Naš Dubrovčanin
NA DANAŠNJI DAN 1589. GODINE Rodio se Ivan Gundulić, pjesnik, epik, lirik i dramatik!
Ivan Gundulić rodio se u Dubrovniku 8. siječnja 1589. godine kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulićevih poznata je još iz 13. stoljeća kada je veći dio obitelji bio pripadnik aristokracije, gdje su obavljali različite državno – administrativne poslove u Dubrovniku i okolici.
Svoje školovanje započeo je u rodnom Dubrovniku, gdje su mu učitelji bili Toskanac Camillo Camilli te svećenik Petar Palikuća, poznat po tome što je na hrvatski preveo “Život Karla Borromea”. Nakon završetka svog školovanja, 1608. postaje članom Velikog vijeća. Nastavljajući tradiciju svoje obitelji, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku, kada je dva puta bio knez u Konavlima gdje je uglavnom obavljao pravničke poslove.
Svoj književni opus Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige “Pjesmi pokorne kralja Davida” svoja mladenačka djela naziva “porodom od tmine”, jer im je prvenstvena namjera bila zabava, odnosno može se reći kako ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od njegovih dramskih djela sačuvane su “Arijadna”, “Prozerpina ugrabljena od Plutona”, “Dijana” i “Armida”.
Smatra se kako su Gundulićeve drame uglavnom bili prijevodi s talijanskoga ili scenske adaptacije pripovjednih djela, koje su obrađivale poznate mitološke i književne teme te uključivale glazbu, balet i bogatu scenografiju. U Gundulićevu sačuvanom dramskom opusu odražava se promjena tematike talijanskog libreta.
Dramom u stihu metaforički nazvanom Dubravka (prvi put izvedena 1628.) Gundulić se vraća kazalištu. U starijoj književnopovijesnoj literaturi to se djelo, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, označavalo kao pastorala, ali noviji su proučavatelji otkrili da Dubravku s baroknom dramom povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta, a upravo je prozirna politička alegorija pridonijela njezinoj iznimnoj popularnosti. Dubravka je prvi put tiskana tek 1837. godine, a od 1888. često se izvodila u hrvatskim kazalištima. Uglazbili su je Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac i Ivo Malec, a njezini stihovi o slobodi služili su kao geslo hrvatskih nacionalnih ideologija (O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, / uzroče istini od naše sve slave, / uresu jedini od ove Dubrave, / sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti.) (poznata i kao Himna slobodi).
U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali povijesne su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim razinama prepoznaju sličnosti Gundulićeva Osmana i Tassova Oslobođenog Jeruzalema (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura – tri tipična svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantični i eshatološki[2]), Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela: u Osmanu su, uz određene digresije, opjevani suvremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana Osmana II.). Mišljenja povjesničara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od 20. stoljeća prevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda.
Najčešći stih Gundulićevih djela jest osmerac, a strofa katren, no javljaju se i drugi oblici (dvostruko rimovani dvanaesterac, sestina).
Većina je tvrdila kako je živio dosta povučeno, a svoj je život završio u Dubrovniku gdje je nakon dvotjedne bolesti umro od upale porebrice i to u dobi od svega 49 godina, stoga nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike, jer knez nije smio biti mlađi od 50 godina.
Izvor: http://www.portaloko.hr/
Prvi telefonski poziv u Zagrebu (1881.)
Prvi telefon u Hrvatskoj zazvonio je 8. siječnja 1881. – samo 5 godina nakon prvog Bellovog telefona. Radilo se o zračnoj telefonskoj liniji postavljenoj na udaljenost od oko 3500 metara – između Građevinskog ureda Gradskog poglavarstva i Vodovodne strojarnice.
Radovi na izgradnji te telefonske linije započeli su još tijekom jeseni prethodne godine (1880.), ali su produženi zbog teškog potresa koji je zadesio Zagreb 9. studenog 1880. godine.
Izvjestitelj Narodnih novina sljedećeg dana oduševljeno javlja da je pokusno ispitivanje linije i aparata pokazalo “…takovu čujnost i razumljivost govora kakova se samo poželjeti može.” Budući da su prednosti komuniciranja telefonom ubrzo postale očite, uskoro su vlastite telefonske linije naručili ugledniji zagrebački trgovci i privrednici, a nakon toga izgrađena je i javna telefonska mreža.
U sljedećim desetljećima i stoljećima telefon prestaje biti privilegija malog broja imućnih pojedinaca i postaje života suvremenog čovjeka.
Piše: Dražen Krajcar
Kako je Crnogorka Jelena postala caricom Etiopije? (1873.)
Dana 8. siječnja rođena je princeza Jelena Petrović-Njegoš od Crne Gore, kći prvog i jedinog crnogorskog kralja – poznatog Nikole Petrovića-Njegoša. Njen otac uspio je pet svojih kćeri izvrsno udati za europske kraljeve i prinčeve, zbog čega je dobio nadimak punac (tast) Europe.
