U zadnje vrijeme se u Crkvama bizantskog i drugih istočnih obreda sve više bogoslužni tekstovi prevode na žive govorne jezike, a u dijaspori se tiskaju priručnici za bogoslužje tako da svi nazočni mogu lakše sudjelovati i u promjenjivim djelovima. No, i bez toga sudjelovanje je uvijek na neki način živo i aktivno jer se radi u punom smislu riječi o bogoslužju odn. bogoslavlju. Naime, u obrednoj praksi kršćanskoga Istoka, za razliku od Zapada, bogoslužje je nešto više od čisto razumskoga, slušanja propovijedi i čitanja. Molitva je uvijek dijaloški pjevana, isprepletena s liturgijskim gestama i kretnjama, uz obilnu uporabu svjetiljki i tamjana, s ophodima, simboličkim otvaranjem i zatvaranjem Carskih dveri na ikonostasu, cjelivanjem ikona i Evanđelja, blagoslovom i blagovanjem raznih jesvtina… Tako, ako prosječni vjernik i nije upoznat sa svim bogatstvom tekstova službe časova, jer najveći njihov dio zapravo pjevaju pjevači i jer su često skraćeni, on zapravo čitavim svojim bićem, glasom, umom, duhom, osjetilima i tijelom u njoj sudjeluje (liturgičar R. Taft).
