Nijemci oborili Lidiju Litvjak, sovjetskog ženskog zračnog asa (1943.)
Do danas je ostala najuspješniji ženski vojni pilot u čitavoj povijesti.
Lidija Litvjak bila je najuspješniji sovjetski ženski zračni as u Drugom svjetskom ratu i do danas je ostala najuspješniji ženski vojni pilot u čitavoj povijesti. To je postigla obaranjem 12 neprijateljskih zrakoplova (neki kažu čak 13) u borbi jedan na jedan, te rušenjem još 2 do 4 zrakoplova u zajedničkim misijama. Još je samo jedna žena u povijesti postala zračnim asom – Katja Budanova, također sovjetska zrakoplovka iz Drugog svjetskog rata, no ona je imala manje pobjeda od Lidije. Da bi se postalo zračnim asom potrebno je srušiti barem 5 neprijateljskih aviona.
Lidija je rođena u Moskvi i počela je letjeti već s 15 godina. Završila je vojnu letačku školu i postala instruktorica letenja. Kad je počeo Drugi svjetski rat u SSSR-u imala je samo 19 godina. Počela je letjeti s vojnim avionom tipa Jakovljev Jak-1. U famoznim borbama kod Staljingrada oborila je prvi njemački avion – Junkers Ju 88. Pilot tog zrakoplova, njemački as Erwin Maier, uspio se izbaciti padobranom i uhvatili su ga Sovjeti. Kad je htio vidjeti pilota koji ga je oborio doveli su ga pred Lidiju. On joj isprva nije vjerovao, no kad mu je u detalje opisala sve manevre u zraku shvatio je da ga je upravo ona srušila.
Prvog kolovoza 1943. godine poletjela je Lidija u svoju zadnju misiju u životu. Dok je napadala veliku grupu njemačkih bombardera obrušila su se na nju dva njemačka Messerschmitta Bf109. Posljednji put je viđena od strane jednog svog kolege pilota kroz rupu u oblacima. Njen Jak-1 ispuštao je dim i progonilo ju je čak 8 Messerschmitta Bf109. Nepoznato je gdje je točno srušena. Godine 1990. predsjednik Gorbačov posmrtno ju je imenovao Herojem Sovjetskog saveza.
Adolf Hitler svečano otvorio Olimpijske igre u Berlinu (1936.)
Hitler je svečano ušao na stadion uz zvukove himne Deutschland Über Alles, nakon koje je odsvirana nacistička himna Horst Wessel Lied.
Njemački Führer Adolf Hitler svečano je otvorio Olimpijske igre u Berlinu 1. kolovoza 1936. godine. Bile su to 11. ljetne Olimpijske igre u modernoj povijesti. Nacistička je Njemačka uložila mnogo novca u izgradnju brojnih stadiona i u uređenje Berlina, jer je željela ekstravagancijom nadmašiti prethodne Olimpijske igre održane u američkom Los Angelesu četiri godine ranije. Za organizaciju igara bio je zadužen nacistički aristokrat Hans von Tschammer, koji je imao impozantnu titulu Reichssportführera (hrv. Sportski vođa Reicha).
Na igrama u Berlinu uvedene su značajne novosti. Kao prvo, to su bile prve Olimpijske igre s direktnim televizijskim prijenosom. Druga velika novost bila je ceremonija prenošenja olimpijske vatre iz Grčke štafetom do Berlina. Taj običaj uveden je upravo na tim igrama i zadržao se sve do danas.
Otvorenje je održano na veličanstvenom novoizgrađenom Olimpijskom stadionu u Berlinu s oko 100.000 sjedišta (koristi se još i danas). Hitler je svečano ušao na stadion uz zvukove himne Deutschland Über Alles, nakon koje je odsvirana nacistička himna Horst Wessel Lied (danas zakonom zabranjena u Njemačkoj). Tada je stadionom promarširalo 49 reprezentacija svjetskih država, abecednim poretkom. Pred Hitlerom su njemački i austrijski sportaši digli ruke u nacistički pozdrav.
