Prvo proglašenje nezavisnosti od Britanije nakon SAD-a (1965.)

Dana 11. studenog 1965. nekadašnja britanska kolonija Rodezija jednostrano je proglasila neovisnost. Radilo se o neuobičajenom postupku, jer su afričke kolonije tijekom 20. stoljeća u načelu neovisnost ostvarivale putem dogovora sa svojim matičnim državama. Rodezijski je postupak bio još neobičniji po tome što je nezavisnost proglasila bjelačka vlada, a bijelci, tj. ljudi europskog podrijetla, činili su manjinu stanovništva te kolonije koja je obuhvaćala područje današnjeg Zimbabvea.

Taj rodezijski postupak iz 1965. predstavljao je prvo jednostrano proglašenje nezavisnosti od Velike Britanije odnosno Ujedninjene Kraljevine još od razdoblja kad su to učinile Sjedinjene Američke Države 1776. godine.

Dapače, rodezijska je vlada izdala i službenu Deklaraciju nezavisnosti, ponešto sličnu onoj SAD-a. Potpisao ju je rodezijski premijer Ian Smith, njegov zamjenik Clifford Dupont te niz ministara. Za razliku od SAD-a, Rodezija nije uspjela ishoditi priznanje svoje nezavisnosti u svijetu, uvelike zbog toga što njena vlada nije sadržavala predstavnike etničke većine u toj zemlji. Svijet je Rodeziju većinom izolirao, a nakon niza godina takva je bjelačka vlast konačno i pala (1980. osnovan je na tom teritoriju Zimbabve).

Magda Goebbels – Prva dama Trećeg Reicha (1901.)

Dana 11. studenog 1901. rođena je Magda Goebbels, supruga zloglasnog njemačkog ministra Josepha Goebbelsa, jednog od najbližih Hitlerovih suradnika. Goebbels je za vrijeme Hitlerovog režima postao ministar propagande (puni naziv Reichsminister für Volksaufklärung und Propaganda). Organizirao je javna spaljivanja knjiga, a postao je zloglasan i po mnogim drugim postupcima.

Magda je rođena u Berlinu, a u djetinjstvu je živjela i u Belgiji. Puno joj je ime bilo Johanna Maria Magdalena. Prije nego se udala za Josepha Goebbelsa, Magda je bila udana za jednog od najbogatijih ljudi u Njemačkoj – Günthera Quandta (obitelj Quandt i danas je vlasnik velikog udjela u BMW-u). Međutim, od njega se razvela 1929. godine, a sljedeće godine učlanila se u Nacističku partiju, u kojoj je upoznala i Hitlera i Goebbelsa.

Goebbels i Magda vjenčali su se 1931. godine, kad je njoj bilo 30 godina, a njemu 34. Imali su šestoro djece. Potkraj rata Hitler je Goebbelsa u oporuci imenovao novim kancelarom Trećeg Reicha, dok je Magdu odlikovao time što joj je pred svoju smrt uručio vlastitu zlatnu stranačku značku nacističke partije, s rednim brojem jedan.

S Goebbelsom i Magdom u Hitlerovom je bunkeru bilo i njihovo šestero djece. Djecu su dali uspavati morfijem, a zatim im je Magda uz pomoć Hitlerovog liječnika jednom po jednom u ustima zdrobila smrtonosne kapsule s cijanidom. Nakon što su ubili djecu, Goebbels i Magda izašli su iz Führerbunkera na površinu i ubili se, ne zna se točno da li cijanidom ili metkom. Vojnici su zapalili njihova tijela, no zbog nedostatka goriva ona nisu potpuno izgorjela, pa su skrivena u plitkom krateru od granate pokraj bunkera.

Sovjeti su kasnije identificirali i ekshumirali tijela Josepha i Magde Goebbels te njihovo šestero djece i zajedno s tijelima Adolfa Hitlera i Eve Braun odnijeli su ih u Magdeburg. Konačno su po sovjetskoj naredbi 1970. svi ti ostaci ponovno spaljeni i bačeni u rijeku, kako ne bi postali mjesto hodočašća za neonaciste.

