Prvo lansiranje balističke rakete iz podmornice (1955.)
Dana 16. rujna 1955. izvedeno je prvo lansiranje balističke rakete iz podmornice. Taj pothvat izvela je sovjetska podmornica klase Projekt 611 (NATO oznaka: Zulu-IV) i imena B-67. Podmornice te klase bile su konvencionalne dizelske podmornice (za razliku od nuklearnih), a za potrebe lansiranja balističkih raketa morale su biti preuređene. Naime, podmornica B-67 bila je opremljena samo jednom balističkom raketom, smještenom u njen toranj na vrhu.
Za razliku od kasnijih podmornica koje su rakete mogle lansirati u uronjenom stanju, B-67 morala je izroniti na površinu te prvo raketu podići na vrh svog tornja. Tek je tada moglo biti izvršeno lansiranje. Bili su to, dakle, skromni početci, no kasnije su podmornice s balističkim raketama postale jednom od najjačih strateških nuklearnih udarnih snaga svjetskih supersila. Već tijekom 1956. i 1957. SSSR je imao šest podmornica naoružanih sa po dvije balističke rakete. Prvo podvodno lansiranje rakete iz uronjene podmornice izvršeno je 1960., tj. tek oko pet godina nakon opisanog lansiranja.
Barbarossa dodijelio Bavarsku dinastiji Wittelsbach (1180.)
Oton Wittelsbach dobio je vojvodstvo Bavarsku kao feudalno leno od znamenitog cara Fridrika I. Barbarosse 16. rujna 1180. godine. Započela je time gotovo 738 godina duga vladavine dinastije Wittelsbach nad Bavarskom (pripadnici te dinastije zadržali su se na vlasti u Bavarskoj sve do 1918. godine). Bila je to nagrada za višegodišnju vjernu službu kao vitez cara.
Oton Wittelsbach prethodno je bio palatinski grof Bavarske, što je bila funkcija podređena vojvodi. Vojvodsko se mjesto našlo upražnjeno kad je car Fridrik I. Barbarossa smijenio prethodnog vojvodu, moćnog Henrika Lava iz dinastije Gvelfa (Welf), nekoć jednog od najvećih posjednika u Njemačkoj (osim Bavarske držao je Henrik Lav još i Sasku). Otonova dinastija Wittelsbach dobila je naziv po dvorcu Wittelsbach smještenom sjeverozapadno od Münchena.
Isprva Otonu, kao novopečenom vojvodi, nije bilo lako ovladati bavarskim plemstvom. Unatoč njegovom pozivu mnogi su plemići odbili doći položiti mu feudalnu prisegu. Ipak, naposljetku je Oton uz carevu pomoć konsolidirao svoju vlast u Bavarskoj, a njegovi su potomci zatim vladali tom zemljom tijekom sedam stoljeća nakon njegove smrti. Izvorno je Otonova Bavarska obuhvaćala i područje Štajerske (tzv. Štajersku marku), no već se spomenute 1180. Štajerska odvojila kao zasebno vojvodstvo.
Mihail Kutuzov – pobjednik nad Napoleonom (1745.)
Mihail Ilarionovič Kutuzov, ruski vojskovođa koji se osobito proslavio u vrijeme Napoleonskih ratova rođen je 16. rujna 1745. godine. Kutuzov je dosegao čin ruskog maršala, a najpoznatiji je po svojoj ulozi u doba Bitke kod Borodina, gdje se ogledao s Napoleonom Bonaparteom na bojnom polju.
Rođen je kao sin generala i plemkinje. Ipak, još od doba Petra Velikog morali su mladi ruski aristokrati u vojsci napredovati od nižih časničkih činova i tek se s vremenom uspinjati na više položaje. U kasnim dvadesetim godinama Kutuzov je kao časnik na bojnom polju ranjen dok je predvodio napad na Osmanlije kod Očakova u današnjoj Ukrajini. Tane ga je pogodilo u lijevu sljepoočnicu, a izašlo je pokraj njegovog desnog oka. To je vrlo lako mogla biti smrtonosna rana, no Kutuzov se s vremenom oporavio. Desno oko ostalo mu je trajno oštećeno, a imao je i niz drugih tegoba zbog te rane.
S vremenom je Kutuzov promaknut u generala, a proučavajući strategiju Georgea Washingtona ustvrdio je da zapovjednici ne moraju nužno pobjeđivati u bitkama da bi dobili rat. Jedno je vrijeme bio upravitelj na Krimu, a kasnije je veleposlanik u Istanbulu i Berlinu, te guverner Sankt-Peterburga.
U doba kad je Napoleon napao Rusko Carstvo Kutuzov je imao 67 godina. Tijekom rata protiv Francuza držao je položaj glavnog zapovjednika ruske carske vojske. Njegove odluke u pogledu vođenja rata protiv Napoleona bile su kritizirane, no na kraju je francuska vojska ipak pobijeđena. Kutuzov je nagrađen titulom kneza od Smolenska.
Maršal Kutuzov umro je ubrzo nakon Napoleonovog povlačenja iz Rusije. Naime, francuska se vojska povukla tijekom zime 1812. na 1813. godinu, a Kutuzov je umro već u proljeće 1813. godine. U Rusiji je postao nacionalni junak tako da ga je, primjerice, Tolstoj idealizirao u romanu Rat i mir. U vrijeme Drugog svjetskog rata sovjetska je vlada prema njemu nazvala jedno od najviših vojnih odlikovanja, koja se dodijeluje za vješto izbjegavanje protivničkih napada i uspješne protunapade. Odlikovanje se i danas dijeli u Rusiji kao druga najprestižnija vojna nagrada, odmah iza Reda Žukova.
Albert Szent-Györgyi – mađarski plemić i nobelovac (1893.)
Dana 16. rujna 1893. rođen je Albert Szent-Györgyi, mađarski dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu. Rodio se u Budimpešti, glavnom gradu Ugarske, koja je u to vrijeme bilo u sastavu Austro-Ugarske. Bio je potomak plemićke obitelji iz Transilvanije (Erdelja). Obitelj se u punom obliku zvala Szent-Györgyi de Nagyrápolt.
Po obrazovanju je Albert Szent-Györgyi bio biokemičar. Obrazovanje mu je prekinuo Prvi svjetski rat. Zgađen užasima rata, Szent-Györgyi si je ispalio metak u ruku te tvrdio da ga je pogodio neprijateljski metak. To je bio rizičan potez jer je samoranjavanje kako bi se izbjeglo ratnu službu bilo kažnjivo smrću. Nije razotkriven, pa se mogao vratiti studiju te ga 1917. završiti. Nakon rata radio je na više sveučilišta u nekoliko zemalja, a stekao je i potporu Rockefellerove fondacije.
Došao je do važnih otkrića na području stanične kemije. Zaslužan je za izolaciju vitamina C (askorbinske kiseline), prvog vitamina kojeg je čovječanstvo uspjelo umjetno sintetizirati. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu dobio je 1937. godine. Sav novac koji je dobio uz nagradu donirao je 1940. Finskoj, koja se tad našla na meti sovjetske agresije. U Drugom svjetskom ratu bio je član antifašističkog pokreta otpora. Nakon rata, nezadovoljan komunističkom vlašću, emigrirao je u SAD, gdje se bavio istraživanjem mišića i uzročnika karcinoma. Protestirao je protiv Vijetnamskog rata tako da je odbijao plaćati porez te pozvao druge da slijede njegov primjer. Umro je u SAD-u 1986. godine.
Piše: Boris Blažina
Izvor: Povijest.hr
