Gorbačov postao lider Sovjetskog Saveza (1985.)
Mihail Gorbačov izabran je za generalnog sekretara CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza 11. ožujka 1985. godine. Zbog propasti SSSR-a dogodilo se da je Gorbačov ujedno bio i posljednji generalni sekretar u povijesti. Zanimljivo je da je Gorbačov na tu funkciju izabran svega nekoliko sati nakon smrti prethodnog generalnog sekretara – Konstantina Černjenka. Naime, Černjenko je umro uvečer 10. ožujka, a Gorbačova je Centralni komitet izabrao odmah nakon početka sljedećeg dana.
U trenutku izbora za generalnog sekretara Gorbačov bio najmlađi član Politbiroa. Bili su to navodno najbrži izbori u sovjetskoj povijesti. Politbiro je predložio Gorbačova, a Centralni ga je komitet zatim izabrao. Stjecanjem položaja generalnog sekretara Gorbačov je postao de facto lider Sovjetskog Saveza. Kasnije je postao još i predsjednik prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, a od 1990. Gorbačovljeva se funkcija nakratko zvala i predsjednik Sovjetskog saveza.
Tutmozis III. – faraon i osvajač (1425. pr. Kr.)
Dana 11. ožujka 1425. godine prije Krista, prema konvencionalnoj kronologiji, umro je egipatski faraon Tutmozis III., vladar iz XVIII. staroegipatske dinastije. Dobio je nadimak Napoleon starog Egipta zbog svoje izrazito ekspanzivne vanjske politike. U vojnom i osvajačkom smislu stari Egipat doživio je u razdoblju njegove vladavine svoj vrhunac. Prije Tutmozisa III. Egiptom je vladala znamenita kraljica Hatšepsut, koja mu je bila pomajka, ali i krvna rođakinja (otac Tutmozisa III. bio je polubrat kraljice Hatšepsut, a ujedno i njen suprug).
Kao vladajući faraon, Tutmozis III. proširio je egipatsku vlast sve do hetitskog područja na sjeveru (Hetiti su u to doba vladali Malom Azijom). Zauzeo je područje današnjeg Izraela i Palestine, kao i obalna područja današnje Sirije i Libanona. S druge strane, na jugu je Tutmozis III. vodio vojne pohode sve do Nubije. U onodobnim je opisima prikazivan kao veliki ratnik, koji nemilosrdno uništava svoje neprijatelje. Tutmozis je usto poznat i po gradnji pedesetak hramova i mnoštva raskošnih grobnica koji se odlikuju brojnim i stilistički zanimljivim stupovima.
U Tutmozisovo je vrijeme uništen velik broj spomenika na kojima je prikazana kraljica Hatšepsut. Tradicionalno se to pripisivalo Tutmozisovoj osvetoljubivosti i zavisti prema velikoj vladarici jer mu nije dozvolila da uzme svu vlast u svoje ruke na početku vladavine, ali u novije vrijeme je više prihvaćena teorija da je to učinio kako bi spriječio da rođaci Hatšepsut ospore pravo njegovog sina Amenhotepa (Amenofisa) II. na prijestolje. Zanimljivo je da je Tutmozis III. bio i izravni muški predak faraona Tutankamona, koji je preminuo otprilike stotinu godina kasnije.
Toma Bakač bio je favorit na izborima za papu (1513.)
Dana 11. ožujka 1513. kardinali su u Rimu za papu izabrali Leona X., za čijeg se pontifikata dogodio jedan od najsudbonosnijih događaja u povijesti Crkve – Martin Luther pokrenuo je protestantsku reformaciju. Papa Leon X. rođen je u obitelji Medici, vjerojatno najbogatijoj svjetskoj bankarskoj obitelji tog doba. Svećenikom je postao u sedmoj, a kardinalom u trinaestoj godini života. Bio je vrlo dobro obrazovan, a učitelji su mu bili ponajbolji humanistički učenjaci tog vremena.
Zanimljivo je da njegov izbor za papu nije bio očekivan. Glavni kandidat bio je zapravo kardinal Toma Bakač, središnja ličnost u Hrvatskoj na prijelazu XV. i XVI. stoljeća, široj javnosti poznat po kuli koju je dao podići za obranu zagrebačkog Kaptola (Bakačeva kula, srušena 1906. godine).
Toma Bakač bio je i jedan od najmoćnijih ljudi u Europi svoga vremena. Bio je nadbiskup Ostrogona, a upravljao je i Zagrebačkom i Senjskom biskupijom. Godine 1500. postao je kardinalom. Služio je trojicu hrvatsko-ugarskih kraljeva, a bio je i državni kancelar. Može ga se usporediti s engleskim kardinalom Thomasom Wolseyem, lordom kancelarom kralja Henrika VIII., jer su i Bakača i Wolseya suvremenici nazivali drugim kraljevima.
U Rim je Bakač, uoči papinske konklave, ušao u veličanstvenoj povorci sa slonovima. Iako nije uspio postati papa, podržao je Leona X. koji mu je pak povjerio da organizira križarski rat protiv Osmanlija. Pohod nije bio uspješan te je rezultirao bunom ugarskih seljaka 1514. godine.
Britanci osvojili Bagdad od Osmanskog Carstva (1917.)
Dana 11. ožujka 1917. britanske su vojne snage osvojile Bagdad, dotadašnje osmansko uporište. Radilo se o predzadnjoj godini Prvog svjetskog rata, a britansko se osvajanje Bagdada dogodio u sklopu njihovog napredovanja na bojištu u Mezopotamiji. Na čelu pobjedničkih britanskih snaga bio je general Sir Frederick Stanley Maude, koji je do Bagdada bio prodro iz Perzijskog zaljeva dolinom rijeke Tigris. Bagdad je branila vojska Osmanskog Carstva predvođena Halil-pašom.
Stanovnici Bagdada su navodno britanske trupe dočekali s entuzijazmom. Iz Bagdada je general Sir Frederick Stanley Maude od tada vladao gotovo cijelom Mezopotamijom, no već je iste godine ondje preminuo na prilično neobičan način.
Naime, zarazio se kolerom, koju je po nekim navodima dobio pijući neprokuhano mlijeko. Preminuo je u Bagdadu 18. studenog 1917. i to u istoj zgradi u kojoj je godinu i pol ranije preminuo njemački feldmaršal barun Colmar von der Goltz. Goltz je ujedno bio i maršal u vojsci Osmanskog Carstva, poznat kao Goltz-paša (Njemačka i Osmansko Carstvo bili su saveznici u Prvom svjetskom ratu).
Izvor: Povijest.hr
