6. kolovoza 1938. Dražan Jerković i Ante Žanetić – zašto su legende Dinama i Hajduka putokaz za hrvatski narod?
Piše: Petar Horvatić
U filmu o svom životu Ante Žanetić, veliki nogometaš Hajduka prisjetio se svog druženja s velikim nogometašem Dinama Dražanom Jerkovićem: „Dok smo bili na pripremama reprezentacije, Srbi bi se jedan drugome javljali s ‘gde si, burazer Srbine’. Tada sam Jerkoviću govorio: zamisli Dražane da mi jedan drugome kažemo ‘gdje si, brate Hrvatu’, bili bismo veći ustaše od Pavelića!“, pričao je sa sjetom Žanetić.
Na današnji dan 6. kolovoza 1938. rodio se jedan od najboljih nogometaša u povijesti hrvatskog nogometa – Dražan Jerković, slavni centarfor Dinama i prvi izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske. Taj legendarni igrač, o kojemu su u Zagrebu ispričane bajke koje i danas prepričavaju generacije navijača, bio je i najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu 1962. Godine.
Bio je čovjek nesalomljivog karaktera koji je u Jugoslaviji pod udar komunista i velikosrba došao zbog izuzetno hrabre i tada vrlo opasne izjave nakon što je Dinamo osvojio prestižni nogometni Kup Jugoslavije u Beogradu. Izjavio je veliki Dražan tada usred srpske i jugoslavenske „prestolnice“ Beograda:
„Nosimo ovaj trofej u naš hrvatski Zagreb!“
Već 60-ih bio je označen kao preveliki Hrvat, a 70-ih je imao etiketu hrvatskog nacionalista, iako je bio samo iskreni domoljub i principijelni čovjek.
Gotovo cijelu igračku karijeru je proveo u Dinamu u čijem je dresu odigrao 315 utakmica i postigao čak 300 pogodaka. S Dinamom je 1958. osvojio prvenstvo bivše države i dva puta Kup Jugoslavije (1960. i 1965). Pred kraj karijere otišao je u belgijski FC Gantoise, no ozljeda na treningu vratila ga je u Zagreb.
S reprezentacijom Jugoslavije igrao je u polufinalu Europskog prvenstva 1960. i Svjetskog prvenstva 1962. Bio je najbolji strijelac tog izuzetno jakog svjetskog prvenstva u kojemu je dominirao fenomenalni Brazil.
Također, bio je i prvi izbornik reprezentacije Hrvatske u utakmici od koje su mnogi „veliki Hrvati“ bježali kao vrag od tamjana. Bilo je to, naime, vrijeme „kada se još ništa nije znalo“. Ali nesalomljivi Jerković prihvatio je taj sportski i domoljubni izazov, te je u povijesnoj utakmici sa SAD-om u Maksimiru 1990. godine Hrvatska pbijedila 2:1 pred prepunim Maksimirom.
Splitska nogometna superzvijezda tri puta pretučena na rivi od orjunaša
U isto vrijeme, uz Dražana Jerkovića, Hrvatska je imala i drugog velikana svjetskog nogometa i velikog prijatelja Dražana Jerkovića – Antu Žanetića iz Hajduka, talentiranog sina sa škrte korčulanske zemlje.
Iako je bio planetarno popularan i omiljen u svijetu i domovini, Ante Žanetić je bio nakon utakmice Hajduk-Dinamo zbog svog otvorenog domoljublja i hrvatstva žestoko pretučen na splitskoj rivi uslijed bijela dana. Od tada mu je život u Splitu postao pakao, te je još dva puta bio pretučen na Rivi od splitskih orjunaša.
Taj rođeni Korčulanin i legendarni igrač Hajduka odigrao je razdoblju od 1955-1960. godine 250 utakmica za „splitske bile“ i dao 41 gol, dok je za reprezentaciju bivše zemlje odigrao 15 utakmica i dao 2 gola, te osvojio zlatnu olimpijsku medalju 1960. i drugo mjesto na prvenstvu Europe iste godine.
O njegovoj nogometnoj veličini govori da ga je te 1960. autoritativni World Soccer smjestio Žanetića u najbolju reprezentaciju svijeta sa proslavljenim imenima: Grosics, Bergmark, Santamaria, Nilton Santos, Vergas, Žanetić, Julinho, Pele, Di Stefano, Puskas i Gento.
Žanetićeva nevolja bila je što je patio od uvijek pogubnog “suviška hrvatstva” prema mjerilima hrvatskih Jugoslavena, samo nominalno Hrvata. Splitski orjunaši to – borbeno i nepokolebljivo hrvatsko domoljublje – Žanetiću do smrti nisu oprostili.
