VIDEO Dan kad je papa Ivan Pavao II prvi put poljubio svetu hrvatsku zemlju…Dugo smo čekali taj trenutak, ali smo ga i dočekali…
Poljubac Svetog Oca hrvatskom tlu bio je i ostat će cjelov ohrabrenja, koji su Hrvati, uzdajući se u vjeru i poslanje Katoličke crkve čekali stoljećima…
Sveti Otac Ivan Pavao II, 10. rujna 1994. zrakoplovom „Al Italie“ u 17 sati i 15 minuta prvi je puta stupio na svetu hrvatsku zemlju…
Još u zrakoplovu u zračnoj luci Pleso u Zagrebu pozdravio ga je kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup.
Neopisivo oduševljenje je nastalo kad se na vratima zrakoplova pojavio papa Ivan Pavao II.
Poljubac Svetog Oca hrvatskom tlu bio je i ostat će cjelov ohrabrenja, koji su Hrvati, uzdajući se u vjeru i poslanje Katoličke crkve čekali stoljećima.
Potom je prvi odao počast visokom gostu prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman.
Hrvatski narod bio je oduševljen.
U svom govoru prigodom prvog posjeta Svetog Oca dr. Franjo Tuđman uz ostalo je naglasio:
- „U ime hrvatskog naroda, i svih građana Hrvatske, upućujem Vam riječi pozdravljanja i zahvalnosti što ste došli u zemlju Hrvata, koji su stoljećima čekali na posjet vrhovnog poglavara svoje Crkve. Hrvatska Vas očekuje razdraganih duša i raskriljenih ruku, štujući Vas kao svog zaštitnika i vrhovni moralni autoritet civiliziranoga čovječanstva. Vaš posjet doživljavamo kao dolazak apostola mira i donositelja utjehe božanskog poslanja svim ljudima i narodima, što pate i stradavaju zbog nepravdi i zlosilja u današnjem svijetu. Hrvatski je narod dugo i željno isčekivao taj posjet, do kojeg je konačno došlo u dane ostvarenja njegovih stoljetnih težnji da na svojoj zemlji može živjeti, u skladu s naravnim i Božjim zakonima, kao slobodan i suveren narod. Naša je neizmjerna radost uvećana i zbog toga što Vas Zagreb, glavni grad svih Hrvata, dočekuje u dane kad – sa svojom nadbiskupijom – slavi 900-tu obljetnicu svoga utemeljenja. (…) Pozdravljajući Vas u Hrvatskoj s neizmjernim poštovanjem, dopustite mi da izrazim i želju i nadu, da ćete i za vrijeme ovog kratkog posjeta osjetiti svu gorljivu ljubav prema Vama goleme većine hrvatskog naroda, koji će ostajući vjeran svojoj povijesti biti i nadalje trajnom sastavnicom zapadno-kršćanske civilizacije“ – kazao je Tuđman.
Odgovarajući na pozdrave, papa Ivan Pavao II je uz ostalo rekao:
- „U ovom trenutku kad prvi put stupam na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu zemlju i sve njezine stanovnike. Moj pozdrav ipak ide još dalje, prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu, gradu mučeniku, kojeg sam kao hodočasnik mira i nade, žarko želio pohoditi. Htio sam donijeti riječ utjehe i solidarnosti tamošnjem napaćenom narodu, sam stati uz njegov bok i ohrabriti ga. Već je prošlo previše vremena otkako rat hara zemljom čiji su stanovnici stoljećima bili navikli na odnose međunarodne snošljivosti i primjerene suradnje.“
Podjeljujući svoj apostolski blagoslov cjelokupnom hrvatskom narodu, papa Ivan Pavao II je na kraju svog pozdravnog govora naglasio:
- „Vašem velikodušnom i ponosnom narodu, vašoj suverenoj Republici, svim stanovnicima, bez obzira na razlike u jeziku, vjerskoj tradiciji i na osjećaj narodne pripadnosti, posebno Božjoj Crkvi koja je u Hrvatskoj, želim po zagovoru svete Djevice Marije, svako istinsko dobro u Gospodinu“.
