(VIDEO) 14. kolovoza Dan logoraša – zašto civilne udruge šute o silovanjima i ubijanjima u srpskim logorima?

Piše: Petar Horvatić

 

 

Dana 14. kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti. Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.

Preko 30.000 ljudi bilo je zatočeno u srpskim koncentracijskim logorima, a od toga 3.000 žena i 500 djece. Preko 300 osoba je ubijeno, a 2.500 ih nije ni stiglo već su prilikom zarobljavanja u Hrvatskoj (ili BiH) ubijeni.

Najmlađe dijete ubijeno u logorima imalo je 6 mjeseci, a najstarija osoba čak 104 godine.

Mnoštvo hrvatskih žena i djevojčica, od kojih je najmlađa imala svega 5 godina, silovano je u srpskim koncentracijskim logorima.

Do sada nijedna civilna udruga koja se bavi pitanjima ratnih stradanja nije napravila nikakvo detaljnije izvješće o ovim velikim zločinima, a niti hrvatske vlasti nisu i ne pokazuju interes za ove strahote. Dapače, silovane žene su čak doživljavale poniženja i odbijanja od hrvatske Vlade, od kojih je najpoznatije ono bivše ministrice Vesne Pusić, tadašnje šefice danas vladajućeg HNS-a.

Naime, Udruga Žene u domovinskom ratu uputila je 2012. pismo javnosti u kojem su zamjerile ministrici Pusić što ih nije primila na sastanak u kojoj bi joj silovane žene, kao ministrici, ženi i samodeklariranoj osobi koja se bori za prava žena, iznijele svoje probleme i zahtjeve. „Kada se zalažete za ljudska prava, a ignorirate prava žena nad kojima je izvršen ratni zločin vršite nasilje nad demokracijom, Vi (Vesna Pusić op.) selektirate, što je suprotno istinskom zalaganju za dostojanstvo svih.“, pisalo je između ostalog u dopisu.

„Nije mi poznato da žele sa mnom razgovarati. Kažu da su poslale zahtjev za sastanak u siječnju, u to vrijeme je glavna tema bio referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, ali njihov zahtjev nije došao do mene”, rekla je tada Pusić i objasnila za medije da je to pitanje pravosuđa.

Međutim, očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnost sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu”, dodala je tada u odgovoru silovanim ženama ministrica i šefica HNS-a Pusić, što je šokiralo hrvatsku javnost.

Iako je odluku o obilježavanju toga dana donio Hrvatski sabor 2010. sam naziv dana je odabran s nakanom kako bi umanjio učinjen zločin, a što nam svakodnevno postaje sve jasnije. Naime, bez preciziranja da je riječ o srpskim i crnogorskim logorima, i to koncentracijskim logorima, taj dan je samo farsa koja bivšim logorašima doslovno “baca prašinu u oči”. Zbog toga ga oni i nazivaju jednostavno “Dan logoraša”, kao što su ga nazivali i prije službenog “utemeljenja”. Zbog toga mi taj dan nazivamo onako kako on zaslužuje:

Dan sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, piše vjeraidjela.com.

Na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo se 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija (od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske), a u koje su bili odvođeni i svakodnevno mučeni i ponižavani hrvatski branitelji, ali i drugi civili, među kojima je bilo i puno žena, staraca i djece. Neki od logora su bili u ovim mjestima: Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Novi Sad, Sombor, Šid, Srijemska Mitrovica, Niš, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Vukovar, Ovčara, Negoslavci, Stara Gradiška, Knin, Glina, Okučani, Banja Luka, Manjača, Zenica itd.

Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je  koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja.

Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.

Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja.

Na kraju donosimo dokumentarni film “Sunčica”, koji jasno svjedoči o učinjenim srpskim zločinima, odnosno u njemu se nalaze izjave žena koje su svakodnevno bile izložene iživljavanju svojih silovatelja, a koji za to, iako se zna tko su, ni dan-danas nisu odgovarali, niti ima naznaka da bi mogli odgovarati.

Film je nazvan po Sunčici, tada osmomjesečnoj bebi, a danas odrasloj ženi, čiju su majku držali zatvorenu kao roblje za silovanje.

 

Izvor: narod.hr/vjeraidjela.com

 

14. kolovoza 1715. Sinj – vremenski prikaz epske bitke i čudesne pobjeda Hrvata nad Turcima!

