Dogodilo se na današnji dan 09.11.

120

9. studenoga 1991. Erdut – Srbija organizirala i poticala masovna ubojstva Hrvata i Mađara

Piše: Petar Horvatić

Nakon što su gradić Erdut u istočnoj Slavoniji okupirali JNA i Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, te ga pripojili tzv. Republici Srpskoj Krajini s ciljem stvaranja Velike Srbije, došlo je do serije masovnih ubojstava nad Hrvatima i Mađarima ovog kraja Hrvatske. Od 9. studenog 1991. do veljače 1992., dogodila se cijela serija ubojstava u kojima je sveukupno ubijeno 37 civila.

Većina ovih krvoločnih ubojstava ostala je do danas nepoznata hrvatskoj javnosti, te se o njima šuti. Krivci za ove prešućene i skrivane strašne zločine ostali su, naravno, nekažnjeni. Paradoks je još veći jer postoji svjedočenje u Haagu o povezanosti države Srbije s ubijanjima u Erdutu i istočnoj Slavoniji.

Godine 2003., svjedokinja B129, bivša Ražnatovićeva tajnica, svjedočila je u Haagu, potvrđujući da je spomenuti vođa srbijanske paravojske primao svoje naredbe i novac izravno od Službe državne bezbednosti u Beogradu i Republike Srbije.

Prema popisu stanovništva iz 1991., Erdut je imao 1459 stanovnika, od čega su većina bili Hrvati, a u općini je živio i značajan broj Srba i Mađara.

Prvi val ubojstava
Prema ICTY-u, prvi incident dogodio se u studenom 1991:
Dana 9. studenog 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS („Teritorijalna obrana SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem“, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su mađarske i hrvatske civile u Erdutu, Dalj Planini i Erdut Planini i odveli ih u centar za obuku TO-a u Erdutu, gdje su narednog dana vatrenim oružjem ubili njih dvanaestoricu. Nekoliko dana poslije, pripadnici SNB-a SBZS, u suradnji sa nekoliko pripadnika “Arkanovih tigrova”, uhitili su i pogubili troje civila, od kojih su dvoje bili članovi obitelji prvobitno uhićenih žrtava, Mađara, koji su se raspitivali za sudbinu svojih rođaka. Tijela osam od prvobitnih dvanaest žrtava pokopana su u selu Ćelije, a jedna žrtva pokopana je u Daljskom Ataru. Tijela još tri žrtve bačena su u jedan bunar u Borovu. Dana 3. lipnja 1992. godine, pripadnici SNB-a, u suradnji sa pripadnicima “Arkanovih tigrova”, uhitili su Mariju Senaši (rođenu 1937. godine), člana obitelji prvotnih žrtava Mađara, koja se i dalje raspitivala za sudbinu svojih rođaka. Ova žena je kasnije ubijena, a njeno tijelo bačeno je u jedan napušten bunar u Dalj Planini.

Drugi val ubojstava
ICTY navodi sljedeće:
Dana 11. studenog 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, pod komandom Željka Ražnatovića, uhitili su sedam nesrpskih civila u selu Klisa. Dva zatvorenika koja su imala rođake Srbe, puštena su na slobodu. Preostalih pet civila odvedeno je u centar za obuku TO-a u Erdutu. Nakon ispitivanja, žrtve su ubili i pokopali u masovnu grobnicu u selu Ćelije.

Treći val ubojstava
ICTY navodi sljedeće:
Dana 10. prosinca 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su pet nesrpskih seljana iz Erduta. Žrtve su odvedene u centar za obuku TO-a u Erdutu i kasnije ubijene. Tijela tri žrtve kasnije su bačena u jedan bunar u Daljskom Ataru.

Četvrti val ubojstava
ICTY navodi sljedeće:
Od 22. prosinca 1991. do 25. prosinca 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su u Erdutu sedam civila, Mađara i Hrvata, i doveli ih u centar za obuku TO-a u Erdutu. Dana 26. prosinca 1991. godine, ubijeni su vatrenim oružjem. Tijela šest žrtava pokopana su u Daljskom Ataru.

