4. kolovoza 1995. vojno redarstvena akcija Oluja – početak veličanstvene pobjede!
Vojno-redarstvena akcija Oluja započela je 4. kolovoza 1995., a u njoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja pod nadzorom Srba na kojima je bila uspostavljena paradržava tzv. Republika Srpska Krajina koja je trebala postati dio Velike Srbije.
Operacijom je u hrvatski ustavno-pravni poredak vraćen cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije, odnosno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske. Pripreme za opsežnu akciju bile su Operacija Maslenica i Medački džep, te Zima ’94., Skok-1, Bljesak, Skok-2, Ljeto ’95. i još neke manjeg intenziteta. Mirovne snage UN-a koje su bile razmještene uz bojišnicu (UNCRO) unaprijed su obaviještene o početku operacije.
Oluja je počela u 5 sati ujutro, kada je najveći dio Hrvatske vojske zajedno s policijskim specijalcima krenuo u napad na bojišnici od Jasenovca na istoku do Bosanskog Grahova na jugu. Prije samog napada, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je napalo neprijateljske centre veze i zapovjedna mjesta (Jelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić).
Treba istaknuti da je prvi dan Oluje za Hrvatsku vojsku bio najkrvaviji dan čitavog Domovinskog rata. Toga dana u žestokim borbama za probijanje prvih srpskih linija život je izgubio 121 hrvatski vojnik. Ukupni hrvatski vojni gubitci bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih. Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. uredno je sahranjeno 560 poginulih pripadnika vojske tzv. SVK.
Srpska strana znala je da se na njih sprema veliki napad koji su očekivali u srpnju te su od tada bili u stanju najviše uzbune, a razrađeni su i planovi masovne evakuacije vojne opreme, vojnika i civila. Taj egzodus odobrili su i pokrenuli general Mile Mrkšić i predsjednik RSK Mile Martić te ga kasnije uz preuveličavanje pokušali prikazati kao ciljano protjerivanje srpskog stanovništva s područja tzv. Krajine. Tijekom evakuacije ta područja je prema hrvatskim podacima napustilo 90 do 130 tisuća ljudi, a prema standardno uveličanim srpskim 250 tisuća. Ratna zbivanja su zasigurno smanjila broj stanovništva kako sa srpske, a posebno sa hrvatske strane jer su Hrvati bili doslovno gotovo svi protjerani ili pobijeni, osim manjeg broja Hrvata u miješanim brakovima.
Tijekom same operacije hrvatske vojne snage nisu srušile niti jedan vjerski objekt niti je bilo masovnog uništavanja imovine. Operacija Oluja je najpoznatija i najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Iako njome nije oslobođena cijela zemlja, Oluja se računa kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u BiH odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Njome se promijenio strateški odnos snaga u cijeloj regiji, ali vjerojatno najvažniji rezultat je poraz koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje uvjeta za svršetak rata u BiH.
Preuzeto: https://narod.hr/
Kardinal koji je postao kralj (1578.)
Postavši kraljem, Henrik se htio razrediti kako bi se mogao oženiti i nastaviti dinastiju.
Dana 4. kolovoza 1578. godine dogodila se vrlo rijetka situacija da je jedan katolički kardinal postao kraljem. Bio je to Henrik od Portugala, rođen 1512. godine u vladajućoj portugalskoj dinastiji. Otac mu je bio kralj Portugala, ali Henrik je imao čak četiri starija brata, pa nije bilo očekivano da će naslijediti očevo prijestolje. Stoga su mladog Henrika uputili u crkvenu karijeru. Postao je nadbiskup Brage, nadbiskup Evore i veliki inkvizitor Porugala. Kardinalom je proglašen 1545. godine.
Ipak, sudbina je htjela da sva četiri kardinalova starija brata umru prije njega, kao i svi muški potomci te braće. Red je, dakle, došao na kardinala da naslijedi kraljevsko prijestolje. On to nije mogao odbiti jer je bio posljednji izdanak svoje dinastije Aviz-Beja. Postavši kraljem, Henrik se htio razrediti kako bi se mogao oženiti i nastaviti dinastiju. Međutim, papa Grgur XIII. (Ugo Boncompagni), po kome se zove današnji gregorijanski kalendar, nije ga želio osloboditi crkvenih zavjeta. Henrik je umro nakon dvije godine vladanja i s njime je izumrla dinastija Aviz-Beja. Portugalom su tada zavladali strani kraljevi iz dinastije Habsburg – točnije moćni španjolski kralj Filip II.
Mir između Osmanlija i Habsburške Monarhije u Svištovu (1791.)
Granice dogovorene Svištovskim mirom dobile su veliku povijesnu važnost jer su se odrazile i na današnje granice između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.
Svištovski mir između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije potpisan je 4. kolovoza 1791. godine. Naziv je dobio prema gradu Svištovu, u kojem je zaključen, a koji se nalazi na području današnje Bugarske. Svištov je smješten na južnoj obali Dunava, dok sjeverna obala te rijeke na istom mjestu pripada današnjoj Rumunjskoj.
Svištovskim mirom okončan je Habsburško – osmanski rat, koji se vodio od 1787. do 1791. godine, velikim dijelom usporedno s Rusko osmansim ratom koji je protiv Osmanskog Carstva vodila ruska carica Katarina Velika. Prema odredbama Svištovskog mira Habsburškoj Monarhiji pridodana su neka granična područja koja su ranije pripadala Osmanskom Carstvu. Primjerice, time su se unutar granica Habsburške Monarhije našla mjesta Cetin, Drežnik, Lapac i Srb, kao i pojas zemljišta pokraj Plitvičkih jezera. Granice dobivene na taj način dobile su veliku povijesnu važnost jer su se odrazile i na današnje granice između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine.
Osim navedenoga, Habsburška Monarhija dobila je tim mirom i područje grada Oršave na Dunavu, na teritoriju današnje Rumunjske i u neposrednoj blizini granice sa Srbijom. Sve u svemu, radilo se o malim teritorijalnim dobicima, tako da Habsburška Monarhija nije u potpunosti iskoristila svoje vojne uspjehe. Na takva je popuštanje bila prisiljena, između ostaloga, zbog toga što je u međuvremenu izbila Francuska revolucije pa se austrijska vojna sila morala spremati za angažman na suprotnom dijelu Europe.
Uspostavljeni diplomatski odnosi Meksika i SSSR-a (1924.)
Meksiko je bio prva država na američkom kontinentu koja je službeno uspostavila odnose sa Sovjetskim Savezom.
Rusko Carstvo i Meksiko bili su uspostavili diplomatske odnose još 1890. godine, no revolucije koje su zahvatile te dvije države u drugom desetljeću 20. stoljeća rezultirale su gotovom potpunim prekidom komunikacija.
Nakon što se unutrašnjopolitičko stanje u obje zemlje donekle smirilo, 4. kolovoza 1924. Meksiko je postao prva država na američkom kontinentu koja je službeno uspostavila odnose sa Sovjetskim Savezom. Iako je između te dvije države postojala velika geografska i kulturna distanca, postojale su i neke političke sličnosti koje su im omogućile da uspostave relativno bliske odnose.
Meksiko je upravo 1917., iste godine kada je Rusiju zahvatila revolucija, uveo novi i dosta radikalni ustav, koji je povećao prava žena, ukinuo sustav hacienda (veleposjeda), uveo obvezno školovanje, te nacionalizirao mnoga industrijska postrojenja. No, uveo je i snažnu antiklerikanu politiku: zabranio je svećenicima da u školama vode nastavu, stavio gotovo svu crkvenu imovinu na raspolaganje državi, zabranio vjerske redove, te svećenicima zabranio političko djelovanje i oduzeo pravo glasa. To je 1926. dovelo do izbijanja tzv.Rata kristera, koji je završio kompromisom 1929. godine. Zanimljivo je da je SSSR 1926. u Meksiko uputio prvu veleposlanicu u povijesti, Aleksandru Mihajlovnu Kolontaj.
Početkom 1930. odnosi između tih država ponovno su se zahladili. U SSSR-u se tada vodio veliki politički sukob u kojem je Staljinu pošlo za rukom da eliminira sve političke protivnike. Najpoznatiji među njima bio je Lav Trocki, koji je 1936. potražio azil u Meksiku i jedno vrijeme živio sa slavnim slikarima Diegom Riverom i Fridom Kahlo.
Bez obzira na narušene odnose, Meksiko i SSSR bile su jedine države koje su u Španjolskom građanskom ratu službeno podržale Republiku i poslale joj pomoć za borbu protiv Francisca Franca i njegovih saveznika. Meksiko je republikancima priskrbio dva milijuna dolara, oko 20.000 pušaka i veliku količinu streljiva. Iako su republikanci izgubili rat, Meksiko je primio najmanje 50.000 njihovih izbjeglica i osigurao im smještaj, većinom u glavnom gradu Ciudad de México.