Piše: Petar Horvatić

 

Hrvatska zaklada za znanost poduprla je projekt “Moderna geopolitika Jadranskog mora, 1493.-1918.“ pod vodstvom prof. dr. sc. Josipa Vrandečića s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, a u svezi toga i rekonstrukcija slavne bitke za Sinj. Čudesna obrana Sinja dogodila se 1715. godine, piše slobodnadalmacija.hr.

Prvi dio: Osmanlije godinu dana gomilaju veliku vojsku u Dalmaciji

Osmanlijske pripreme za napad na Dalmaciju započele su još u kolovozu 1714. godine prije službenog izbijanja rata. Nakon izbijanja neprijateljstava početkom 1715. godine otpočele su mletačke pripreme za obranu Cetinske krajine.

Straže na planinskim prijelazima i pojačanja poslana u tvrđave nisu mogla odvratiti ogromne osmanske vojne snage koje su se gomilale na granicama mletačke Dalmacije. Izvještaji su govorili o 40-50 tisuća vojnika što se činilo nevjerojatnim čak i donosiocima vijesti.

To je potaknulo Mlečane na zauzimanje obrambenog stava te je glavna briga posvećena pripremanju obrane tvrđava poput Knina, Sinja i Čitluka. Mlečani su pri tome bili u povoljnijem položaju jer su pojačanja mogla pristizati morem u dalmatinske luke koje su od graničnih tvrđava bile udaljene najviše dan hoda, a Osmanlije nisu imali učinkovitog načina opskrbljivanja vojske preko dinarskih planina.

U Sinj su pojačanja stizala jedno za drugim tokom cijelog srpnja tako da je pred opsadu posada brojala oko 850 ljudi s desetak topova.

Sredinom srpnja straže na planinama su opozvane, te je većina naroda povučena prema jugu u okolicu Konjskog. Odlučna obrana spremala se jedino u tvrđavama te u zemljanom utvrđenju na današnjoj cetinskoj adi Okruglo koja se u izvorima naziva Otok mali.

Drugi dio: Napad na Cetinsku krajinu i okolicu Sinja u srpnju 1715. – uvod u bitku

Napad na Cetinsku krajinu započeo je 23. srpnja kada su prve osmanlijske postrojbe prešle Prolog te krenule u pustošenje okolice Hrvaca i Glavica. Njima se suprotstavilo 20-ak prekaljenih Cetinjana na čelu s vitezom don Ivanom Filipovićem-Grčićem, serdarima Vučkovićem i Tomaševićem, harambašom Matom Žankom, Franom Surićem i drugima te je palo prvih nekoliko žrtava s obje strane.

Sutradan je nastavljeno pustošenje zapadnog dijela Cetinske krajine, a pripremljena obrana Otoka privukla je 25. srpnja snažni napad Osmanlija. Na adici Otok mali sklonili su se stanovnici Otoka, a u pomoć im je došlo 70-ak naoružanih Košućana i Brodarićana.

Prema izvještaju, na utvrđenje je izvedeno pet juriša, a u posljednjem su Osmanlije grazeći preko mrtvih tijela poginulih suboraca zajazili Cetinu i prodrli u utvrdicu. Gubici napadača procijenjeni su na više od tisuću poginulih, pa su napadači bijes iskalili na braniteljima koji su svi pobijeni ukoliko se nisu spasili bijegom, a žene i djeca su odvedeni u roblje.

Napad na Otok ostavio je pogubni trag jer su nakon te opsade nestali skoro svi drevni rodovi koji su nastanjivali to mjesto. Taj napad unio je nemir među branitelje Sinja, ali je i prisilio napadače da čitav sljedeći dan izgube na zbrinjavanje svojih mrtvih.

Tek je 27. srpnja nastavljena navala na Glavice i Brnaze, čije je spaljivanje dimom obavilo i samu tvrđavu. Providur izvještava da je prikupljena ljetina još bila na poljima. Kako nitko od Cetinjana nije dotad imao srca zapaliti svoju sirotinju koja im život znači, on je dao naređenje da se to spali kako ne bi poslužilo neprijatelju.

