2. prosinca 1889. rođen Dominik Mandić – što je pisao o hrvatstvu stare Bosne i Crvene Hrvatske?

Piše: Petar Horvatić
Foto: fra3.net

Fra Dominik Mandić se rodio 2. prosinca 1889. u selu Liše kod Širokog Brijega. Tamo je, na Širokom Brijegu, završio osnovnu školu i pet razreda Franjevačke klasične gimnazije a preostale razrede zajedno s maturom (1910.) na Državnoj gimnaziji u Mostaru. Stupio je u Franjevački red 1906. a teološko obrazovanje dobio u Fribourgu (Švicarska) od 1910. do 1914. Tamo je 1912. postao svećenikom.
Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, 1921.godine.

Što je Mandić htio postići svojim povijesnim radom? Već kao mladić on je bio razočaran načinom kako su mnogi pa i najistaknutiji povjesničari pisali hrvatsku povijest. Iz njihova pisanja nisu se mogli nazrijeti ni pravi lik ni historijska uloga vlastitog hrvatskog naroda. Svodili su njegovu staru državu u uske granice hrvatskog primorja do Cetine na jugu i do planine Gvozda na sjeveru. Vojni i politički uspjesi starih hrvatskih vladara kao da za njih i nisu postojali, a njihova kulturna ostvarenja za te povjesničare bila su vrlo skromna; golem dio naših starih isprava neki od njih proglasili su krivotvorinama. Hrvati u prošlosti kao takvi, kao zaseban narod, kao da i nisu postojali.

Potrebno je istaknuti da je ta povijest umnogome bila pisana pod utjecajem i zanosom jugoslavenskih ideja krajem 19. i početkom 20. stoljeća, dok je za vrijeme komunističke Jugoslavije povijest bila strogo totalitaristički usmjeravana društvena znanost.
Mandić je odlučio postupiti drukčije. Nasuprot brojnim i velikim autoritetima (Račkom, Jagiću, Šišiću, te – u najnovije vrijeme – Nadi Klaić, da o Srbima i ne govorimo) on prikazuje staru hrvatsku povijest svjestan njezine veličine.

Crvena Hrvatska – je li postojala zaboravljena stara Hrvatska?

Najprije je istaknuo da je stara hrvatska država bila daleko veća: nije se sastojala samo od uskog pojasa uz more do Cetine na jugu, nego se protezala duž gotovo cijelog istočnog Jadrana. To je Crvena Hrvatska koja je bila  sastavni dio stare Hrvatske; na sjeveru ona ne seže tek do planine Gvozda nego daleko sjevernije, sve do Drave i Dunava.

Crvena Hrvatska je po obradbi i posebnom produbljivanju dokumenata bez sumnje jedno od najizvornijih i najsnažnijih Mandićevih djela. On ide tragom dokumenata, skupljenih od Carigrada do Chicaga, od Baltika do arapskih izvora u Africi, i pošto ih je kritički provjerio i ocijenio, svrstava ih lakoćom literarnog pripovjedača u ovu knjigu, koja se čita kao roman. U vrijeme, kada se hrvatska povijest naukovno iskrivljuje, a njene tekovine sistemski omalovažavaju, Mandićeva Crvena Hrvatska, otkrivajući veliku i pravu hrvatsku povijest na temelju izvornih isprava, dolazi kao objavljenje sadašnjem i budućem naraštaju.

Pop Dukljanin dijelio je koncem XII. ili početkom XIII. vijeka Hrvatsku na »Bijelu« i na »Crvenu«. »Bijela«, koja se također zvala donja Dalmacija (Croatia Alba, quae et inferior
Dalmatia dicitur), protezala se od mjesta Dalma (Duvno?) do Vinodola, a »Crvena«Hrvatska ili gornja Dalmacija (Croatia Rubea,quae et superior Dalmatia dicitur), od istog mjesta prema jugu sve do Drača u današnjoj Albaniji.

Hrvati se nisu (barem u Bijeloj Hrvatskoj) pokrstili tek u 9. st. nego već sredinom 7. stoljeća. Nastupali su kao kršćanska država s prepoznatljivim imenom i likom već u tim ranim stoljećima pa se tako njihova prošlost mora promatrati drugačije. Prvi su prihvatili kršćanstvo i pismenost, razvili samostalan odnos prema drugim državama, imali svoje samoniklo unutarnje uređenje i započeli vrlo rano svoj kulturni razvoj. Kasniji tragični događaji (tursko osvajanje i dugotrajno vladanje te prodor Vlaha zajedno s djelovanjem Pravoslavne crkve) istanjili su hrvatsko narodno biće i sveli ga na samo dio nekadašnje veličine.

“Etnička povijest Bosne i Hercegovine” – zašto su mrzili knjigu o hrvatstvu stare Bosne?

Kada je 1946. i 1947. u Italiji nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Franjevačkog reda omogućio desecima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito Latinsku Ameriku. Godine 1952. seli u Chicago, preuzevši starješinstvo hercegovačkih franjevaca u sjevernoj Americi. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.

Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj povjesnici (koju bi bilo lako pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, «Etnička povijest Bosne i Hercegovine», bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik toga teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u SFRJ – tolik je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podatcima o hrvatstvu stare bosanske politike, a što bijaše noćnom morom aktera srbizacije i muslimanizacije suvremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj povijesti BiH.

Mandić kao povjesničar ima neospornih odlika. Znao je pronaći izvore da potkrijepi svoje tvrdnje te ih vješto tumačiti. Neke je izvore i objelodanio a mnoge je, ponekad i doslovce, naveo u bilješkama ispod teksta. Njegovo izvrsno vladanje latinskim a dobro vladanje grčkim i modernim jezicima, njegovo odlično poznavanje crkvenog ustrojstva i snalaženje u arhivskoj građi daju mu znatnu prednost pred mnogim historičarima. Njegovo izlaganje čistim hrvatskim jezikom kristalno je jasno, pregledno i zanimljivo.

Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest Bosne i Hercegovine». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.

Izvor: Narod.hr

2. prosinca 1848. Franjo Josip – znate li da je imao samo 18 godina kada je postao austrijski car i hrvatski kralj?

Piše:Petar Horvatić
Foto: Wikipedia

Franjo Josip tada još nije bio ni oženjen, a njegova buduća mladenka – poznata carica Sissi – bila je još 10-godišnja djevojčica (vjenčali su se oko 5 i pol godina kasnije).

Na današnji dan 1848. godine na vladarsko je prijestolje došao poznati car Franjo Josip. Zanimljiv je način na koji se to dogodilo, jer se radilo o jednom od rjeđih slučajeva u povijesti da do nasljeđivanja prijestolja nije došlo zbog smrti prethodnog vladara. Naime, do današnjeg dana 1848. godine austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj bio je stric Franje Josipa – Ferdinand. On je po nekim procjenama imao stanovite mentalne i neurološke teškoće (spominje se hidrocefalus, kao i do dvadeset epileptičnih napadaja na dan). Budući da je 1848. godine u Habsburškoj Monarhiji bjesnila revolucija, cara su Ferdinanda nagovorili da abdicira u korist svog nećaka Franje Josipa.

Franjo Josip bio je čak 37 godina mlađi od svog strica Ferdinanda i u trenutku kad je na današnji dan postao car imao je samo 18 godina. Franjo Josip tada još nije bio ni oženjen, a njegova buduća mladenka – poznata carica Sissi – bila je još 10-godišnja djevojčica (vjenčali su se oko 5 i pol godina kasnije). U Habsburškoj Monarhiji revolucije iz 1848. i 1849. godine na kraju su uspješno ugušene, a Franjo Josip nastavio je vladati sve do 1916. godine, kao jedan od najduže vladajućih monarha u povijesti (ukupno je na prijestolju proveo gotovo punih 68 godina).

Izvor Narod.hr


 

Ban Josip Jelačić postao guvernerom Rijeke (1848.)

Ban Josip Jelačić postao guvernerom Rijeke (1848.)

U ljeto revolucionarne 1848. godine Hrvatski sabor donio je odluku o prekidu odnosa s Ugarskom čime teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen iz mađarske uprave. Mađari, ali i njihovi brojni pristaše u Rijeci, žestoko prosvjeduju pozivajući se na diplomu Marije Terezije iz 1779. godine kojom je Rijeka dobila status zasebnog tijela ( lat. corpus separatum)pridruženog izravno ugarskoj kruni svetog Stjepana.

U tim okolnostima ban Jelačić šalje u Rijeku svog opomunićenika Josipa pl. Bunjevca (dotadašnjeg podžupana Zagrebačke županije) na čelu banske vojske. Banska vojska sa sušačke strane prelazi most na Rječini 31. kolovoza 1848., ulazi u grad te proglasom Hrvatskoj pripaja Rijeku i cijelo tzv. Ugarsko primorje.