Poslije svečanog dočeka u zračnoj luci, Sveti Otac Ivan Pavao II zajedno se s kardinalom Franjom Kuharićem otputio papamobilom prema zagrebačkoj katedrali, pozdravljen od desetke tisuća Zagrepčana i hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva.
S obzirom da tijekom tog prvog papina posjeta Hrvatska još nije bila oslobođena, dolazak Svetog Oca i za hrvatske branitelje bio je veliki podstrek da učine sve da Hrvatska bude Hrvatska, u njezinim granicama.
Mnogi su nažalost dali i svoje živote, osobito u Vojno redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja, da već jednom možemo reći „Imamo Hrvatsku!“.
Ovaj posjet sigurno je umnogome pridonio i tome, pa ćemo ga se uvijek rado sjećati i sve činiti da ga se ne zaboravi!
Mladen Pavković
10. rujna 1943. – NDH pripaja Dalmaciju i Istru poništenjem Rimskih ugovora
Nakon što je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., već dva dana kasnije NDH proglašuje ništavnost Rimskih ugovora potpisanih između Italije i NDH dvije godine ranije. Dva dana kasnije na današnji dan 1943. Ante Pavelić objavljuje ništavnost tih ugovora, te Italija odlazi iz hrvatskih priobalnih krajeva koje je dobila 1920. u Rapallu kao ratni plijen iz I. svjetskog rata, te iz krajeva koje je dobila Rimskim ugovorima između Italije i NDH 1941. početkom II. svjetskog rata.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:
“…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“
Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora između NDH i Italije.
Rimski ugovori – uzroci, posljedice i što je potpisano njima?
Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).
NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.
U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac.
Prije toga, nakon I. svjetskog rata Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Tako je i Rijeka Italiji.
Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.
U hrvatskoj historiografiji Rimske ugovore najbolje analizira monumentalno djelo „Ustaše na Jadranu“ Nikice Barića koje se na preko 800 stranica bavi ovim gotovo potpuno nepoznatim dijelom hrvatske povijesti. Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“.
Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu, tvrdi dr. Barić u svojoj knjizi . Zbog toga je napravljeno NDH ustrojila novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat.
Barić vrlo detaljno opisuje odnos snaga između građanske i vojne vlasti te ustaša s jedne strane i njemačke vojske, četnika i partizana s druge. Autor ostavlja dojam da je uprava NDH postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti
Rimski ugovori – povijesni pogled na ‘prodaju hrvatske obale Talijanima’
A što se događalo u hrvatskoj Istri?
Godina je 1943. u Istri se događa kulminacija narodnih previranja. Desetljećima prije se vodi nacionalna bitka, s jedne strane hrvatstvo promoviraju Crkva, dio domaćih intelektualaca (Dobrila, Kirac, Balota…) te prekoučarski intelektualci izbjegli pred fašizmom (Kumičić, Car Emin, Spinčić, Laginja…). S druge strane talijanaštvo promoviraju talijanski iredentisti (De Franceschi, D’Annunzio…). Sukob se tako zahuktava još za vrijeme austrijske uprave u Istri, a 18. listopada 1910. se zaustavlja djelovanje Istarskoga sabora nakon incidenta u kojemu su sudjelovali zastupnici Zuccon, Spinčić, Kurelić i Trinajstić koji su fizički prekinuli rad sabora. Naime, predsjedavajući nije dopustio zastupniku Zucconu (kojemu je Spinčić stalno upadao u riječ) govor na hrvatskome jeziku.
Raspadom Monarhije Istra je pripala Kraljevini Italiji, a uskoro na vlast dolaze fašisti. To stvara plodno tlo za talijanski trijumfalizam, te ugnjetavanje i progone hrvatskog življa. Veliki dio Hrvata iz Istre se iseljava pod talijanskim pritiskom, a u gradove doseljavaju Talijani. Za tim dolazi i II. svjetski rat što prilike dodatno pogoršava, a nasuprot talijanskim fašistima jača antifašistički otpor. Istra je u II. svjetski rat već ušla kao dio države Italije, a hrvatski je narod Istre već gotovo 20 godina stenjao pod fašističkim progonima
Nako pada Italije, prvo pripojenje Istre Hrvatskoj dolazi 10. rujna 1943. kada Ante Pavelić ukida sve sporazume sa Italijom (tj. Rimske ugovore) te pripaja Istru NDH.
