih vojskovođa u povijesti Habsburške Monarhije. Eugen je rođen u Parizu, a njegov je otac u Francuskoj posjedovao titulu grofa od Soissonsa, jednu od najuglednijih grofovskih titula u toj državi uopće. Eugenovoj majci Olympiji Mancini moćni kardinal Mazarin bio je ujak.
Unatoč spomenutom talijansko-francuskom podrijetlu, Eugen Savojski svoju je vojnu karijeru ostvario u austrijskoj (habsburškoj) službi. Naime, 1683. ušao je u vojsku Habsburške Monarhije, upravo u vrijeme posljednjeg napada Osmanlija na Beč. U tom je trenutku Eugen imao nepunih 20 godina i praktički je odmah došao na bojno polje. Odigrao je veliku ulogu sljedećih desetljeća u postupnom potiskivanju Osmanlija iz Ugarske, Hrvatske i ostalih krajeva, koji su time došli pod vlast Beča.
Eugen Savojski nagomilao je golemo bogatstvo, a dao je sagraditi velike i impresivne palače, od kojih je najpoznatiji Belvedere u Beču.
Izvor: Povijest.hr