Peti val ubojstava
ICTY navodi sljedeće:
Dana 21. veljače 1992. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su u Erdutu četiri nesrpska civila. Sve žrtve ispitivane su u centru za obuku TO-a u Erdutu, a zatim ubijene. Tijela žrtava pokopana su u masovnoj grobnici u Daljskom Ataru.

Suđenja
Za zločine u Erdutu, uključujući ubojstva, bezobzirno razaranje i nezakonito zatvaranje, pred ICTY-em su optuženi Goran Hadžić, Slobodan Milošević, Željko Ražnatović, Jovica Stanišić i Franko Simatović.
Godine 2003., svjedokinja B129, bivša Ražnatovićeva tajnica, svjedočila je u Haagu, potvrđujući da je spomenuti vođa paravojske primao svoje naredbe i novac izravno od Službe državne bezbednosti, koju je vodio Slobodan Milošević, bivši lider Srbije. Tajnica je podrobno objasnila kako su Ražnatović i njegova postrojba bili pod izravnim zapovjedništvom Miloševićevih šefova tajne službe, Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Ona je posjetila centar Arkanovih Tigrova u Erdutu, koji je imao otprilike 1000 vojnika. Koristili su dvije vrste uniforme – zelene po danu i crne po noći.
Goran Hadžić, negdašnji ideolog pobunjenih hrvatskih Srba, preminuo je u Novom Sadu od posljedica tumora na mozgu, prema službenom priopćenju, prošle godine. Suđenje bivšem ‘predsjedniku’ samoproglašene Republike Srpske Krajine prekinuto je na neodređeno vrijeme početkom travnja prošle godine, jer su suci ocijenili da optuženi nije kadra sudjelovati u postupku.

Tako su veliki zločini nad Hrvatima u Domovinskom ratu ostali gotovo nekažnjeni s obzirom na obim, trajanje i genocidnost namjera.

Izvor: narod.hr

 

9. studenoga Posveta Lateranske bazilike – što niste znali o važnosti četiri najvažnije bazilike Katoličke Crkve?

Piše: Petar Horvatić

Crkva 9. studenoga slavi Posvetu Lateranske bazilike, prve posvećene bazilike u kršćanskom svijetu, a riječ je o blagdanu koji nas na poseban način prisjeća značenja i dvostruke uloge pape: kao (zemaljskog) poglavara Rimske Crkve i kao (zemaljskog) poglavara cijele Katoličke Crkve. Pravi (nebeski) poglavar i glava Crkve sjedi zdesna Ocu – Isus Krist Gospodin.

Katolička crkva ima četiri istaknute velike bazilike (basilicae majores), a sve su u Rimu: najčasnija je upravo Bazilika Svetog Ivana Lateranskog, druga je bazilika Svetog Petra u Vatikanu, treća Svetog Pavla izvan zidina, a četvrta Svete Marije Velike.

Lateranska bazilika, a ne bazilika Svetog Petra u Vatikanu, je ‘Majka i glava svih crkava grada i svijeta’ i ona službeno i nosi taj naslov –Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput.

Bazilike su u antičkim vremenima bile posebne građevine namijenjene za javne poslove, a redovito su bile pravokutnog oblika, s trijemom na jednoj i apsidom na drugoj strani. Tu su se vodili trgovački, sudački i općenito javni poslovi. Prepoznavši funkcionalnu i socijalnu vrijednost bazilike, kršćani su nakon zadobivanja slobode 313. god., počeli graditi prve crkve upravo po uzoru na antičke poganske bazilike, ali su im dodavali i neke druge elemente, koji su bili važni za liturgijska slavlja. Bazilika je tako obično na Zapadu imala oblik longitudinalne trobrodne ili peterobrodne dvorane kojoj je srednja lađa bila povišenija od pokrajnjih brodova, s ciljem da se i njoj osigura dotok svjetlosti, a koja je dolazila iz otvora koji su postavljeni visoko na zidovima, odnosno iznad visine krovova pokrajnjih brodova.