Jednu od najvećih nogometnih legendi u povijesti Hajduka nisu pozvali čak ni na proslavu 100. obljetnice “Hajduka”.
Sam Žanetić je u intervjuu Jošku Čelanu izjavio: „Negdje 1958. splitski orjunaši doveli su za trenera Hajduka velikosrbina Milovana Ćirića. Alfa i omega splitske Orjune tada je bio Miljenko Smoje, kojeg se svakog dana moglo vidjeti u hotelu Bellevue, kako pije „kafu“ sam s Ćirićem. Ćirić je u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih”, tvrdi pokojna legenda Hajduka.
Posebno se sjeća utakmice 1960. kada je Milovan Ćirić, kasniji trener Crvene Zvezde, išao đonom na zagrebački Dinamo i pobijedio 3:2 u jednoj vrlo gruboj utakmici na granici prekida, te time omogućio svojoj Crvenoj Zvezdi da postane prvak Jugoslavije.
Žanetić, kao najbolji igrač Hajduka, na toj je utakmici bio zamijenjen u 20. minuti, jer je bilo poznato da je njegova želja bila da prvak Jugoslavije postane hrvatski klub Dinamo, a ne Crvena Zvezda iz Srbije koja je imala velike privilegije kao komunističko-velikosrpski udarni klub, i bila favorizirana u jugoligi na račun hrvatskih klubova Dinama i Hajduka.
Optužen je da je na to nagovarao još neke igrače iz Hajduka.
Hajduk je pobijedio u jednoj prljavoj utakmici, uz sudačku pomoć, a sve samo da prvak postane Crvena Zvezda.
Dražan Jerković i Ante Žanetić – dva hrvatska Braveheartsa Dinama i Hajduka!
A Žanetićev intimus i prijatelja Dražan Jerković bio je zbog poraza i gubitka titule prvaka u tuzi, jer tih 60-ih godina Dinamo je imao veliku i moćnu momčad sa Jerkovićem, Škorićem, Ramljakom, Belinom, Vlatkom Markovićem, Zambatom i drugima. Tih godina je ostao bez nekoliko titula prvaka, jednom čak zbog toga što sudačkim igrama u zadnja tri kola nije uspio osvojit ni bod koji bi mu bio dovoljan za titulu prvaka Jugoslavije. Usprkos toga što je u Europi gazio momčadi kao Bayern, Juventus, Leeds i druge.
Za beogradske velikosrbe Dinamo je bio trn u oku, osobito kada je stavio hrvatski grb na dres kluba.
Sličnu sudbinu Dinamu doživljavao je Hajduk 70-ih godina, premda je bio gotovo nepobjediv, a nogomet 70-ih bitno slabiji nego 60-ih. Hajduk je osvojio tri titule u tom desetljeću, ali to je daleko premalo za igračku suverenu premoć koju je imao.
A oba najjača hrvatska kluba su definitivno 80-ih, pred raspad Jugoslavije, bila na pravom političko-sportskom udaru Beograda, koji je već kovao i kroz nogomet svoje velikosrpske planove za rat.
Zbog toga jer mu je život učinjen nepodnošljivim, Žanetić je pobjegao iz Jugoslavije i bio mu je namijenjen zaborav, premda je bio jedan od naboljih svjetskih igrača. Kao i svom velikom prijatelju Dražanu Jerkoviću, koji nikada nije bio dovoljno valoriziran ni kao igrač ni kao trener u vrijeme Jugoslavije, a čak niti danas u Hrvatskoj
Ali ova dvojica velikana, hrvatskih hrabrih i nepotkupljivih Braveheartsa, ostaju svijetliti na hrvatskom nogometnom nebu kao svjetske zvijezde nogometa, al i kao putokaz. Dražan Jerković i Ante Žanetić bili su živo svjedočanstvo dvije stvari: bogomdanog hrvatskog nogometnog talenta i nepokolebljivog hrvatskog domoljublja.
Neslomljivog duha, puni ljubavi za Dinamo i Hajduk, te svoju Hrvatsku, ova dvojica velikana ostali su zlatnim slovima zapisani u povijesti nogometa.
Napisano u spomen Dražana Jerkovića i Ante Žanetića – da novije generacije Hrvata i nogometnih zaljubljenika nikada ne zaborave hrvatske nogometne velikane
Izvor: narod.hr
Harry Houdini izveo svoj najpoznatiji podvig (1926.)
Legendarni mađioničar Harry Houdini izdržao čak 91 minutu zarobljen pod vodom u željeznom lijesu.