Idućih nekoliko dana Osmanlije su se posvetili pljačkanju i pustošenju Cetinske krajine, a jake snage uputile su se prema Vrlici koja je i osvojena. Vijest o padu Vrlike i zloj sudbini branitelja povisila je odlučnost providura Balbija da se brani do kraja.

Treći dio: Opsada i 76.000 Osmanlija pod Sinjem!

Osmanlije su idućih dana nastavili s pustošenjem po Cetinskoj, Kninskoj, Drniškoj i Zadvarskoj krajini, a 4. kolovoza na brežuljcima u selu Glavice pojavio se paša u pratnji uglednijih Osmanlija te je razgledavao sinjsku tvrđavu i procjenjivao njezinu obranu. Konačno je 5. kolovoza došao dan kad se pojavila sva silina osmanlijske vojske koja se utaborila na očigled tvrđave, a providur Zorzi Balbi je zapisao da toliku vojsku nije mogao ni zamisliti da postoji, a kamoli povjerovati da se uputila prema njemu.

Iz osmanskog tabora harambaša Ćalić javio je Balbiju pašine riječi “Za šest ću dana osvojiti tvrđavu, pa makar izgubio cijelu vojsku“. Osmanlije su raspolagali s četiri velika topa i više manjih, te s dva mužara za bacanje bombi; bile su pripremljene brojne ljestve, koševi i snoplje za grudobrane i drugo potrebno za opsadu.

K tomu je javio da neprijatelja ima 60.000, te je odlučeno da se vojnici iz isturenih položaja povuku u tvrđavu.

Sljedeći dan posada je pismima pozvana na predaju, te im je ponuđeno da se povuku s oružjem i prtljagom ili će u slučaju poraza svi biti najteže kažnjeni (to je podrazumijevalo nabijanje na kolac). Providur Balbi je u tim pismima prepoznao rukopis fratra Galuzzija koji je početkom rata prebjegao Osmanlijama, što ga je dodatno ozlojedilo, te je odgovorio je da namjerava braniti tvrđavu do posljednje kapi krvi.

Poslije toga uslijedio je početak opsade 7. kolovoza kopanjem rovova na puškomet od utvrde. Opkopari su padali mrtvi pokošeni od braniteljske vatre ravno u rovove kao u grob, a prilikom bodrenja posade u oko je ranjen i sam providur Balbi koji se u izvještaju pohvalio da je prvi krvlju okupao zidove grada.

Četvrti dio: Bitka za Sinj – činilo se da je tvrđava usred samog paklenog ognja

Prema njegovim riječima, otada vatra nije jenjavala ni sa jedne strane ni na tren, nego je samo postajala sve jača, tako da se činilo da se tvrđava nalazi usred ognja paklenog. Sljedeće noći zapaljena je nova franjevačka crkva u sinjskom varošu.

Nakon kopanja rovova postavljene su i topničke bitnice tako da je 8. kolovoza započela i topnička vatra na grad, a Balbi je na temelju prikupljenih ostataka topovskih kugli procijenio da neprijatelj tuče topovima od 30, 12 i 9 funti, te mužarima od 100 i 300 funti. Vatra iz tvrđave imala je veliki učinak na napadače, ali posada nije imala ni trenutka odmora, a kamoli sna.

Idućih dana slijedila je nesmiljena puščana i topnička pucnjava s obje strane. Važan moralni učinak imale su četiri rakete koje su 12. kolovoza ispaljene na brdima južno od Sinja po naređenju generalnog providura Angela Ema, a koje su braniteljima i napadačima poslale poruku da mletačka glavnina dolazi u pomoć za četiri dana. Nakon toga Osmanlije su pojačali pritisak iz rovova, a počeli su topništvom tući tvrđavu i po noći. Od žestoke vatre providur Balbi dva je puta skoro poginuo, izvlačeći se čak ispod srušenog zida.

Ujutro 14. kolovoza, nakon šest dana bombardiranja, osmanske trupe u punom su sastavu navalile na grad. U općem jurišu koji je trajao tri sata uspjeli su se probiti na nasipe Korlata, utvrđenja na zapadu tvrđave, te tamo istaknuti više svojih zastava.

Branitelji su ih u teškoj borbi konačno potisnuli protujurišem te je uslijedio bijeg neprijateljskog pješaštva sve do Jasenskog preko Cetine. Paša ih s konjaništvom koje je stajalo u pričuvi nije uspio na vrijeme zaustaviti. Razmjena vatre ipak nije prestajala cijeli dan.