Danas bazilika ima značenje posebno cijenjene crkve, bilo da se ta izuzetnost temelji na njezinoj starini i ugledu, veličini, umjetničkim vrijednostima ili nekim drugim posebnostima. Dijele se na dvije temeljne vrste: velike i male bazilike, što upućuje na stupanj njihove izuzetnosti.

U Katoličkoj Crkvi postoje četiri velike bazilike (tzv. basilicae majores), a koje simbolički predstavljaju produženje nekadašnjih najvažnijih kršćanskih središta, odnosno svaka od njih je svojevrsno liturgijsko sjedište jednog od četiriju patrijarha. Sve se četiri nalaze u Rimu.

Najčasnija od njih je bazilika Svetog Ivana Lateranskog, koja se naziva majka i glava svih crkava, i predstavlja sjedište rimskog patrijarha, odnosno pape.

Druga je bazilika Svetog Petra u Vatikanu, koja je simbolično sjedište carigradskog patrijarha, a stvarno je sjedište pape, jer se ondje zbiva glavnina liturgijskih slavlja, s obzirom da je pogodnija i po veličini i po položaju od bazilike Svetog Ivana Lateranskog.

Treća je bazilika Svetog Pavla izvan zidina, kao sjedište aleksandrijskog patrijarha, a četvrta je bazilika Svete Marije Velike i predstavlja sjedište antiohijskog patrijarha.

Tim se velikim bazilikama ponekad pribraja i bazilika Svetog Lovre, a koja predstavlja sjedište jeruzalemskog patrijarha. Osim tih velikih bazilika, u Rimu se nalazi i više malih bazilika (tzv. basilicae minores), a tim se nazivom nazivaju i mnoge druge značajne crkve u svijetu.

Prvotnu Lateransku baziliku izgradio je car Konstantin Veliki, poznat po tome što je 313. god. naredio prestanak progona kršćana, a koji su do tada bivali na najokrutnije načine ubijani braneći svoju vjeru u uskrslog Krista. Točnije, dao ju je sagraditi papa Melhijad (311.-314. godine), ali na zemljištu koje je Crkvi, zajedno s Lateranskom palačom, darovao car. Riječ je o zemljištu na jednom od sedam rimskih brežuljaka – Lateranu (lat. Caelius), a koje se nalazilo na posjedu obitelji Plauci Laterani. Današnja bazilika potječe iz kasnijih vremena, jer je prvotna pretrpjela više požara i potresa i u tom smislu bitno je izmijenjena.

Povijesni zapisi kažu da je baziliku posvetio papa Silvestar I. 9. studenoga 324. god., pa je razumljivo što se na isti dan slavi blagdan Posvete Lateranske bazilike. Ipak, na današnji se dan slavi tek od 12. st., s tim da se blagdan najprije slavio samo u Rimu, a od tada se proširio na cijelu Crkvu.

To je ujedno i prva posvećena bazilika u Crkvi, a najprije je bila posvećena Presvetom Spasitelju, dok od 10. st. dodatno nosi naslov i po sv. Ivanu Krstitelju (njegova se glava čuva u toj bazilici), te sv. Ivanu Evanđelisti. To potvrđuje i njezin službeni naziv koji glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano, odnosno na hrvatskom: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđelista na Lateranu. 

U Lateranskoj bazilici održano je čak 5 ekumenskih sabora, u razdoblju od 1123. do 1512. god., što također svjedoči o njezinoj važnosti i utjecaju na cijelu Crkvu.

Prošetajte 3D tourom kroz impresivnu Lateransku baziliku.

Izvor: narod.hr/vjeraidjela.com

 

9. studenoga 1938. Kristalna noć – kako je počeo strašan progon Židova u Njemačkoj?

