Nerijetko u Crkvu Božju ulazimo puni sebe. U svojoj samovažnosti paramo nosom ‘nebo’. Odrađujemo sv.Misu rutinski jer smatramo da tako treba. Ulazimo uspravni, jaki, samozatajni, umišljeni, a nerijetko i oholi. Smatramo se malim svecima kao takvi izlazimo iz Crkve Božje.
KASNIJE se pitamo ‘a gdje su plodovi?’, zašto mi se i dalje događa sve što mi se događa? Smatramo se vjernicima ali IPAK nešto nedostaje. NEDOSTAJE poniznosti, pokornosti, nedostaju KOLJENA!
ZAŠTO sve to na taj način pišem? Zar sam ja dostojan da ikog prozivam?
NE, ali sinoć sam dobio RIJEČI. Bio sam na ispovijedi na kojoj me Duh Božji posebno dotaknuo preko sluge svog i ispovjednika. Dotaknut izašao sam iz ispovjedaonice u namjeri da tamo, na začelju iza svih klupa u Crkvi, na koljenima izmolim datu mi pokoru. Dok sam klečao dobio sam u duhu poziv da nastavim klečati i tijekom sv.Mise.
NIJE mi to bilo prvi put, jer mnoge sam Mise slavio na svojim koljenima. No, ovaj put bilo je posebno. Rado sam se odazvao pozivu u duhu. Isus me je pozivao na poniznost, istinsku pokornost. Navlažio mi je oči dok sam tako klečeći, spuštene glave, zatvorenih očiju prolazio kroz SLAVLJE sv. Mise. Osjećaj svoje nesavršenosti i nedostojnosti, a istovremeno i ponizne skrušenosti, ispunjavao je moj duh i moje biće.
DOK sam tako klečao, bez ikakve želje i potrebe da se uspravim na noge, dolazile su mi RIJEČI. Nisu bile upućene samo meni, nego NAMA, svima !
“…DOLAZITE u Crkvu moju nesvjesni da ste nedostojni i prljavi. Uzdignuli ste sami sebe! U vama nema milosrđa ni istinske LJUBAVI! U vama NEMA praštanja. DOK u vama nema poniznosti pred Oltarom mojim, NEMA ni Duha u vama. NO JA VAS LJUBIM Milosrđem svojim, i praštam vam! Želim vas naučiti da u Moju Svetu Crkvu pred Oltar dođete istinski ponizni i pokorni! Samo tako bit će te istinski očišćeni, ohrabreni, Duhom ispunjeni. Što ponizno zatražite, dat će vam se !…”
Bio sam istinski dotaknut ovim RIJEČIMA koje su mi tako redom dolazile. Ostao bi bio tako na koljenima čitav dan, ma ne dan, ostao bi na koljenima pred Stvoriteljem čitavu vječnost!
Morao sam ove riječi prenijeti. Neki će se u njima pronaći, neki neće. Mnogi će reći “ja već tako radim”. Mnogima se neće svidjeti što sam napisao. No nije meni pisati ono što će se drugima svidjeti, nego ono što od mene traži volja Božja. Neka savijest vaša i duh Božji djeluje u vama kako bi osjetili gdje ste u svemu tome, kao što se i sam zapitam.
Ne sramite se poniznosti pred Bogom, niti molitve na koljenima. Ne libite se spustiti na koljena i ponizno spustiti glavu, te se tako predati ISUSU! Sjetite se da ga nismo dostojni, a opet nas Ljubi. Sjetite se da smo bez Njega ništa i da sami po sebi ništa smo! Sjetite se da smo prah i da prah ćemo (p)ostati! Sjetite se da nas nedostojne ispunja Milosrđe Božje! Sjetite se da je Netko Svet razapet za naše grijehe i opačine! TAJ Sveti bdije nad nama i iznad nas, a tko smo mi da se samouzdižemo?!
KADA dođete na sljedeću svetu Misu, sjetite se tih riječi i istinski se POKORITE pred Oltarom Božjim! Ispunit će vas prekrasna Ljubav Njegova!!!
Blagoslovio vas dragi Bog u poniznosti vašoj!!!
Damir Bićanić