Odnosi između Meksika i SSSR-a obnovljeni su krajem 1942., kada je Meksiko ušao u Drugi svjetski rat na strani Saveznika i objavio rat nacističkoj Njemačkoj. U Hladnom ratu Meksiko se našao u nezgodnom položaju između dvije supersile. No, prijateljske veze između Meksika i Rusije održale su se i nakon raspada SSSR-a.
Piše: Boris Blažina
Bitka između hrvatskog uskoka podmaršala Gvozdanovića i Napoleona (1796.)
Podmaršal barun Petar Vid Gvozdanović rođen je na području hrvatskog Žumberka. Prezime mu se u stranim izvorima ponekad piše i Quosdanovich.
Bitka kod talijanskog mjesta Lonata, u kojoj su se sukobile francuske trupe pod Napoleonom Bonaparteom i trupe Habsburške Monarhije pod zapovjedništvom podmaršala baruna Petra Vida Gvozdanovića završila je 4. kolovoza 1892. godine premoćnom pobjedom francuskih snaga.
Važno je napomenuti da Napoleon u to doba još nije bio na čelu francuske države, nego je bio tek mladi general u usponu. Upravo u proljeće te godine dobio je svoje prvo veliko zapovjedništvo – ono Talijanske armije (koju su činili vojnici revolucionarne Francuske poslani na bojišta u Italiju). To zapovjedništvo Napoleon je dobio vjerojatno zahvaljujući činjenici da je njegova novopečena supruga Jozefina bila bliska s moćnim francuskim direktorom Barrasom (u to doba revolucionarnom Francuskom upravljao je tzv. Direktorij s pet direktora, a Barras je bio najvažniji od njih). Napoleon je u Italiji uspio postići slavne pobjede, uključivši i pobjedu u Bitki kod Lonata. Taj mu je uspjeh bila ključna odskočna daska za daljnje napredovanje i za konačno preuzimanje vlasti u Francuskoj.
Zapovjednik s kojim je Napoleon odmjerio snage zvao se Petar Vid Gvozdanović i rođen je na području hrvatskog Žumberka. Gvozdanovići su bili plemići, pripadnici uskočkih obitelji koje su se doselile na Žumberak. Posjedovali su dugu tradiciju službovanja u vojskama Habsburške Monarhije. Otac Petra Vida Gvozdanovića također je bio časnik.
Petar Vid Gvozdanović dosegnuo je u vojsci čin podmaršala, a nagrađen je i visokim odlikovanjem Komanderskog križa Reda Marije Terezije, a dobio je i titulu baruna. Podmaršal barun Petar Vid Gvozdanović umro je 13. kolovoza 1802. godine u svom dvorcu u Čeićima kraj Grabra na rodnom Žumberku, u doba kad je Napoleon već preuzeo vlast u Francuskoj.
piše: Dražen Krajcar
Giovanni Giuriati – posljednji predsjednik Slobodne Države Rijeke (1876.)
Nakon puča u Slobodnoj Državi Rijeci i smjene dotadašnjeg predsjednika Riccarda Zanelle, postao je Giovanni Giuriati provizornim predsjednikom Rijeke.
Giovanni Giuriati, talijanski fašistički političar rođen je 4. kolovoza 1876. godine u Veneciji. U Prvom svjetskom ratu borio se na znamenitom bojištu kod rijeke Soče, gdje je Italija vodila krvave bitke protiv austrougarskih i njemačkih snaga. Nakon tog se rata Giuriati povezao sa skupinama oko Gabrielea D’Annunzia, koje su željele preuzeti vlast u hrvatskom gradu Rijeci. Nakon puča u Slobodnoj Državi Rijeci i smjene dotadašnjeg predsjednika Riccarda Zanelle, postao je Giovanni Giuriati provizornim predsjednikom Rijeke.
Taj je grad zatim de jure i de facto uključen u sastav Kraljevine Italije, a Giuriati se učlanio u fašističku stranku Benita Mussolinija (Partito Nazionale Fascista – PNF). Nakon šMinistro per la ricostituzione delle terre liberate dal nemicoto su fašisti 1922. godine osvojili vlast u Italiji postao je Giuriati u Mussolinijevoj vladi ministrom obnove teritorija oslobođenih od neprijatelja, a kasnije ministrom javnih radova. Jedno je vrijeme bio i tajnik cjelokupne spomenute Mussolinijeve stranke PNF, a niz godina bio je predsjednik Zastupničkog doma Talijanskog parlamenta. Kad su se fašistički vodeći dužnosnici odrekli Mussolinija 1943. godine pristao je uz njih i Giuriati. Nakon završetka Drugog svjetskog rata živio je povučenije, a preminuo je 1970. godine u Rimu u visokoj 94. godini.