Zanimljivo je da su to učinili i Francuzi, dok Amerikanci i Britanci nisu dizali ruke. Slavni njemački zračni brod Hindenburg lebdio je nisko nad stadionom noseći olimpijsku zastavu. Ukupno su na igrama sudjelovala 3.963 sportaša i sportašice. Igre su trajale dva tjedna, a najviše medalja osvojila je Njemačka (33 zlatne, 26 srebrnih i 30 brončanih). Drugi su po uspjehu bili sportaši SAD-a osvojivši 24 zlata, 20 srebra i 12 bronci. Kraljevina Jugoslavija osvojila je samo jednu medalju: srebro Slovenca Leona Štukelja iz gimnastike. Na igrama je briljirao crnoputi američki atletičar Jesse Owens, koji je osvojio četiri zlatne medalje, podvig koji je ostao nenadmašen 48 godina.
Od zanimljivosti navest ćemo nastup atletičara Koreje koji su bili prisiljeni nastupati pod japaniziranim imenima i pod zastavom Japana države koja je prisilno anektirala njihovu zemlju 1910. godine. Tako su dvojica Korejskih maratonaca osvojili medalje, ali za – Japan.
Težak poraz Osmanlija u Bitki kod Monoštra (1664.)
Tom su prilikom Habsburškoj Monarhiji u borbi protiv Osmanlija pomogli čak i tradicionalni neprijatelji poput Francuske kralja Luja XIV. te njemačkih protestantskih knezova.
Bitka kod Svetog Gottharda između ujedinjenih kršćanskih snaga i Osmanlija dogodila seprvog kolovoza 1664. godine. Sveti Gotthard mjesto je na području današnje Mađarske, udaljeno oko 15 kilometara od tromeđe Mađarske, Slovenije i Austrije. Do bitke je došlo kada je osmanska vojska krenula u pravcu Beča, nakon što je tijekom lipnja opsjedala tvrđavu Novi Zrin na rijeci Muri u Međimurju i razorila je do temelja sedmog srpnja iste godine.
Snage Osmanskog Carstva predvodio je veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Köprülü (Ćuprilić), a brojale su preko 100.000 vojnika.
Habsburškoj Monarhiji u borbi protiv Osmanlija pomoć su poslali tradicionalni neprijatelji dinastije Habsburg poput Francuske kralja Luja XIV. i njemačkih protestantskih knezova (austrijski Habsburgovci kao izraziti katolici bili su u dugotrajnom sukobu s protestantskim dijelom njemačkih zemalja), a pristigla je i jedna pijemontska pukovnija. Vrhovni zapovjednik habsburških snaga bio je feldmaršal grof Raimondo Montecuccoli. Francuski dio kršćanskih snaga predvodio je grof Jean de Coligny-Saligny. Kršćanske snage imale su oko 30.000 boraca.
Uoči bitke osmanske snage smjestile su se s južne strane rijeke Rabe, na području današnje Mađarske, dok su kršćanske snage bile koncentrirane na suprotnoj strani rijeke, kod današnjeg mjesta Mogersdorf (zato se bitka naziva i Monošterska) u austrijskom Gradišću. Kršćani su nakon duge borbe odlučno porazili snage Osmanskog Carstva, a procjene govore o 2 do 6 tisuća poginulih kršćanskih vojnika i od 16 do 22 tisuće osmanskih.
Velika pobjeda kasnije nije u dovoljnoj mjeri iskorištena pri mirovnim pregovorima, što je razočaralo hrvatske i ugarske velikaše (to je bio jedan od čimbenika koji su izazvali znamenitu Zrinsko-frankopansku urotu).
piše: Dražen Krajcar
Osnutak Komunističke partije Hrvatske pokraj Samobora (1937.)
Tito je u uvodnom referatu istaknuo da se komunisti zalažu za radnička prava i nacionalnu slobodu.
U kasnim večernjim satima prvog kolovoza 1937. godine u Anindolu pokraj Samobora osnovana je Komunistička partija Hrvatske. Osnivački kongres održan je na šumskoj lokaciji malo ispod kapelice.
Glavna osoba pri osnivanju KPH bio je Josip Broz Tito. On je upravo u to vrijeme dobio vodeću ulogu u KPJ, naročito nakon što je dotadašnji sekretar KPJ Milan Gorkić uhićen u Moskvi kao žrtva staljinističkih čistki. Na kongresu je bilo prisutno 19 delegata koji su predstavljali partijske organizacije iz šireg područja Osijeka, Splita, Siska, Sušaka, Varaždina i Zagreba. Uvodni referat podnio je sam Tito koji je istaknuo da se partija zauzima ne samo za radnička prava, nego i za nacionalnu slobodu. Rad Osnivačkog kongresa ograničio se na analizu tadašnje situacije partijskih organa u Hrvatskoj i smjernice budućeg rada na izgradnji KPH.
Formirano je i vodstvo novoosnovane KPH. Izabrano je 12 članova Glavnog odbora (Centralnog komiteta). Bili su to Đuro Špoljarić, Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir. Za sekretara tj. za prvog vođu KPH izabran je Đuro Špoljarić.
Novoosnovana partija izvorno nosila naziv Komunistička stranka Hrvatske, jer se željelo naziv prilagoditi hrvatskom jeziku. Tek je 1940. naziv stranka promijenjen u partija, što se zadržalo do danas u nazivu SDP-a. Isto tako Centralni komitet izvorno je nosio naziv Glavni odbor, no i to je odbačeno 1940. godine i preimenovano u CK.
piše: Dražen Krajcar
Savezom tri malena šumska kantona osnovana Švicarska (1291.)
Prva tri kantona – Schwyz, Uri i Unterwalden – nalazila u središnjem alpskom području i da su bili prilično šumoviti (nazivali su ih i šumskim kantonima).
Prvi kolovoza 1291. godine uzima se u Švicarskoj simboličkim datumom osnutka njihove države. Naime, u to je doba datirana povelja kojom su prva tri kantona – Schwyz, Uri i Unterwalden sklopili savez. Pristupanje dodatnih kantona tijekom sljedećih stoljeća može se smatrati širenjem tog početnog saveza (danas postoji ukupno 26 kantona).
Prva tri kantona nalazila su se u središnjem alpskom području i bili su prilično šumoviti (nazivali su ih i šumskim kantonima). Sva tri kantona bila su relativno malena (među najmanjima u cijeloj današnjoj Švicarskoj), pa je prostor cijele prve Švicarske zauzimao manje od 3.000 četvornih kilometara.
Inače, ime Švicarska nastalo je upravo od imena kantona Schwyz. Navedeni dan u Švicarskoj slavi se kao nacionalni blagdan, upravo zbog njegovog povijesnog značenja proizašlog iz spomenute povelje o savezu triju prvih kantona.
Izvor:http://povijest.hr/
1. KOLOVOZ 1991. Sjećanje na stravičan egzodus i pokolj Hrvata iz Dalja, Aljmaša i Erduta
1. KOLOVOZ 1991.
Sjećanje na egzodus Hrvata iz Dalja, Aljmaša i Erduta
Sjećamo se 1. kolovoza 1991. godine. Dan je to kada su stanovnici Dalja, Erduta i Aljmaša na brutalan način protjerani iz svojih domova. Krajnji cilj JNA bio je da uz pomoć srpskog stanovništva okupira Baranju i sela na ušću Drave i Dunava te ih poveže u cjelinu. Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta bježe pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek.
Sjećamo se tragične pogibije 39 hrvatskih policajaca, pripadnika Zbora narodne garde i Civilne zaštite, koji su 1. kolovoza 1991. godine ubijeni u napadu tadašnje Jugovojske i srpskih paravojnih formacija na Policijsku postaju Dalj.
Satima su tog crnog prvog kolovoza hrabri daljski branitelji izdržali napad brojčano i tehnički nadmoćnijeg okupatora, znajući da padom policijske postaje, pada i Dalj.
Nakon što je odbijen ultimatum za bezuvjetnu predaju, napadnuti su tenkovima, a borba je završila topničkom granatom, koja je u potpunosti uništila postaju.
Uslijedila su ubojstva i etnički progon svog nesrpskog stanovništva s toga područja…
2011. godine svjetlo dana ugledao je dokumentarni film Hrvatske televizije “Šlep za rasute terete”, koji svjedoči o nezamislivim patnjama stanovnika hrvatskih sela istočno od Osijeka koji nisu uspjeli pobjeći pred velikosrpskom agresijom.
Braniteljski portal