 

Na današnji dan 9. studenoga 1938. navršava se 79 godina od početka strašnog progona i ubijanja Židova u nacističkoj Njemačkoj poznatijeg kao Kristalna noć, nazvana po razbijanju stakala izloga njemačkih Židova.

U listopadu 1938. godine, 15.000 Židova poljskog podrijetla protjerano je iz Njemačke i iskrcano na poljskoj granici. Antisemitska poljska vlada, koja je sama govorila o vlastitome ‘židovskom pitanju’, odbila ih je primiti. Njih oko 5.000 ostalo je na ničijoj zemlji. Mnogi od tih Židova bili su zaslužni građani Njemačke, pa čak i odlikovani ratni veterani iz Prvog svjetskog rata, što potvrđuje da totalitarno ludilo ne bira žrtve u svojoj zaslijepljenosti i ludilu.

U znak osvete sedamnaestogodišnji Židov Herschel Grünspan, kojem su protjerali roditelje, izvršio je 7. studenoga 1938. atentat na konzula njemačkoga veleposlanstva u Parizu, ubivši ga hicima iz pištolja. Nacistička je stranka to proglasila dijelom svjetske židovske urote i u noći s 9. na 10. studenoga organizirani su “spontani” protužidovski izgredi, po razbijanju stakala izloga kasnije nazvani Kristalna noć.

Počele pljačke, razbijanja, spaljivanje sinagoga, ubijanja….

Nacistička promidžba je bila, kao i promidžba svih totalitarnih sustava, vrlo sistematska i uvjerljiva u svojim lažima. Kao i svim totalitarnim i neljudskim sustavima bilo im je najvažnije – pronaći neprijatelja i uništiti ga. A to su bili njemački Židovi. Osim toga, nacistička stranka je k tome taj akt proglasila dijelom svjetske židovske urote i u noći s 9. na 10. studenoga organizirani su ‘spontani’ protužidovski izgredi poznati kao Kristalna noć.

Uništeno je i opljačkano najmanje 7.000 trgovina, oskvrnjena su židovska groblja, spaljeno 177 sinagoga i ubijen 91 Židov. Oko 30.000 Židova uhićeno je i odvedeno u koncentracijske logore – uglavnom  Dachau, Buchenwald, and Sachsenhausen. Potkraj godine većinu su pustili, no više od tisuću je osoba u međuvremenu izgubilo živote. Tako se broj žrtava Kristalne noći popeo na 2000-2500 ljudi, na direktan ili indirektan način.

Osim toga, nacistička je država njemačkim Židovima kao kaznu za atentat odredila novčanu odštetu od milijardu maraka. To je bila kolektivna kazna tzv. “Judenvermögensabgabe”. Najavljujući tu kaznu nacistički zločinac Goering je u svojoj mržnji i ludilu izjavio čak i ovo: “Njemačko židovstvo će kao kaznu za njihove gnjusne zločine morati dati doprinos od jedne milijarde maraka. Svinja neće počiniti novo ubojstvo. Uzgred, moram primijetiti da ne bih volio biti Židov u Njemačkoj.”

Zanimljivo je da svi totalitarni sustavi 20 stoljeća – nacizam, komunizam i fašizam – imaju jednu jasnu zajedničku osobinu: bez rezerve svoje nevine žrtve etiketiraju kao zločince, teroriste i neprijatelje. Te ideologije, u samoj suštini opake i bolesne, pokušavaju na taj način prikriti pravu, podlu i neljudsku dimenziju svog djelovanja, kao i brutalnosti prema nevinima, slabijima i nezaštićenima.

Kristalna noć – prva naznaka Holokausta

Kristalna noć je uvela novu fazu u antisemitskim aktivnostima nacističke partije i državnog aparata, vodeći ka deportacijama, i konačno do istrebljenja većine Židova koji su živjeli u Njemačkoj. Mada je u to vrijeme malo ljudi to znalo i tako procjenjivalo, pogrom Kristalne noći je bio prvi korak u sistematskom progonu i masovnim ubojstvima Židova širom Njemačke, a kasnije i Europe, koje je najavljivao bezbožni nacionalsocijalizam, u onome što će postati poznato kao holokaust.