Peti dio: Gospina pobjeda – čudo Božje se dogodilo!

Noć s 14. na 15. kolovoza u tišini su povučeni topovi, a ujutro je napušten i rov pod tvrđavom. Prema Balbijevim riječima branitelji su vidjevši pobjedu u velikoj proslavili blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, časteći njezin lik, koji je bio prenešen iz nove crkve u Varošu u crkvu u tvrđavi. Predali su joj svoja srca u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu.

„Ruševine grada govore o žestini napada neprijateljskog topništva, dok nepregledni rovovi i koševi govore o brojnosti neprijatelja. Sve je to, pak, svjedočilo o uspješnoj obrani tvrđave Sinj uz zagovor Blažene Djevice Marije, a pod zapovjedništvom moje malenkosti, kojeg ste vi mudro savjetovali i hrabrili, koja je tako očuvana pod mletačkom vlasti na vječnu slavu mletačkog oružja.“, napisao je u izvješću Balbi.

Od samog su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi. U tvrđavu je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je Turci ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Mletke da se skuje zlatna kruna i križ, te okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi :
In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.).
Dodatak: 

Među dokumentima pohranjenim u Veneciji nalazi se i popis osmanlijske vojske pod Sinjem, prema izvještajima doušnika iz Livna.

Ta je vojska brojila 76.000 ljudi:

12 tisuća Tatara pod zapovjedništvom kanovog sina

8 tisuća Turudija iz Azije

10 tisuća Osmanlija iz Bugarske pod rumelijskim pašom

1000 Osmanlija pod Maras-pašom

1000 albanskih i crnogorskih Osmanlija pod Seliman-pašom

4 tisuće Albanaca pod Mamut-Begovićem

2 tisuće Osmanlija iz Hercegovine

3 tisuće janjičara pod svojim agom

6 tisuća Sejmena pod Seli-Agom Ćurćićem

1000 Osmanlija pod kliškim pašom

12 tisuća Osmanlija pod bosanskim pašom

13 tisuća kiriđija s 15 tisuća tovarnih životinja

3 tisuće opkopara,

te mnoštvo ostalih obrtnika.

Izvještaji providura Zorzija Balbija govore o junaštvu odabranih Hrvata Cetinjana, te su mnogi od njih nakon bitke nagrađeni odlikovanjima i novčanim nagradama za junaštvo i zasluge.

Zlatnom medaljom na zlatnom lancu nagrađeni su don Ivan Filipović Grčić, serdar Jakov Tomašević, serdar Bože Vučković, harambaša Mate Žanko, Guvernadur Marko Lučić (iz Makarske gdje se kasnije također trčala alka) i Frane Surić.

Srebrnom špiodom nagrađena su devetorica, među kojima Grgo Bajić iz Vojnića, Lazo Kovačević, te Marko Akrap iz Biska.

Za otete neprijateljske zastave s po četiri dukata nagrađeni su Ilija Tomašević i Luka Filipović Grčić, a mnogi su Cetinjani dobili po jedan cekin za svaku odsječenu neprijateljsku glavu.

O tim junacima ostalo je malo stvarnih tragova, tek poneki potpis, križić ili pečat.

 

 

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr


 

Osmanlije poražene kod Sinja (1715.)

U slavu tog događaja obilježava se Sinjska alka prve nedjelje u kolovozu svake godine. 

Četrnaestog kolovoza 1715. godine osmanska vojska poražena je kod Sinja. U slavu tog događaja obilježava se Sinjska alka prve nedjelje u kolovozu svake godine.

Bitka se odigrala u sklopu Osamansko-mletačkog rata, povijesno nazivan i Mali rat, koji je trajao četiri godine, a započeo je i završio bitkom za Sinj. Naime, Osmanlije su odlučile vratiti izgubljene položaje u Dalmaciji te su krenuli iznenadnim jurišom preko planine Kamešnice.  Prva na udaru našla se Cetinska krajina i grad Sinj. U sinjsku tvrđavu  zatvorilo se oko 700 dobro naoružanih branitelja.

