9. kolovoza 1941. Krnjeuša – u zapaljenu crkvu srpski ustanici bacili žive sjemeništarce
Piše: Petar Horvatić
Ustanak iz Srba i Drvara, koji je započet navodno protiv vlasti NDH, bio je u stvarnosti etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima. Dokaz tome je i suradnja srpskih ustanika s fašistima iz Italije, s kojima su čak potpisali i ugovor u Otriću.
Na današnji dan 1941. dogodilo se paljenje crkve u župi Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca u čiji su plamen bačena trojica sjemeništaraca, od kojih je najmlađi imao samo 12 godina. Tih dana Srbi su ubili u Krnjeuši 250 civila, a veliki broj njih je bačen u vatru zajedno sa sjemeništarcima.
Katolička crkva u Krnjeuši je 9. kolovoza 1941. zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su i bačeni u goruću crkvu i sjemeništarci koji su pomagali župniku u pripremi proslave pedesete obljetnice od osnutka župe „Uznesenja Blažene Djevice Marije” u Krnjeuši.
U plamen zapaljene crkve živi su bačeni Jure Tomljenović s Prkosa, Ilija Poplašen iz okolice Jajca i najmlađi od njih 12-godišnji Ivica Skender, koji je tek bio završio I. razred gimnazije u Travniku. (Don Anto Baković: „Svećenici žrtve rata i poraća”, Zagreb 1994.).
I to je valjda antifašizma i dio borbe protiv “ustaša”…
U nesretnoj Krnjeuši nastalo je pljačkanje i paljenje hrvatskih trgovina i kuća, a onda ubijanja, silovanja… Krnjeuška stratišta bila su: katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), kuća Tomičića i kuća trgovca Dudeka u koje su bacali ubijene, poklane, neke polužive ili žive u vatru.
Slično se događalo i na drugim mjestima na kojima su žrtve zatečene.
Jedna svjedokinja iz sela Zelinovac spominje kako je vidjela kola napunjena mrtvima tijelima, koja su nekuda odvožena. Bilo je ljeto pa je trebalo mrtve brzo ukloniti. Osim jame Kaluđerice na Skakavcu bacane su žrtve i u dvije jame u Risovcu. Na tom području je bila i škola u koju su, uz staru školu u Krnjeuši, bili skupljani Hrvati da bi ih se odande odvodilo u zarobljeništvo ili smrt. Žrtve su bacane u jame, ponore, paljene u kućama, u obližnjoj krečani ali nitko od njih nije bio pokopan na groblju.
U knjizi J. Jurjevića navedena su imena 232 žrtve s područja župe Krnjeuša kojima je kasnije dodan još određen broj žrtava čije podatke su pokupili drugi istraživači i svjedoci zbivanja.
Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja od 190 žrtava bilo 35-toro djece do 7 godina, 14 od 8 do 12, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom. Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje.
Zagrebačka grupacija potomaka žrtava Krnjeuše osnovala je početkom 2000-ih svoju udrugu pod imenom: „Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine”. Jedino su ostala sjećanja preživjelih i dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.
Izvor: narod.hr
9. kolovoza 1992. ubijen Blaž Kraljević (HOS) – kako je glasilo priopćenje Mile Dedakovića Jastreba, glavnog inspektora HOS-a?
Nakon organiziranog sastanka Kraljevića i časnika Teritorijalne obrane, Kraljević se uputio prema Čitluku gdje je na današnji dan 1992. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima došlo do paljbe između HVO-a i HOS-a u kojoj je stradala Kraljevićeva pratnja koju je činilo osam HOS-ovaca i Kraljević, a jedan vojnik HVO-a je poginuo, dok je drugi bio ranjen.
Blaž Kraljević rođen je 17. rujna 1947. u mjestu Lisice pokraj Ljubuškog, kao jedan od osmero djece Mare i Nikole Kraljevića. Kada je imao 19 godina, otišao je na privremeni rad u Njemačku, ali je u ljeto iste godine otišao u Australiju. Brzo se snašao i otvorio restoran u Melbourneu te postao uspješan poduzetnik. Pristupio je emigrantskoj organizaciji Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB-u), kojoj je cilj bio srušiti Jugoslaviju i obnoviti nezavisnu hrvatsku državu, piše republikainfo.com
U proljeće 1990., nešto prije prvih višestranačkih izbora, Kraljević se vratio u Hrvatsku i postao član HSP-a. Nakratko se vratio u Australiju radi sređivanja poslova i ponovno se vratio u Hrvatsku 28. rujna 1990. godine. Dana 15. prosinca 1991. imenovan zapovjednikom ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu. Uskoro mu je dodijeljen čin pukovnika HOS-a. Kraljević je uskoro imenovan general bojnikom Armije BiH, a 2. kolovoza 1992. je postao član Glavnog stožera Armije BiH.
Pri povratku sa gore spomenutog sastanka zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević je s osam značajnih ljudi iz vodstva Hrvatskih obrambenih snaga: Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović, ubijen. Došlo je do otvaranja vatre i ubijeno je 9 pripadnika HOS-a, te jedan pripadnik HVO-a.
Dan nakon ubojstva Blaža Kraljevića i 8 njegovih pratitelja, pripadnici HOS-a su proveli istragu na mjestu ubojstva. Glavni inspektor HOS-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković je bio izdao priopćenje za javnost u kojem je stajalo:
“Gospodin general Blaž Kraljević i osam bojovnika vraćalo se s tiskovne konferencije iz Mostara. Zaustavljen je na punktu koji je bio, to je vrlo važno i simptomatično, ojačan s antiterorističkom postrojbom HVO-a. Negdje oko 20 ljudi. Ne možemo prihvatiti verziju HVO-a da je naš bojovnik otvorio vatru. Evo zašto! Zato što su svi, njih devet ubijeni i vrlo brzo leševi odneseni s mjesta događaja. Tako da uviđaj nije napravljen tamo kada su leševi bili. Napravljen je u tijeku današnjeg dana, kada su čak i samovozi okrenuti prema Mostaru. Znači nekome je bilo u interesu da sve te tragove prikrije. S druge strane poginuo je jedan pripadnik antiterorističke grupe. Budući se radi o izrazito iskusnim borcima, bojovnicima, sigurno je to da oni nisu imali vremena ni da iz samovoza izađu. Znači, cijeli događaj odigrao se vrlo brzo. Po našoj procjeni, za 15 do 20 sekundi sve je završeno. Što se tiče pogibije i ranjavanja pripadnika HVO-a, najvjerojatnije je prvi pratilac gospodina Kraljevića vidjevši što će se dogoditi, uspio reagirati i jedino je on uspio ispaliti taj hitac. Onda su oni odmah otvorili vatru. Znamo pouzdano da su imali heklere s prigušivačima. Napravili su to što su napravili. To je bilo vrlo brzo i svi su bili mrtvi. U izvješću istražne sutkinje gospođe Ereš kaže se da postoje tragovi krvi od samovoza do jedne kuće. Što znači da je jedan ipak ranjen uspio nekako izaći i kretati se, ali je vjerojatno naknadno ubijen. Znači, drugim riječima išlo se na to da nema živih svjedoka.”
Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice 13. kolovoza 1992. godine. Vodstvo Hrvatske stranke prava ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama.
Izvor: Narod.hr
Jugoslavija zarobila američki zrakoplov (1946.)
Deset dana kasnije drugi zrakoplov je oboren. U novinama Daily News tada se zahtijevala odmazda u obliku bacanja nuklearne bombe na Beograd.
Jugoslavenske vlasti prisilile su američki transportni zrakoplov tipa C-47 Skytrain na slijetanje oko 12 kilometara od Kranja u Sloveniji 9. kolovoza 1946. godine. Taj zrakoplov zašao je u jugoslavenski zračni prostor navodno zbog oluje. Slijedili su ga jugoslavenski piloti Dragomir Zečević i Dragan Stanisavljević u lovcima tipa Jakovljev Jak-3. Počeli su pucati po američkom zrakoplovu, tako da je čak i ranjen jedan od članova posade. Amerikanci su sletjeli, a jugoslavenske vlasti su ih uhitile.
Deset dana nakon tog incidenta nad Jugoslavijom drugi američki zrakoplov je oboren. Također se radilo o transportnom avionu C-47 Skytrain, koji je također povrijedio zračni prostor, a srušio ga je jugoslavenski pilot Vladimir Vodopivec. Poginulo je svih pet Amerikanaca na tom letu. Tada je situacija već postala ozbiljna. Došlo je do zaoštrenja odnosa SAD-a i Jugoslavije, a u američkim novinama Daily News čak se zahtijevala odmazda u obliku bacanja nuklearne bombe na Beograd. Američki državni tajnik Byrnes pozvao je jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Edvarda Kardelja i oštro mu zaprijetio. Ipak, do daljnjeg zaoštravanja američko-jugoslavenskih odnosa nije došlo, a zarobljeni Amerikanci iz prvog leta pušteni su na slobodu.
piše: Dražen Krajcar
Veliki poraz Rimljana kod Hadrijanopola (378.)
Poraz Rimljana uvelike je bio rezultat niza kobnih grešaka od strane cara Valensa, koji je i sam poginuo u bitci.
Vizigotska vojska pod kraljem Fritigernom odlučno je porazila vojsku Istočnog Rimskog Carstva koju je osobno vodio car Valens 9. kolovoza 378. godine. Dvije godine ranije Vizigoti su bježeći pred Hunima zatražili od istočnorimskog cara dozvolu da se nasele na teritorij Carstva. Valens im je to odobrio, nadajući se da će tako Carstvu priskrbiti novi izvor vojnika. Međutim, lokalne su rimske vlasti prema Vizigotima postupale bezobzirno i uskratili im obećane zalihe u hrani i oružju tako da su ovi podigli ustanak.
Valens se odlučio osobno preuzeti zapovjedništvo nad istočnorimskom vojskom i poraziti Vizigote. Oglušio se na savjete podređenih zapovjednika da pričeka pojačanja od zapadnorimskog cara Gracijana, te odlučio napasti naoko slabiju vizigotsku vojsku oko 20 kilometara sjeverno od Hadrijanopola (danas Edirne ili Drinopolje na bugarsko-turskoj granici).
Valens je okupio vojsku od 15.000 do 20.000 pješaka i konjanika. Napravio je nekoliko ključnih grešaka. Kao prvo, nije znao da se u blizini, odvojen od glavnine vizigotske vojske (oko 15.000 pješaka), nalazio velik broj njihovih konjanika (vjerojatno oko 5000). Drugo, Valens je očekivao laku pobjedu i poveo svoju vojsku na dugi marš preko teškog terena, pod jakim suncem, tako da je na bojište stigla iscrpljena i dehidrirana. Fritigern je zatražio pregovore s Rimljanima, na što je Valens pristao, a to mu je ujedno bila treća pogreška – Fritigern je zapravo samo želio kupiti vrijeme za povratak vlastite konjice. Četvrta greška nije bila izravna posljedica Valensove odluke, ali je vjerojatno proizašla iz iscrpljenosti rimske vojske i činjenice da su mnogi časnici bili na pregovorima umjesto uz svoje vojnike. Naime, dio rimske vojske krenuo je u napad bez zapovijedi i bez potpore ostatka vojske. To je Vizigotima omogućilo da pojedinačno unište rimske jedinice.
Iznenadan dolazak vizigotske konjice na bojište zapečatio je sudbinu Rimljana. Većina vojnika dala se u bijeg, a samo je elitno pješaštvo pod zapovjedništvom samog cara nastavilo pružati otpor. Car se još nadao da će mu upomoć stići pričuva, no ona je pobjegla bez borbe. Uslijedio je potpuni slom vojske – neprijateljska konjica desetkovala je demoralizirane Rimljane, kojih je poginulo oko dvije trećine, među njima i sam car Valens čije tijelo nikada nije pronađeno.
Rimski vojnik i povjesničar Marcelin poraz je opisao kao najveći debakl rimske vojske nakon Bitke kod Kane (216. pr.Kr.). Ipak, Vizigoti nisu uspjeli do kraja iskoristiti pobjedu zahvaljujući neprobojnim carigradskim bedemima.