Želeći stvoriti ‘bolji svijet’, ‘modernu Europu’, ‘novog čovjeka’, ‘pravednije društvo’, Europa je potpala pod ludilo totalitarnih sustava koji su je uništili. Fraze koje su vođe poput Hitlera, Staljina, Mussolinija, a kasnije i Tita, Ceusescua i druih odzvanjale iz njihovih usta pozivale su ljude na mobilizaciju za “dobro”, a iza njih je ostajala – tama i smrt. To ostaje trajan biljeg sramote i ludila koje je na tlu suvremene Europe 20. stoljeća. Zapamtimo, sve se činilo u ime napretka i dobra, pravednijeg društva, a cijena su bili – nevini ljudski životi.

Mediji su u to vrijeme sasvim zakazali i velikim dijelom se prikalnjali maintream mišljenju, ovisno o državi i sustavu. U jednom trenutku gotovo cijela Europa se našla pod čizmom ekspanzivnog nacionalsocijalizma i komunizma.

Danas se sa iskrenom ljudskošću i molitvom trebamo sjetiti svih židovskih žrtava Kristalne noći, svih drugih žrtava nacističkog i drugih ludilla 20. stoljeća: žena, djece, staraca i nedužnih koji su morali umrijeti ili biti deportirani i mučeni samo zato što su bili Židovi. I naš hrvatski narod je mnogo propatio pod dijaboličnim bezbožnim sustavima tog vremena, komunizmom, fašizmom i nacizmom, te kao takav treba imati poseban pijetet prema svim nevinim ubijenim ljudima.

 

 

Izvor: narod.hr


Jean Monnet – jedan od očevaeuropskih integracija (1889.)

Dana 9. studenog 1889. rođen je Jean Monnet, francuski diplomat i jedan od osnivača institucija zaslužnih za europsku integraciju i nastanak današnje Europske unije. Monnet je rođen u francuskom gradu Cognacu, u obitelji koja se bavila proizvodnjom konjaka, vjerojatno najpoznatijeg francuskog jakog alkoholnog pića.

U mladosti je Monnet mnogo putovao po Europi i ostatku svijeta u sklopu obiteljskih poslova. Nakon Prvog svjetskog rata imenovan je na funkciju zamjenika glavnog tajnika Lige naroda, organizacije koja je imala sjedište u Ženevi, a bila je svojevrsna prethodnica Ujedinjenih naroda. Godine 1923. dao je otkaz na taj položaj i posvetio se obiteljskim poslovima. Postao je međunarodnim financijskim stručnjakom i stekao je mnoga poznanstva u najvišim krugovima, uključujući veze s bogatim obiteljima poput švedskih Wallenberga i američkih Rockefellera. Dok su europske države ratovale u Drugom svjetskom ratu, Monnet je iskoristio svoje utjecaje za povezivanje američkih i europskih ratnih napora (bio je i savjetnik predsjednika Franklina Delana Roosevelta). Postojala su mišljenja da je Monnetov trud skratio rat za godinu dana.

Nakon Drugog svjetskog rata lobirao je za udruživanje europskih država kako bi se spriječio nastanak novog ratnog sukoba. I doista, Zapadna Njemačka i Francuska povezale su se u Europskoj zajednici za ugljen i čelik, koja je postala jezgrom buduće EU. Upravo se taj rad na širenju ideje o potrebi integriranja Europe smatra Monnetovom najvećom povijesnom zaslugom.

Lansiranje prve Saturn V rakete – najveće u povijesti (1967.)