Legendarni mađioničar Harry Houdini, pravim imenom Erich Weisz, porijeklom mađarski Židov, 6. kolovoza 1926. godine izveo je svoj najpoznatiji podvig – proveo je čak 91 minutu zarobljen pod vodom. Time je nadmašio egipatskog fakira Rahman Beya, koji je u srpnju iste godine proveo točno sat vremena u željeznom kontejneru u bazenu hotela Dalton u New Yorku.
Houdini se zatvorio u 320 kilograma težak željezni lijes i obavio vlastiti pokop u bazenu hotela Shelton u New Yorku. Zračno nepropustan lijes spušten je u vodu, a Houdini je svakih nekoliko minuta pritisnuo gumb kojim je obavijestio svoje pomoćnike da je sve u redu (putem telefonske žice). Kasnije je opisao kako mu je u lijesu bilo strašno vruće, da su mu se počela priviđati žuta svjetla, te da se čitavo se vrijeme morao boriti da ostane budan. Houdini je izašao nakon 91 minutu, blijed poput mrtvaca. Tvrdio je da se nije koristio nikakvim trikovima, već isključivo kontroliranim disanjem. Naime, u lijesu je moglo biti zraka za najviše pet minuta normalnog disanja.
Houdinijev nastup nije bio namijenjen isključivo kao senzacija, već je imao i praktičnu svrhu. Tvrdio je da njegov podvig može služiti kao primjer rudarima koji ostanu zarobljeni u rudarskim oknima s vrlo ograničenom količinom kisika. “Najvažnije je ne paničariti, ne disati duboko, te ne činiti nepotrebne pokrete”, rekao je poslije novinarima. Svoje prijedloge je proslijedio američkom Uredu za rudarstvo.
Manje je poznato da je Houdini ponovio svoj podvig 28. rujna 1926. u Worchesteru, Massachussets, no tada je izdržao samo 71 minutu. Taj podvodni pokop bio je Houdinijev posljednji veliki nastup. Umro je već 31. listopada iste godine od prsnuća slijepog crijeva nakon zadobivenog udarca u trbuh. Postoje mnoge kontroverze oko njegove smrti, čak i sumnje da se radilo o naručenom ubojstvu.
Bačena atomska bomba na Hirošimu (1945.)
Japanci nakon eksplozije nisu shvatili što se zapravo dogodilo. Radio-stanice su primijetile da se Hirošima potpuno isključila iz etera.
Dana 6. kolovoza 1945. godine američki teški bombarder tipa Boeing B-29 Supertvrđava izbacio je na japanski grad Hirošimu prvu nuklearnu bombu ikada upotrijebljenu u ratu. Bombarder je nosio ime Enola Gay, prema majci zapovjednika misije pukovnika Paula Warfielda Tibbetsa (majka mu se punim imenom zvala Enola Gay Tibbets).
Bomba bačena na Hirošimu imala je kodno ime Little Boy (hrv. Mali dječak) i imala je snagu od oko 16 kilotona, što je ekvivalentno eksploziji 16 milijuna kilograma klasičnog TNT eksploziva. Sama bomba bila je duga 3 metra i teška 4,4 tone. Eksplodirala je na visini od oko 600 metara, točno iznad bolnice Shima. Osnivač te bolnice – dr. Kaoru Shima – bio se, paradoksalno, obrazovao u SAD-u i liječio je po američkim standardima. Svi bolesnici i osoblje bolnice stradali su na licu mjesta, većinom pretvoreni u kosture. Dr. Shima, međutim, bio je izvan grada i preživio je eksploziju. Kad se vratio počeo je liječiti unesrećene. Od svoje stare bolnice pronašao je samo slučajno sačuvane američke medicinske instrumente. Po nekim procjenama od bombe u Hirošimi umrlo je ukupno i do 166.000 ljudi, ako se uračunaju i posljedice zračenja.
Japanci nakon eksplozije nisu shvatili što se zapravo dogodilo. Radio-stanice su primijetile da se Hirošima potpuno isključila iz etera. Glavni japanski stožer nije mogao naslutiti što je tome uzrok, jer su znali da nema zračnih napada velikog broja bombardera prema Hirošimi. Stoga su poslali jednog časnika u avionu da izvidi što se dogodilo. Ovaj je poletio i već na udaljenosti od 160 kilometara ugledao ogroman oblak na mjestu gdje je prije stajala Hirošima. Njegov avion kružio je oko mjesta eksplozije u nevjerici.
Zanimljivo je na koji su način Amerikanci uoči nuklearnih napada odabirali ciljeve. Sastavljen je odbor koji je nominirao četiri grada: Hirošimu, Kokuru, Niigatu i Kyoto. Međutim, Kyoto je izbačen s liste pod utjecajem Henryja L. Stimsona, američkog državnog tajnika, koji je u tom gradu proveo medeni mjesec prije nekoliko desetljeća i zbog toga ga zavolio. Umjesto Kyota na popis je tada stavljen Nagasaki, koji će biti uništen nuklearnom eksplozijom tri dana nakon Hirošime.
Posječen Prometej najstarije stablo na svijetu (1964.)
Stablo staro oko 5000 godina posjekao je student sa Sveučilišta Sjeverna Karolina, imenom Donald Rusk Currey. Javnost je za rušenje najstarijeg drveta na svijetu saznala tek znatno kasnije.
Najstarije živuće drvo ikada zabilježeno na svijetu posječeno je 6. kolovoza 1964. godine. Nazvano je imenom Prometej i imalo je minimalno 4.862 godine – što je utvrđeno brojanjem godova na panju. Moguće je da je bilo čak starije od 5000 godina, jer su godovi brojani 2,5 metra iznad točke klijanja.
Prometej je pripadao vrsti bora latinskog naziva Pinus longaeva. To je izgleda najdugovječnija vrsta drveća na svijetu. Tako sporo raste da obično nikada ne prijeđe visinu od 15 metara. Raste samo na području američkih saveznih država Nevade, Utah, i Kalifornije.
To prastaro drvo posjekao je jedan student sa Sveučilišta Sjeverna Karolina. Ime mu je bilo Donald Rusk Currey. Radio je istraživanja o ledenim dobima u prošlosti, pa mu je staro drveće služilo kao izvor podataka. Bušio je rupe u drveću kako bi dobio uzorke s godovima. Došao je i do Prometeja, koji se izvana nije činio mnogo drugačijim od okolnih primjeraka. Slomio je dva svrdla pokušavajući doći do Prometejeve jezgre, no bez uspjeha. Zato je zatražio dopuštenje od lokalne šumarske službe da obori drvo i tako dođe do godova. Dopuštenje je lako dobio jer Prometej nije bio zakonski zaštićen, a znanstveni se razlog činio opravdanim.
Javnost je za rušenje najstarijeg drveta saznala tek znatno kasnije. Diglo se dosta prašine, no dobra je posljedica bila da je to područje u Nevadi proglašeno nacionalnim parkom. Trenutno najstarije drvo na svijetu jedan je drugi primjerak vrste Pinus longaeva, koji je nazvan Metuzalem i nalazi se u Kaliforniji. Zanimljivo je da točna lokacijaMetuzalema nikad nije objavljena da bi ga se zaštitilo od vandalizma.
Ukinuto Sveto Rimsko Carstvo (1806.)
Za Hrvatsku je zanimljivo da se granica Svetog Rimskog Carstva tijekom velikog dijela povijesti nalazila na Sutli i da se znatnim dijelom poklapala s današnjom hrvatsko-slovenskom granicom, tako da su slovenske zemlje pripadale Carstvu, a hrvatske ne.
Dana 6. kolovoza 1806. ukinuto je Sveto Rimsko Carstvo konačnom abdikacijom posljednjeg cara Franje II. Bio je to zapravo kraj tisućljetne povijesti, jer je to carstvo nominalno ustrojeno još 800. godine krunidbom Karla Velikog za cara u Rimu. Dapače, carstvo Karla Velikog može se smatrati nastavkom antičkog Rimskog Carstva čiji se nastanak smješta još u doba prije Krista.
Sveto Rimsko Carstvo (lat. Sacrum Romanum Imperium) bilo je zanimljiva konstrukcija. Naslanjalo se na povijesnu tradiciju Rimskog Carstva, no već tijekom srednjeg vijeka teritorijalno je bilo ograničeno uglavnom na prostor njemačkih i talijanskih zemalja. Nakon srednjeg vijeka Carstvo je dodatno smanjeno tako da su glavninu carstva činile njemačke zemlje. U tom smislu počeli su ga nazivati i Svetim Rimskom Carstvom Njemačke Narodnosti ili Rimsko-njemačkim Carstvom.
Velika većina careva Svetog Rimskog Carstva od 10. stoljeća bili su njemačkog podrijetla, a od 15. stoljeća svi su carevi bili potomci dinastije Habsburg, uz samo jednu iznimku (Karlo VII. iz dinastije Wittelsbach). To je značilo da je od kraja srednjeg vijeka pa nadalje car vladao većinom iz Beča (habsburške prijestolnice). Od kraja 16. stoljeća carski se parlament sastajao u Regensburgu.
Izvor: Povijest.hr