Najbolje se udala upravo princeza Jelena. Naime, u dobi od 23 godine ušla je u brak s budućim talijanskim kraljem Viktorom Emanuelom III. od Savoje. Da bi se obavilo to vjenčanje, Jelena je morala sa svoje pravoslavne vjere prijeći na katolicizam, koji je prakticirala talijanska kraljevska obitelj.
U Italiji je Jelena promijenila ime u Elena. Postala je talijanska kraljica kad je njen suprug naslijedio prijestolje od oca. Zanimljivo je da je njen suprug 1936. godine proglašen čak i carem Etiopije, koja je u to vrijeme postala talijanskom kolonijom, a 1939. i kraljem Albanije. Taj je vladar, sukladno tome, nosiotitulukralj i car (tal. re imperatore). Elena je od tada koristila i titulu carice Etiopije, te kraljice Albanije.
Tijekom Drugog svjetskog rata talijanski je kralj, zajedno s kraljicom i obitelji, pobjegao iz zemlje kad su Nijemci 1943. preuzimali vlast u njoj. Obitelj se smjestila u Aleksandriji u Egiptu, gdje se u to doba zatekla i prognana jugoslavenska kraljevska obitelj. Kraljica Elena umrla je u francuskom gradu Montpellieru na obali Sredozemnog mora, u 80. godini.
Skladatelj se smrtno ozlijedio dirigentskom palicom (1687.)
Dana 8. siječnja 1687. godine francuski skladatelj Jean-Baptiste Lully smrtno se ozlijedio dirigentskom palicom. U to su vrijeme, naime, dirigentske palice bile mnogo teže nego danas.
Lully se prilikom udaranja ritma takvim štapom udario u nožni prst, što je dovelo do gangrene. Nakon spomenuta dva i pol mjeseca skladatelj je preminuo, u dobi od 54 godine. Postojala je mogućnost spašavanja njegovog života amputacijom noge, no on je to navodno odbio jer nije želio odbaciti mogućnost plesanja u nastavku života. Preminuo je u Parizu, a pokopan je u crkvi Notre-Dame-des-Victoires.
Lully je rodom bio Talijan iz Firence, ali je karijeru ostvario u službi francuskog kralja Luja XIV. Bio je sin mlinara, a glazbenu je poduku prema vlastitom kazivanju stekao od franjevačkog redovnika. Isprva je radio kao harlekin, plesao i svirao violinu na raznim zabavama, ali je njegov talent prepoznao plemić Roger od Lorrainea. Godine 1653. zadivio je i samog kralja Luja XIV. koji ga je kasnije zaposlio kao glazbenog učitelja kraljevske obitelji.
Skladao je razne plesne kompozicije (uglavnom baletne komedije i baletne tragedije) i vodio orkestar poznat kao Male violine. Njegove kompozicije spoj su talijanske i francuske operne i baletne tradicije, a uvijek počinju instrumentalnom predigrom (francuska uvertira). Postao je jednim od najistaknutijih francuskih baroknih skladatelja.
Piše: Boris Blažina
Predsjednik Wilson iznio program 14 točaka (1918.)
Dok je Europom još bjesnio Prvi svjetski rat, a obje strane su bile u pat poziciji, SAD je nakon godina neutralnosti ušao u rat na stranu Antante u travnju 1917. godine. Uprkos ratnom angažiranju predsjednik SAD-a Wodrow Wilson nije, za razliku od svojih europskih saveznika, želio totalnu pobjedu već je naginjao mirnom rješenju putem pregovora.
Upravo stoga Wilson je 8. siječnja 1918. pred američkim Kongresom iznio svoj plan u povijesti zapmćen kao 14 točaka. Taj program bio je prije svega odgovor na Lenjinov potez iz prethodne godine, kad je ovaj objavio plan Antante (Rusko Carstvo, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Italija) o podjeli država Centralnih sila nakon Njemačke kapitulacije.
Iako je program iznesen deset mjeseci prije Njemačke kapitulacije, upravo je on postao osnova poretka nakon njemačke predaje, te se na temelju njih pregovaralo na pariškoj mirovnoj konferenciji koja je rezultirala versajskim mirovnim ugovorom. Međutim, samo četiri od četrnaest točaka su u potpunosti primijenjene u poratnoj obnovi Europe, a SAD je odbio ratificirati versajski ugovor unatoč Wisonovom žestokom lobiranju.
Slijedi popis tih 14 točaka:
1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno i poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će uvijek raditi javno;
2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe tijekom rata i mira izvan teritorijalnih voda;
3. ukidanje svih ekonomskih prepreka;
4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja odgovara sigurnosti pojedinih zemalja;
5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva, uzimajući u obzir interese naroda o kojima je riječ;
6. odlazak stranih vojnih snaga s ruskog teritorija;
7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti;
8. oslobađanje cijeloga teritorija Francuske s korekcijom granice u Alzasu i Loreni koje su 1871. oduzeli Prusi;
9. uspostava Italije u njenim nacionalnim granicama;
10. puna sloboda za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske;
11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore te slobodan prilaz moru za Srbiju;
12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele;
13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koji su naseljeni Poljacima;
14. osnivanje Lige naroda, koje će pružiti jamstvo za političku i teritorijalnu neovisnost malih država.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: Povijest.hr