Dana 9. studenog 1967. lansirana je prva američka Saturn V raketa. Radilo se o najvišoj, najsnažnijoj i najtežoj raketi ikada napravljenoj. Naime, rakete Saturn V visoke su oko 110 metara i imaju masu od čak oko 3000 tona.

Prvo lansiranje izvršeno je sa Svemirskog centra Kennedy na Floridi, a bilo je velik medijski događaj. Među prisutnim novinarima bio je i poznati Walter Cronkite, koji je izvještavao za CBS. Navodno su vibracije pri lansiranju bile tako jake da se snažno potresla zgrada u kojoj se Cronkite nalazio.

Misija lansiranja te prve Saturn V rakete zvala se Apollo 4 i bila je bez ljudske posade. Let te rakete protekao je bez ikakvih problema, tako da su misiju smatrali potpunim uspjehom. Kasnije je tijekom niza godina lansirano još 12 raketa Saturn V, tako da je ukupno izvršeno 13 lansiranja. Od toga, pomoću šest raketa NASA je uspjela poslati ljude na površinu Mjeseca.

Hedy Lamarr – glumica i izumiteljica (1914.)

Dana 9. studenog 1914. rođena je u Beču slavna glumica Hedy Lamarr. Rođena je pod imenom Hedwiga Eva Maria Kiesler, od dobrostojećih židovskih roditelja. Počela je rano glumiti u filmovima, najprije u rodnoj Austriji, zatim u Londonu, gdje je promijenila ime u Hedy Lamarr, i naposljetku u Hollywoodu, gdje je snimila mnogo filmova. Jedna od najzapaženijih uloga bila joj je ona Dalile u filmu Samson i Dalila iz 1949. godine.

Zanimljivo je da je Hedy Lamarr bila i izumiteljica. Izum po kome je postala poznata je sustav za zaštitu komunikacije pomoću mijenjanja frekvencija. Njen je sustav koristio 88 frekvencija koje su se mijenjale po obrascu upisanom na roli za samosvirajući klavir. Ako odašiljatelj i primatelj signala posjeduju isti obrazac, mogu komunicirati zaštićeni od ometanja i prisluškivanja. Hedy Lamarr dobila je patent za svoj izum, a on je isprva bio namijenjen zaštiti radio-navođenih torpeda. Na dan njezina rođenja Nijemci, Austrijanci i Švicarci slave Dan izumitelja.

Abdikacija njemačkog cara Vilima II. i proglašenje republike (1918.)

Dana 9. studenog 1918. objavljena je abdikacija njemačkog cara Vilima II. i proglašena je u toj državi republika. Prema novom ustavu koji je usvojen 1919. u gradu Weimaru ta je republika u historiografiji postala poznata i pod nazivom Weimarske Republike. Car Vilim II. imao je u trenutku spomenute abdikacije 59 godina, a osim njemačke carske titule morao se odreći i pruske kraljevske titule, jer su položaji cara Njemačkog Carstva i kralja Kraljevine Pruske bili neraskidivo povezani ustavom.

Zbog te su ustavne odredbe propale Vilimove potajne nade da bio mogao ostati i dalje kraljem Pruske. Bivši je car već sljedećeg dana (10. studenog 1918.) vlakom napustio Njemačku i prešao u Nizozemsku. Isprva se smjestio u dvorcu Amerongenu jugoistočno od nizozemskog grada Utrechta. U tom je dvorcu potpisao dokument kojim se formalno odrekao prava na njemačku carsku i prusku kraljevsku krunu. U svibnju 1920. preselio se u devet kilometara udaljenu kuću Huis Doorn, gdje je proveo ostatak života (poživio je sve do lipnja 1941. godine, što znači da je u egzilu proveo više od 22 i pol godine).

Weimarska Republika dozvolila mu je da iz Njemačke iznese nekoliko desetaka vagona pokućstva i ostale pokretne imovine. Nikada mu na međunarodnoj razini nije suđeno zbog suodgovornosti za pokretanje Prvog svjetskog rata, premda je bilo mnogo zahtjeva za time.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI