1. prosinca 1991. ustrojena 154. brigada HV-a

154. brigada HV-a ustrojena je 1. prosinca 1991. godine temeljem odluke Ministra obrane Republike Hrvatske u Pazinu te je sastavljena od vojnih obveznika Buzeštine, Labinštine, Pazinštine, Poreštine te onih s područja nekadašnje Bujštine.

Početkom prosinca 1991. godine počinje se sa ubrzanim ustrojavanjem, opremanjem i obučavanjem ove postrojbe, najprije sa sjedištem zapovjedništva brigade u tadašnjem domu branitelja (danas zgrada Županijskih službi i trgovačkog suda) i zapovjedništava bojni u Pazinu, Poreču i Umagu.
Sredinom mjeseca prosinca mobilizira se cijelo ratno zapovjedništvo brigade i neke postrojbe, posebno diverzantski i protudiverzantski vod, te vod PZO.To je i vrijeme kada počinje ubrzan razvoj, opremanje, naoružavanje i stvaranje uvjeta za obuku snaga i odlazak na bojišnicu.

Već u to vrijeme diverzantski i protudiverzantski vod, te vod PZO u Pazinu i Poreču dobijaju jasne zadaće te 26. prosinca 1991. ove postrojbe ili posjedaju borbene položaje, ili su u spremnosti za djelovanje. Istovremeno logistička satnija priprema vojarnu “Veli Jože” za prihvat glavnih borbenih snaga, organizaciju njihovog života i rada te ubrzanog uvježbavanja i pripremanja za preuzimanje zadaća na Ličkoj bojišnici.

Brigada sastavljena od vojnih obveznika iz Buzeštine, Labinštine, Pazinštine, Poreštine, te područja nekadašnje Bujštine organizirana je u tri borbene bojne, postrojbe borbene potpore, pristožerne postrojbe i postrojbi logistike. Krajnje odgovornim pristupom zapovjednih sastava svih razina, u vrlo kratkom vremenu, do sredine ožujka, dovodi se veći dio snaga u najviši stupanj uvježbanosti za preuzimanje ratnih zadaća na bojišnici.

1/154 BRIGADA HV 2/154 BRIGADA HV 3/154 BRIGADA HV
1/154 BRIGADA HV “PAZINSKI BOŠKARINI” 2/154 BRIGADA HV “MALVAZIJSKI TIGROVI” 3/154 BRIGADA HV “POREČKI PRČI”  

Temeljem objektivne potrebe, a sukladno zapovjedi zapovjednika OZ Rijeka, već početkom travnja 1992. godine brigade preuzima borbene zadaće na Ličkoj bojišnici, najprije kao operativna pričuva zapovjednika OG Lika, a već u svibnju iste godine i kao obrambena snaga na prvoj crti bojišnice na području Ivčevića kose.

Godine 1993.brigada jednim dijelom svojih snaga organizira obranu na području Ličkog Osika, Mušaluka i Budačkog mosta.

Godina 1994. je za brigadu gotovo najintenzivnija gledano s aspekta boravka na bojišnici. Te godine brigada u razdoblju od siječnja do svibnja brani grad Otočac u vrlo zahtjevnoj obrambenoj zadaći. Nakon preustrojavanja 154. br. HV u 154. dp HV (preustrojavanjem je brigada dodatno ojačana većim brojem ljudstva i borbene tehnike), sredinom rujna odlazi na područje Perušićke kose.
Ovdje na geografski, klimatski i taktički vrlo zahtjevnom prostoru organizira aktivnu obranu na crti koja se proteže od Sinca preko Ramljana, Pocrnića do Alivojvodića, a po dubini do Kosinja i Klanca.

Godine 1995.  154. domobranska pukovnija neprekidno drži dodjeljeno joj područje odgovornosti, sve do početka mjeseca svibnja.

U VRO “Oluja” pukovnija glavninim snaga napada smjerom LJubovo – Bunić uz prethodno ostvarenu suradnju sa 9. gardijskom brigadom. Na pomoćnom smjeru napada lijevim krilom Krbavskog polja. Uz prethodnu topničku pripremu sudjeluje u ovladavanju Debelim brdom, oslobađanju ZL Udbina, Podudbine i grada Udbine. Pri tome se preustrojava i obavlja pripreme za daljnja djelovanja.

U slijedećoj etapi bojnih djelovanja pukovnija izbija na državnu granicu na rijeci Uni u području Nebljusa. U svojoj zoni odgovornosti vrlo brzo zaposjeda crtu obrane u dolini rijeke Une: Štrbački Buk – Kestenovac – Poljica – Demirović Brdo; konsolidira obranu, utvrđuje se, obavlja izviđanja i stvara uvjete za eventualna napadajna djelovanja. Nažalost, u okršaju sa prekounskim četnicima pogiba pripadnik porečke bojne Stipan Lijović, a vojnici Sabo i Brajković bivaju ranjeni.

Postrojbe na prvoj crti svakodnevno su izložene neprijateljskom djelovanju, iz pješačkog i topničkog oružja, a povremeno i izravnoj tenkovskoj paljbi.

Nakon “Oluje” pukovnija, iako demobilizirana, nastavlja svoje zadaće na daljnjem razvoju i opremanju, obučavanju zapovjednika i zapovjednih sastava (pa i nekih smanjenih borbenih dijelova), školovanju kadrova; sada već prema NATO-vim standardima koji se uvode u sustav. Provode se i intenzivne zadaće na unapređenju života i rada u ZM Pazin (naime zapovjedništvo brigade je ujedno i zapovjedništvo ZM Pazin), uređuje se i obnavlja tzv. tenkovska cesta (Pazin – Lindar), uređuje i obnavlja vojarna “Veli Jože”, izgrađuje taborište “Lindar”, razvodi vodovodna mreža u selu Bertoši i niz drugih aktivnosti.