Antifašisti, na čijem su čelu su već ojačali komunistički elementi, su imali drugačije ideje pa 25. rujna 1943. u Pazinu donose proglas o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, u okviru željene buduće Jugoslavije. Te se odluke potom potvrđuju u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a dva mjeseca kasnije.
Tu nije kraj priče o Istri. Nakon kraja II. svjetskog rata problemi ne nestaju, nego se 1947. sjeverozapadna Istra djeli na tzv. Zonu A (saveznička uprava) i Zonu B (jugoslavenska uprava). Oba su teritorija de iure bili samostalne države. Londonskim sporazumom 1954. Zona A ulazi u sastav Italije, a Zona B u sastav Jugoslavije. Zonu B su pak podjelile federalne jedinice unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska, te je tako Istra većinom postala dio Hrvatske u okviru Jugoslavije.
Konačna jugoslavensko-talijanska granica na definirana je Osimskim sporazumom 1975. godine.
Izvor: narod.hr
Mir s Austrijom u Saint-Germainu (1919.)
Dana 10. rujna 1919. potpisan je Mir u Saint-Germainu-En-Layeu između poražene Austrije i pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu. Nekadašnji veliki imperij kojim se vladalo iz Beča razdijeljen je na mnogo država još nekoliko dana prije kraja rata, a Austriji je ostavljen samo uži teritorij kakav i danas poznajemo.
Ukratko, Austriji su pripala nekadašnja vojvodstva Koruška i Štajerska, kao i područja Tirola, Salzburga, Voralrberga te nekadašnjeg nadvojvodstva Austrije. Ipak, tim su jedinicama oduzeti neki rubni dijelovi, tako da je južni Tirol pripao Italiji, južni dio Štajerske i Koruške Kraljevini SHS, a čak su i od nekadašnjeg nadvojvodstva Austrije oduzeti neki mali dijelovi (npr. područje Valtica, koje je bilo u posjedu moćne kneževske obitelji Liechtenstein, oduzeto je Austriji u korist Čehoslovačke).
Zemlje češke krune (Češka i Moravska) priznate su kao dio Čehoslovačke, Galicija i Lodomerija pripale su Poljskoj, Bukovina je data Rumunjskoj, a Kraljevini SHS priznata je vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Najbolje je prošla Italija, koja je uz južni Tirol dio Koruške oko Tarvisija, čitavo Austrijsko primorje (Istra, Goriška i Trst) te nekoliko dalmatinskih otoka. Jedini prekomorski teritorij bivše Austro-Ugarske, Tianjin (tada Tientsin), predan je Kini.
Austrija se pored toga morala obvezati da neće stupati u političku ili ekonomsku uniju s Njemačkom bez odobrenja Lige naroda te je morala promijeniti ime iz Deutschösterreichu Österreich. Ukinut je vojni rok, a vojne snage ograničene su joj na svega 30.000 profesionalnih vojnika. Austrija je povrh toga ušla u svojevrsnu krizu identiteta jer, za razliku od mnogih zemalja bivše Austro-Ugarske, u njoj nije postojao snažan nacionalni pokret te ju je povezivala prvenstveno odanost Habsburgovcima.
Potrebno je napomenuti da je Austrija Mirom u Saint-Germainu ipak dobila neka područja koja joj ranije nisu pripadala. Radilo se o području Gradišća (Burgenlanda), koje je ranije pripadalo ugarskom dijelu monarhije.
Piše: Boris Blažina
Apsurdno ubojstvo carice Elizabete (Sisi) (1898.)
Austrijska carica i hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, poznatija kao Sisi, bila je supruga cara Franje Josipa I. i miljenica javnosti. Ubio ju je na 10. rujna 1898. talijanski anarhist Luigi Lucheni, iz apsurdnog razloga. On je, naime, pod utjecajem anarhističkih ideja, jednostavno želio ubiti nekog poznatog iz visoke klase, kako bi cijeli događaj dospio u novine. Kad je došao u Ženevu meta mu je bio francuski vojvoda od Orleansa, no budući da je ovaj promijenio raspored putovanja, Lucheni nije mogao doprijeti do njega. Tada je Lucheni saznao da je u Ženevi carica Sisi, pa je odlučio ubiti nju umjesto vojvode.
