3. listopada 1998. Marija Bistrica – znate li da je beatifikacija Stepinca pokrenuta već 1969. u najvećoj tajnosti?

Piše: Petar Horvatić

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Na današnji dan, 3. listopada 1998., Sveti Otac Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. 

Prvi postupci za kanonizaciju pokrenuti su još 1969. u najvećoj tajnosti jer je za državu Jugoslaviju i komuniste Alojzije Stepinac smatran gotovo arhetipskim neprijateljem, te je u javnosti, školama i osobito među mladima demoniziran kao najveći zločinac II. svjetskog rata, usprkos brojnim svjedočanstvima Srba, Roma i Židova kako je osobno spasio tisuće ljudi.

Postupak za Stepinčevu kanonizaciju pokrenut je još 1969. godine, kada je tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije “junačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”. Kardinal Franjo Šeper i tada već zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uputili su istoj kongregaciji 1979. zajedničku molbu za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca, progonjena “in odium fidei” (iz mržnje prema vjeri). Kongregacija za kauze svetaca 4. prosinca 1980. odlučila je da se taj postupak može otvoriti u Rimu te je njegov prvi dio završio Stepinčevom beatifikacijom u Mariji Bistrici 1998. godine.
U postupku za Stepinčevu beatifikaciju svetim prikupljeno je 42 tisuće stranica dokumenata, među kojima su i oni od Udbe. Poslužili su i oni iz Tajnog vatikanskog arhiva. U Međunarodnom Crvenom križu u Ženevi nađeno je pak sedam dokumenata iz kojih se vidi što je sve Stepinac učinio za Židove, Srbe i druge. Na tisuće je svjedočanstava Židova, Srba, Hrvata, Roma koje je progonila diktatorska vlast, a kojima je Stepinac pomagao.

Posebno djelo o spašavanju ljudi svih nacija i vjera, a osobito Židova i Srb, u NDH, dala je američka povjesničarka sarajevska Židovka Esther Gitman koja je stipendirana od čuvene Fulbrightove zaklade boravila u državama bivše Jugoslavije i u doktorskoj disertaciji pokazala veliku hrabrost i žrtvu Alojzija Stepincam, kao i tisuća anonimnih Hrvata. Naslov disertacije je ‘Spašavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1942.-1945.’, a na tu temu izdala je izvanredno dokumentirano knjigu „Kada hrabrost prevlada“.

Očekuje se da bi 1918. na 120-godišnjicu obilježavanja rođenja Alojzija Stepinca, zagrebački nadbiskup mogao biti proglašen svetim. U prilog tome ide i to što se nedavno hrvatska europarlamentarka Marijana Petir susrela sa Svetim Ocem papom Franjom, a tom je prigodom u kratkom susretu govorila o izložbi o bl. Alojziju Stepincu koju je u lipnju prošle godine organizirala u Europskom parlamentu u Bruxellesu. te mu poklonila i knjigu „Stepinac – put svetosti“ izdanu nakon tog događaja, kao i majicu s prepoznatljivim crveno-bijelim kockicama.

Zastupnica Petir rekla je papi Franji kako hrvatski narod očekuje Stepinčevu kanonizaciju te moli na tu nakanu, na što je papa Franjo rekao kako će bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim.

 

Izvor: narod.hr

 

3. listopada 1990. ujedinjenje Njemačke – zašto posljedice komunizma ostaju desetljećima?

Piše: Petar Horvatić

Foto: Thinkstock

Na današnji dan 1990. u točno 00.00 sati po srednjoeuropskom vremenu došlo je do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.

Nakon 27 godina nezaposlenost i socijalne razlike zapadne i istočne Njemačke, isključivo kao posljedica komunizma u istočnoj njemačkoj, su još uvijek ogromne i teško će se nadoknaditi usprkos milijunima eura koji se slijevaju sa zapada na istok države.

Posljedice komunističke strahovlade, nesposobnosti i nepotizma ostaju, nažalost, desetljećima, a osobito je to alarmantno i znakovito jer se radi o dijelu zemlje koji je prije uvođenja komunističke diktature bio jedan od najrazvijenijih dijelova Europe. Tu su bila odreda napoznatija industrijska i sveučilišna središta Njemačke: Berlin, Leipzig, Dresden, Jena, Rostock, Magdeburg i drugi.

Istočnonjemački režim počeo se rušiti još u proljeće 1989., kad je Mađarska otvorila granicu prema Austriji i tako napravila rupu u Željeznoj zavjesi. Od tada su Nijemci iz Istočne Njemačke mogli preko Mađarske i Austrije otići na zapad. U jesen iste godine, točnije 9. studenog 1989. došlo je do pada Berlinskog zida, čime su otvorene granice između dvije Njemačke.

Kad je 1989. otvorena granica između “dvije Njemačke”, rijeke istočnih Nijemaca su preplavile Zapad. Prva im je želja bila osjetiti slobodu, konačno putovati gdje žele i kupovati sve čega nije bilo u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj. To je bilo doba kad je preko noći nestala svojevrsna uniforma istočnih Nijemaca: sive cipele, jakne od sintetike ili trenirke od umjetne svile. Čak i frizure su se promijenile: tipična “nepromjenjiva trajna” istočnih Njemica brzo je ustuknula pred modom Zapada.

Ali koliko god da su nestale neke razlike, tako i danas nakon gotovo tri desetljeća, postoje velike razlike i predrasude između “Zapadnjaka” (Wessie) i “Istočnjaka” (Ossie). Još uvijek se na istoku osjeća doba socijalizma gdje je prvo načelo glasilo “snađi se druže” (krađa, nepotizam, prevara) i gdje je uvijek bilo lakše nešto postići uz pomoć prijatelja i poznanika – iako nitko nije imao previše novca. Zato zapravo postoji više predrasuda istočnih o zapadnim Nijemcima nego obratno. Svejedno, ugledni institut Forsa ustvrdio je nešto zajedničko i jednima i drugima: niti na istoku, niti na zapadu Nijemci se još uvijek ne osjećaju kao jedan narod, što je posebno tužna ostavština ateističkog i dikatatorskog komunizma.

Posljedice komunističke strahovlade ostaju, nažalost, desetljećima, a Njemačka je najplastičniji primjer toga. Ovu teoriju će vjerojatno poduprijeti jednog dana i ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje.

Na koncu, nadajmo se da je ipak sve stvar vremena koje treba proći dok “ne sraste ono što pripada zajedno” – kako se svojedobno izjasnio veliki njemački kancelar Kohl.

Izvor: narod.hr


 

Rijeka dobila modernu kazališnu zgradu (1885.)

Rijeka dobila modernu kazališnu zgradu (1885.)

Nakon dvogodišnje izgradnje u Rijeci je 3. listopada 1885. svečano otvorena zgrada novog Općinskog kazališta (tal. Teatro comunale). Zgradu su projektirali bečki arhitekti Herman Helmer i Ferdinand Fellner, ornamentalne radove izradio je  venecijanski kipar August Benvenuti, a stropne slike bečanin Franz Matsch.

Na otvorenju su izvedene dvije velike opere – Verdijeva Aida i Ponchiellijeva Gioconda,kojima je ravnao maestro Gaetano Cimini. Nastupala su poznata pjevačka imena – Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg. Prvi posjetitelji mogli su svjedočiti i pravom tehnološkom čudu svoga vremena – prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u novom kazalištu!

Inače, tradicija kazalšnog života u Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u gradu podignuto je 1765. godine, a krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojeg 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, sve do izgradnje Općinskog kazališta. Sve predstave izvođene su na talijanskom i jemačkom jeziku, a tek je početkom 1946. izvena prva predstava na hrvatskom jeziku – Dubravka Ivana Gundulića.

Teatro Comunale je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi, a krajem 1945. u Narodno kazalište u Rijeci. Kazalište 1991. dobiva status nacionalnog, a 1994. godine svoje današnje ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

Piše: Dražen Krajcar

Ponovno ujedinjenje Njemačke (1990.)

Ponovno ujedinjenje Njemačke (1990.)

Trećeg listopada u Njemačkoj se slavi Dan njemačkog jedinstva (njem. Tag der Deutschen Einheit) jer je tog dana 1990. godine u točno 00.00 sati po srednjoeuropskom vremenu došlo do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke.