Drugog prosinca 1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić imenovan je i guvernerom Rijeke i tada je grad i formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava nije ukinutaBunjevac, pak, ostaje banski povjerenik za Rijeku i Primorje. U spomen na te događaje nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaju Banska vrata u čast bana Jelačića.

Tako je Josip Jelačić u svojoj osobi objedinio vrhovne funkcije različitih hrvatskih krajeva, čime su oni na neki način ujedinjeni (doduše, ne u pravnom i trajnom smislu). U Banskoj Hrvatskoj Jelačić je bio ban, u Vojnoj krajini zapovijedajući general, u Dalmaciji namjesnik te Rijeci guverner. Nakon njegove smrti te su funkcije razdijeljene različitim osobama. Rijeka nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i famozneRiječke krpice ponovo potpada pod mađarsku vlast.

Piše: Dražen Krajcar

Na Zmajskom prijestolju ustoličen posljednji kineski car (1908.)

Na <em>Zmajskom prijestolju</em> ustoličen posljednji kineski car (1908.)

Drugog prosinca 1908. godine u Pekingu je ustoličen posljednji kineski car Pu Yi. Svečana ceremonija ustoličenja obavljena je u zgradi koja se naziva Dvorana vrhovne harmonije. Ta se građevina nalazi u središnjem dijelu Zabranjenog grada i predstavlja navodno najveću povijesnu drvenu zgradu u Kini. U svakom slučaju, Dvorana vrhovne harmonije najveća je pojedinačna građevina unutar Zabranjenog grada, a tijekom povijesti korištena je za carske krunidbe, vjenčanja itd.

Car Pu Yi u trenutku ustoličenja bio je star samo dvije godine i deset mjeseci. Prilikom svečanosti morao ga je nositi njegov otac princ Zaifeng, koji je ujedno vršio službu regenta. Mali se car prilikom ceremonije ustoličenja rasplakao, a otac ga je umirivao.

Inače, u Dvorani vrhovne harmonije nalazi se japansko carsko prijestolje koje nazivaju i Zmajskim prijestoljem. Kinezi nisu imali praksu krunidbe krunom, što je bio europski običaj, nego je prijestolje bilo simbol carske vlasti.

Hrvatski skladatelj Sorkočević kod Marije Terezije (1781.)

Hrvatski skladatelj Sorkočević kod Marije Terezije (1781.)

Luka Sorkočević bio je prvi hrvatski skladatelj simfonija i najveći dubrovački skladateljRodio se 1734. u Dubrovniku, a skladanje mu nije bilo jedino zanimanje. Naime, bavio se diplomacijom i mnogo je putovao. Na današnji dan 1781. Sorkočevića ja primila carica Marija Terezija. Sastajao se s mnogim poznatim ličnostima i u svom dvoru priređivao glazbene priredbe. Skladao je u pretklasičnom stilu i ostao poznat po simfonijama. Vodio je dnevnik, u koji je unio mnoge zanimljivosti tadašnjeg vremena. Iz njega saznajemo kakav je bio glazbeni život u Beču u drugoj polovici 18. stoljeća, ali i politički odnosi između Dubrovačke Republike i Beča.

Piše: Marsela Alić

Gillette izumio sigurnosnu britvicu (1901.)

Gillette izumio sigurnosnu britvicu (1901.)

Najstarije pronađene britve izrađene su od brušenog kremena, školjaka i zubiju morskog psa. Već sredinom 16. stoljeća prije Krista počeli su se izrađivati preklopni nožići. U mnogim kulturama brijač je bilo posebno zanimanje. Dok je u Europi gotovo nestalo, u arapskim se zemljama još njeguje.

Tek nakon izuma sigurnosne britvice, muškarci su se mogli brijati svakodnevno kod kuće. Patent za ovakav brijač s dvije oštrice prijavio je američki izumitelj King Camp Gillette (1855. – 1932.) 2. studenog 1901.

Široku primjenu ove su britvice pronašle u Prvom svjetskom ratu među američkim vojnicima. Dotad se vojnici nisu redovito brijali. Do promjene je došlo zbog upotrebe gasmaski, a ne iz higijenskih razloga. Gilletteovo poduzeće se počelo naglo razvijati kad je 1917. američka vlada naručila 36 milijuna oštrica za vojnike u Prvom svjetskom ratu.

Piše: Marsela Alić

 

PODIJELI