Osmanske snage, njih oko 60 tisuća, opkolile su Sinj osmog kolovoza, a tjedan dana kasnije krenuli su u odlučujući juriš. Ipak, branitelji su uspjeli odbiti neprijatelja te su nakon tri sata žestokih borbi Osmanlije podvile rep te pobjegli preko Cetine. Iste noći povukli su se prema Livnu ostavivši iza sebe 10 tisuća poginulih.

Od samog su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi. U tvrđavu je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada da je muslimani ne oskvrnu. U zahvalu na pomoći providur je odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ, te okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezao je u dva reda riječi :
In perpetuum coronata triumphat-Anno MDCCXV (hrv. Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.).

piše: Dražen Krajcar

Katedrala u Kölnu dovršena nakon 632 godine gradnje (1880.)

U doba kad je dovršena bila je najviša građevina na čitavom svijetu (tornjevi su joj visine oko 157 metara).

Dana 14. kolovoza 1880. godine svečano je obilježen dovršetak znamenite katedrale u Kölnu – jednog od najvećih simbola katolicizma u Njemačkoj. Katedrala je izvanredno velikih dimenzija i u doba kad je dovršena bila je najviša građevina na čitavom svijetu (tornjevi su joj visine oko 157 metara). Kölnska katedrala danas je najposjećenija turistička atrakcija u Njemačkoj – godišnje ju posjeti oko 6.000.000 ljudi.

Gradnja katedrale u Kölnu trajala je gotovo 632 godine. Naime, kamen temeljac položen je 1248. godine, u doba razvijenog srednjeg vijeka i gotike. Međutim, 1473. radovi su zaustavljeni. Građevina je nedovršena stajala oko 400 godina, pri čemu je stoljećima na vrhu bio i velik srednjovjekovni kran.

Tek u 19. stoljeću organiziran je nastavak gradnje, ulaganjem sredstava skupljenih od donacija građana. Zanimljivo je da je čak i pruski dvor poticao gradnju, premda je bio protestantski (vjerojatno radi poboljšanja odnosa sa svojim katoličkim podanicima). Svečanom činu koji je označio dovršenje katedrale prisustvovao je i njemački car Wilhelm I. iz dinastije Hohenzollern. Kölnska katedrala postala je najveća crkvena građevina u Njemačkoj, a držala je i rekord u visini tornjeva sve dok je nije prestigla protestantska crkva u Ulmu (koja je i danas najviša crkva na svijetu s visinom od 161,5 metara).

Pruski kralj koji je osnovao gardu visokih vojnika (1688.)

Vezanost pruske vladajuće dinastije uz vojno zanimanje vrlo je značajna i imala je veze s općenitom militarizacijom pruskog društva. 

Pruski kralj Friedrich Wilhelm I. kojeg su zvali i Soldatenkönig (hrv. Kralj-vojnik) rođen je 14. kolovoza 1688. godine. Već u doba rođenja postao je nominalni zapovjednik jednog vojnog odreda, jer je njegov otac želio time sina što ranije uključiti u vojničke strukture. Vezanost pruske vladajuće dinastije uz vojno zanimanje vrlo je značajna i imala je veze s općenitom militarizacijom pruskog društva. Ta tradicija osjećala se još i u doba Hitlerovog Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu.

Zanimljiv hir kralja Friedricha Wilhelma I. bilo je regrutiranje neobično visokih vojnika u vojnu službu. Njegova specijalan jedinica nazivana je Potsdamer Riesengarde (hrv.Potstamska divovskagarda) po Potsdamu u blizini Berlina. Sastojala se od vojnika visokih minimalno 6 pruskih stopa (oko 188 centimetara). Jedan od popularnih naziva za tu jedinicu bio je i Lange Kerls (hrv. Visokimomci).

Kralj je u tu jedinicu uvrštavao visoke muškarce čak iz Irske (James Kirkland, Tomás Ó Caiside) i Finske (Daniel Cajanus). Strani vladari slali su mu visoke vojnike iz svojih zemalja da bi uspostavili prijateljske odnose s njime. Neke osobito visoke mladiće čak su otimali i prisilno regrutirali za potrebe te jedinice.

Sin i nasljednik kralja Friedricha Wilhelma I. bio je slavni Friedrich II. Veliki, jedan od najpoznatnijih militantnih vladara u europskoj modernoj povijesti (carici Mariji Tereziji oteo je Šlesku i zaratio gotovo s cijelom Europom).

Izvor:Povijest.hr

PODIJELI