Istočnonjemački režim počeo se rušiti još u proljeće 1989., kad je Mađarska otvorila granicu prema Austriji i tako napravila rupu u Željeznoj zavjesi. Od tada su Nijemci iz Istočne Njemačke mogli preko Mađarske i Austrije otići na Zapad. U jesen iste godine, točnije 9. studenog 1989., došlo je do pada Berlinskog zida, čime su otvorene granice između dvije Njemačke.

Premda rušenje Berlinskog zida ima veliko simboličko značenje u njemačkoj povijesti, datum rušenja nije uzet za službeni praznik, jer se na isti dan dogodio Hitlerov pivnički puč iz 1923., kao i zloglasna Kristalna noć iz 1938. u kojoj su nacisti izvršili nasilje nad njemačkim Židovima.

Čovjek koji je bio predsjednik četiriju država (1792.)

Čovjek koji je bio predsjednik četiriju država (1792.)

Francisco Morazán, čovjek koji je tijekom svoje političke karijere postao predsjednikom čak četiriju država, rođen je 3. listopada  1792. godine . Naime, bio je predsjednik Hondurasa, Salvadora i Kostarike, a za vrijeme postojanja federacije srednjoameričkih država bio je predsjednik Savezne Republike Srednje Amerike (španj. República Federal de Centroamérica).

Morazán se rodio u gradu Tegucigalpi, na području današnjeg Hondurasa. Tegucigalpa je u doba Morazánovog rođenja pripadala španjolskom kolonijalnom imperiju, i to Potkraljevini Novoj Španjolskoj.

Politički utjecaj počeo je Morazán stjecati u svojim ranim 30-im godinama, u razdoblju srednjoameričkog osamostaljenja od španjolske kolonijalne vlasti. Isprva je postao političkim vođom na području rodnog Hondurasa, a 1830. godine postao je predsjednikom spomenute Savezne Republike Srednje Amerike, koja se sastojala od današnjih država Kostarike, Hondurasa, Gvatemale, Salvadora i Nikaragve (osim toga, obuhvaćala je i manji teritorij današnjeg Meksika). Na čelu te velike države bio je od 1830. do 1834. te od 1835. do 1839. godine. Nakon raspada tog saveza bio je još i predsjednik Salvadora i Kostarike. Upravo je u Kostarici Morazán smaknut 1842. godine, nakon svrgavanja s vlasti. U trenutku kad je strijeljan imao je 50 godina.

Nezavisnost Iraka od Ujedinjene Kraljevine (1932.)

Nezavisnost Iraka od Ujedinjene Kraljevine (1932.)

Trećeg listopada 1932. godine Irak je dobio punu neovisnost od Ujedinjene Kraljevine, kolonijalne sile koja je prethodno imala mandat od međunarodne zajednice za upravu nad tom zemljom. Posljednji britanski visoki povjerenik za Irak bio je Sir Francis Henry Humphrys, koji je nakon spomenutog ostvarenja iračke nezavisnosti postao prvim britanskim veleposlanikom u toj državi.

Prvi kralj nezavisnog Iraka bio je Faisal I. iz hašemitske dinastije, sin šerifa od Meke. Faisal je prethodno kraće bio vrijeme kralj Sirije, a nekoć je surađivao sa znamenitim Lawrenceom od Arabije (T. E. Lawrence) tijekom Arapskog ustanka protiv Osmanskog Carstva. Ista hašemitska dinastija vladala je istovremeno i u Jordanu (Transjordaniji), gdje je na položaju emira bio Faisalov stariji brat Abdulah (kasniji kralj Jordana).

I nakon proglašenja pune iračke nezavisnosti Britanci su zadržali vojne baze u Iraku, a uvelike su se nastojali upletati i u tamošnju politiku. Irak je u to vrijeme bio gospodarski zanimljiv zbog nafte, a ta sirovina obilježila je i kasniju povijest Iraka, osobito njegove međunarodne odnose. Irak je kraljevinom ostao sve do 1958. godine, kad je pučem ondje srušena monarhija i uspostavljena republika.

Izvor:Povijest.hr

PODIJELI