Neki povjesničari smatraju ovu bitku početkom razdoblja dominacije konjice na bojištu, koje će potrajati sve do kasnog srednjeg vijeka. U svakom slučaju, bitka je dokazala da su barbari na granicama Rimskog Carstva postali respektabilna sila, te se Rim sve više morao oslanjati na barbarske plaćenike kako bi osigurao vlastiti opstanak.
Umro Ajub – Saladinov otac i začetnik dinastije (1173.)
Ajub je bio kurdskog podrijetla, a Ajubidi su postali vjerojatno najmoćnijom kurdskom dinastijom u svjetskoj povijesti.
Dana 9. kolovoza 1173. godine umro je Ajub, počasnog naslova Najm ad-Din što znači zvijezda vjere. Bio je muslimanski vojskovođa od kojeg je potekla dinastija Ajubida. Ajub je bio kurdskog podrijetla, a Ajubidi su postali vjerojatno najmoćnijom kurdskom dinastijom u svjetskoj povijesti. Umro je nakon nesreće prilikom jahanja.
Podrijetlom je bio iz mjesta Dvina u današnjoj Armeniji, smještenog nedaleko od mjesta gdje se danas sastaju granice Armenije, Turske i Irana. Ajub nije bio vladarskog podrijetla, nego se uzdigao kao sposobni vojni zapovjednik u vrijeme dok su lokalni muslimanski emiri međusobno ratovali, a križari se širili Svetom Zemljom. Bio je i namjesnik Tikrita, a kasnije je postao je upraviteljem Damaska u vrijeme vlasti muslimanske dinastije Zengida.
Njegov sin Saladin uspio se uzdići još više, tako da je došao na vlast u Egiptu kao sultan i nasljednik fatimidskih kalifa. Kasnije je Saladin proširio vlast i na Siriju, naslijedivši spomenutu dinastiju Zengida te uspješno ratovavši protiv križara u Svetoj zemlji. Godine 1187. godine osvojio je i Jeruzalem. Saladinova se država na svom vrhuncu protezala od prostora današnje Libije pa do Perzije te od Male Azije pa sve do najjužnijeg dijela Arapskog poluotoka. Obuhvaćala je veći dio Svete Zemlje, Siriju, sjevernu Mezopotamiju, Sinaj, Egipat, muslimanska sveta mjesta u Meki i Medini, kao i područje današnjeg Jemena.
piše: Dražen Krajcar
Država koja je postala nezavisna protiv svoje volje (1965.)
Singapur je u sastavu Malezije bio oko dvije godine, za vrijeme čega je došlo do sukoba.
Dana 9. kolovoza 1965. godine dogodio se vjerojatno jedini slučaj u povijesti da je neka država postala nezavisnom protiv volje svojih građana. Naime, tog je dana Singapur izbačen iz Malezije odlukom Malezijskog parlamenta.
Da pojasnimo: još dvije godine ranije četiri bivše britanske kolonije – Singapur, Malaja, Sarawak i Sabah (Sjeverni Borneo) – dobile su nezavisnost od Ujedinjene Kraljevine i zajednički su osnovale novu državu – Maleziju. Singapur je u sastavu Malezije bio oko dvije godine, za vrijeme čega je došlo do sukoba. Malajcima se nije sviđalo to što su u Singapuru Kinezi činili većinu stanovništva. Također, bojali su se da će se zbog ekonomske snage Singapura središte Malezije preseliti iz Kuala Lumpura u Singapur. Bilo je također i religijskih problema. Na kraju je Malezijski parlament izbacio Singapur iz države, i to sa 126 glasova za izbacivanje i 0 protiv.
S druge strane, stanovništvo Singapura nije željelo samostalnost. Smatrali su da imaju premalo zemlje, vode i prirodnih bogatstava za samostalan opstanak. Također, nadali su se pomoći Malajaca u izbacivanju komunista iz Singapura. Ipak, na kraju je Singapur postao silom prilika nezavisna država, a to je ostao i do danas. Singapur je u međuvremenu doživio velik ekonomski procvat, postavši jedan od tzv. Azijskih tigrova.
Izvor:http://povijest.hr/