Sissi je bila pomalo buntovničke prirode pa je odbijala zaštitu policije i tjelesnih čuvara. Kad se ukrcavala na parobrod na Ženevskom jezeru Lucheni se zaletio u nju i uspio ju je probosti tankom oštricom (zašiljenom rašpom). Ona nije primijetila da je ubodena zbog vrlo čvrsto stegnutog korzeta, pa je nastavila dalje i ukrcala se na parobrod. Tek je tada osjetila jaku bol u prsima. Naime, tanka oštrica je probola srce i dovela do krvarenja, koje se izvana nije vidjelo zbog zategnutosti korzeta. Ubrzo je umrla, a Lucheni je uhićen. Na fotografijama uhićenja uočljivo je njegovo nasmijano lice. Naime, bio je sretan što je uspio ubiti nekoga iz vladajuće klase.
Prvi general poginuo u Drugom svjetskom ratu (1939.)
Dana 10. rujna 1939. poginuo je njemački general Wilhelm Fritz von Roettig, koji je time postao prvi general ubijen tijekom Drugog svjetskog rata. Imao je čin SS-Brigadeführera i policijskog generala (njem. Generalmajor der Ordnungspolizei). Čin SS-Brigadeführera pripadao je generalskim činovima u SS-u i odgovarao je činu general-bojnika u njemačkim oružanim snagama (njem. Wehrmacht).
Roettig je pripadao organizaciji SS-Verfügungstruppe, oružanom krilu nacističke paravojne organizacije Schutzstaffel (poznatije po kratici SS), iz koje se kasnije razvio notorni Waffen-SS. U to su vrijeme oružane snage SS-a bile relativno malobrojne te su uglavnom bile niže kvalitete od jedinica Wehrmachta. Pokazale su fanatičnu hrabrost, ali im je nedostajalo adekvatno vojno znanje te im je oprema u pravilu bila lošija od one regularne vojske.
Von Roettig je poginuo u Poljskoj, samo devet dana nakon početka rata. Ubijen je kad su poljske trupe uhvatile u zasjedi njegov automobil i napale ga teškim strojnicama. Sljedeći poginuli general u Drugom svjetskom ratu bio je Poljak Józef Kustroń, koji je ubijen 16. rujna iste godine tj. samo sedam dana nakon von Roettiga.
Piše: Boris Blažina
Pokrenut najveći znanstveni instrument na svijetu (2008.)
Dana 10. rujna 2008. godine pokrenut je Veliki hadronski sudarač (engl. Large Hadron Collider – LHC) u znamenitom CERN-u. Danas je Veliki hadronski sudarač najveći i najsnažniji akcelerator čestica te najveći stroj na svijetu.
Veliki hadronski sudarač nalazi se ispod francusko-švicarske granice, sjeverozapadno od grada Ženeve. Riječ je o tunelu kružnog oblika, opsega čak 27.000 metara. Tunel je na dubini od 50 do 175 metara, ovisno o terenu iznad njega. Gradnja Velikog hadronskog sudarača koštala je milijarde eura i po tome je taj uređaj jedan od najskupljih znanstvenih instrumenata ikada napravljenih. Izgradnja Sudarača trajala je čak 10 godina, a na njemu je radilo više od 10.000 znanstvenika i inženjera iz više od 100 država.
Funkcija Sudarivača je omogućiti fizičarima da lakše provode ispitivanja različitih predviđanja fizike elementarnih čestica. Ime mu dolazi od činjenice da ubrzava protone do brzina bliskima brzini svjetlosti i zatim ih sudara. Dosad su znanstvenici koji na njemu rade svjedočili stvaranju kvark-gluon plazme (najgušća materija izvan crnih rupa), pronašli ključne dokaze protiv supersimetrije i otkrili Higgsov bozon, specifičnu vrstu podatomskih čestica od iznimne važnosti za fiziku, čiji su otkrivači stekli Nobelovu nagradu.
Piše: Boris Blažina
Izvor: Povijest.hr