Posljednji austro-ugarski vladar odrekao se vlasti (1918.)

Dana 11. studenog 1918. posljednji austro-ugarski car i kralj Karlo I. izdao je proklamaciju kojom se odrekao vlasti u državi. Potrebno je najprije reći nešto o samoj osobi cara Karla I. On je carem postao 1916. godine, nakon smrti njegovog prastrica – poznatog Franje Josipa. U trenutku stupanja na prijestolje Karlo je bio još razmjerno mlad (29 godina), a bio je, po svemu sudeći, i miroljubiv čovjek. Naime, želio je okončati krvavi Prvi svjetski rat, koji je u trenutku njegovog dolaska na vlast upravo bio u tijeku.

I doista, car Karlo poduzeo je tajne pokušaje sklapanja primirja sa zemljama Antante, pozivajući se i na dobronamjernu katoličku pobožnost. Međutim, kad su Nijemci saznali za njegove akcije, oštro su ga prekorili. Tako na kraju Karlo ipak, nažalost, nije uspio zaustavit rat.

Kad su Austro-Ugarska i Njemačka konačno poražene u ratu, car Karlo izdao je pažljivo sročenu proklamaciju u kojoj je dopustio narodu da formira novu vlast po svojoj želji. On sam odustao je od sudjelovanja u toj vlasti. Često se ta njegova proklamacija naziva abdikacijom, no ona to zapravo nije bila. Dapače, u njoj se upravo pazilo da se ne proglasi abdikacija, jer se Karlo nadao da će ga njegovi narodi s vremenom pozvati da se vrati natrag na prijestolje.

Ipak, nikada mu se nije uspjelo vratiti na vlast ni u jednoj od zemalja nekadašnje Austro-Ugarske. Umro je svega 3 i pol godine nakon završetka Prvog svjetskog rata. Car Karlo ostao je znamenit po tome što je vodio pobožan katolički život. Godine 2004. papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom Katoličke crkve.

Britanski napad koji je Japancima poslužio kao uzor za Pearl Harbour (1940.)

Dana 11. studenog 1940. britanska je mornarica napala Talijane na vrlo sličan način na koji će Japanci nekih 13 mjeseci kasnije napasti Amerikance kod Pearl Harboura. Naime, Britanci su izveli zračni napad na talijanske brodove usidrene u luci Taranto na jugu Italije (regija Apulija u području pete tzv. talijanske čizme).

Luka Taranto strateški je bila vrlo važna za Italiju i ondje je Talijanska kraljevska mornarica smjestila jak odred svojih najtežih ratnih brodova. Britanci su odlučili izvesti udar iz daljine, tako da s nosača aviona pošalju zrakoplove naoružane torpedima. Ti bi zrakoplovi udarili na usidrene brodove i potopili ih u samoj luci.

Britanski nosač HMS Illustrious, najnoviji u floti, poslao je dva vala torpednih bombardera na Taranto. Nosač je bio siguran jer se nalazio kod grčkog otoka Kefalonija – oko 170 nautičkih milja udaljen od Taranta.

Britanska torpeda pogodila su talijanski bojni brod Conte di Cavour i napravila veliku rupu u njegovom trupu. Taj brod, dugačak oko 180 metara, završio je na dnu luke. Još veći i noviji bojni brod – Littorio – pogođen je također torpedima i onesposobljen na dugo vrijeme. Inače, brodovi klase Littorio bili su najveći i najmoderniji bojni brodovi koje je Italija imala u Drugom svjetskom ratu (dužine gotovo 240 metara).

Tim udarom Italija je izgubila otprilike polovinu svojih najjačih brodova u jednom danu. Japanci su navodno analizirali taj napad i moguće je da su neke njegove aspekte primijenili kasnije na Pearl Harbour.

Izvor :Povijest.hr

PODIJELI