Dne 1. siječnja 2001. godine pukovnija opet prelazi u brigadu i nosi naziv 636. pbr, da bi se 1. srpnja 2003. integrirala sa 635. pbr iz Pule (bivša 119. brigada HV) te kao takva djelovala do njenog potpunog gašenja 31. prosinca 2004. godine.

Na svom ratnom putu brigada je imala jednog poginulog pripadnika i nekoliko ranjenih.

Tijekom cijelog razdoblja domovinskog rata ovu postrojbu karakterizira vrlo visok stupanj odgovornosti svih zapovjednih sastava, ali i svih pripadnika brigade, (iznimno visok odaziv na mobilizaciju, nema pojava samovoljnog napuštanja postrojbe ili pak samovoljnih i neplaniranih akcija), visoka razina profesionalnosti i stručnosti časnika i dočasnika (za uvjete pričuve) visoka razina borbene spremnosti snaga, (nema odlaska na bojišnicu bez prethodnog izviđanja, intenzivne obuke, planiranja djelovanja, logističke potpore i sl.). Humanost i briga za čovjeka, vlastitog vojnika, ali i protivnika još je jedna značajka po kojoj je ova postrojba prepoznatljiva.

Na svom zahtjevnom i složenom ratnom putu ova je postrojba uživala svekoliko poštovanje žitelja na prostorima na kojima je djelovala, a u sredini u kojoj je izrasla nesebičnu logističku, moralnu i svekoliku drugu pomoć i potporu.

Izvor: 154. brigada HV


 

Prokopan tunel ispod La Manchea (1990.)

Prokopavanje tunela ispod La Manchea započelo je još 1988. godine. Istovremeno se kopalo s francuske i britanske strane, pomoću 11 bušilica. Dana 30. studenog 1990. strojevi s dviju strana došli su u blizinu jedan drugog. Prokopana je rupa promjera 5 cm koja je spojila francusku i britansku stranu.

Napokon, 1. prosinca 1990. godine, pod pratnjom medija, Britanac Graham Fagg i Francuz Phillippe Cozette svečano prokopali prolaz između Velike Britanije i Francuske. Za početak prometa tunelom moralo je proći još nekoliko godina dok nije izgrađena sva infrastruktura.

Tunel su svečano otvorili britanska kraljica Elizabeta I. i francuski predsjednik François Mitterrand 6. svibnja 1994. godine. Danas taj tunel čini jednu od najvećih prometnih arterija na svijetu. Manje je poznato da je za vrijeme gradnje tunela umrlo je deset ljudi.

Kralj Henrik I. umro od prejedanja (1135.)

Dana 1. prosinca 1135. umro je engleski kralj Henrik I. i to od prejedanja specijalitetom kojeg je pretjerano volio jesti – paklarama. To je vrsta vodenih životinja sličnih jeguljama, a smatrane su delikatesom u srednjem vijeku i cijenili su ih na plemićkim stolovima. Paklare su voljeli jesti još i stari Rimljani, a u doba srednjovjekovnog kršćanstva osobito su bile tražene u razdobljima posta, kad se meso nije smjelo jesti (riblje meso bilo je izuzeto). Naime, paklare su se poput riba mogle jesti i za vrijeme posnih dana, a njihov je okus navodno sličniji mesu nego što je to slučaj kod riba.

Preminuli Henrik I. bio je engleski kralj iz normanske dinastije. Bio je sin moćnog Vilima Osvajača koji je kao vojvoda od Normandije silom zauzeo englesko prijestolje 1066. godine. Henrik je od oca naslijedio velike posjede u Francuskoj, a upravo u Normandiji je i umro – u mjestu Saint-Denis-en-Lyons.

Henrik I. poznat je i po tome što je imao najviše sinova i kćeri od svih engleskih kraljeva, a postoji mogućnost da je i općenito jedan od Europljana s najviše djece u povijesti. Naime, imao je otprilike 26 sinova i kćeri, od čega je samo troje rođeno u zakonitom braku. Ostalu djecu rodilo mu je mnoštvo ljubavnica.

Službeno priznato postojanje virusa AIDS-a (1981.)

Dana 1. prosinca obilježava se Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, jer je tog datuma 1981. godine prvi put službeno priznato postojanje virusa koji uzrokuje tu bolest. Pretpostavlja se da je virus uzročnik AIDS-a nastao još krajem 19. ili početkom 20. stoljeća u Africi, no oblik epidemije poprimio je tek sredinom ili krajem 1970-ih.

Ime bolesti je kratica engleskog naziva acquired immune deficiency syndrome (sindrom stečene imunodeficijencije). Bolest uzrokuje virus HIV (Human Immunodeficiency Virus – virus ljudske imunodeficijencije). Najčešće se prenosi spolnim kontaktom, a uzrokuje postupno uništenje imunološkog sustava.

Procjenjuje se da je između 1981. i 2007. virus ubio više od 25 milijuna ljudi, a svake godine nastavlja ubijati više od dva milijuna, od čega oko 70 % u Africi južno od Sahare. Ukupni broj zaraženih procijenjen je 2012. na 35,3 milijuna. Osobito je tragična činjenica da godišnje od AIDS-a umire i do 330.000 djece. Crvena vrpca simbolizira solidarnost s oboljelima od AIDS-a.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI