Daniel je već bio starac preko osamdeset godina. Cijelo vrijeme boravka u Babilonu nije ga napustila domoljubna državotvorna vizija. Konačno, Babilon je nestao iz povijesti, a Daniel opet zauzima visoko mjesto u političkim krugovima Medske i Perzijske vlasti. U knjizi proroka Jeremije pronašao je vrijeme robovanja judejskog naroda u Babilonu. Jer ovako govori Jahve: `Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto. Jeremija 29,10. To vrijeme po njegovoj računici je bilo blizu. Daniel se brinuo i bojao za provedbu povratka u Judeju. Među Judejcima nije baš bilo previše onih koji su dijelili istu viziju kao i Daniel. U Babilonu je stasala nova generacija koja se sasvim solidno uklopila u babilonski sustav, i nije im nedostajao niti Jeruzalem niti njihova domovina Judeja. Tu i tamo netko bi iz Judeje došao u Babilon i donio bi tužne vijesti o stanju njihovog grada Jeruzalema, hrama i svega onog što je predstavljalo njihov nacionalni identitet. Sve je to bilo u ruševinama i bila je opća sramota za judejski narod.
Ono što me oduševilo u opisu tog događaja, je opis Danielove državotvorne vizije. Vrlo je važno primijeti da Daniel nije bio svećenik, već visoki državni dužnosnik, i to dužnosnik porobljivača. S jedne strane bio je u opasnosti da ga zbog toga njegovi sunarodnjaci proglasi izdajnikom, jer je kao Judejac služio njihove porobljivače. Ipak, njegov posao u vladi bio mu je posao koji mu je omogućio aktivno raditi na realizaciji svoje državotvorne vizije. Ja vjerujem da je svoj položaj često aktivno koristio za promicanje te svoje vizije i njenu realizaciju.
Razmišljam i o drugim ljudima iz povijesti koji su imali državotvornu viziju. U našoj Hrvatskoj povijesti bilo je nekoliko takvih ljudi. Posebno mjesto u tome ističe se Dr. Ante Starčević koji je djelovao u drugoj polovini 19 stoljeća, kojeg često zovemo „ocem domovine.“ Razmišljam o njegovoj državotvornoj viziji. On je imao viziju da hrvatski narod živi u svojoj državi. Svoje porobljivače , Austrijance i Mađare smatrao je najvećim neprijateljem i cijelog svog života borio se je protiv njih. Jednog trenutka je sa Eugenom Kvaternikom čak pokrenuo i oružani ustanak koji pamtimo kao „Rakovičku bunu,“ gdje su ustanici uglavnom svi poginuli.
U našoj novijoj povijesti Dr. Franjo Tuđman je također bio državotvorni vizionar. Realizacija vizije Dr. Franje Tuđmana uspješno je okončana. Hrvatska je postala samostalna država i konačno hrvatski narod mogao je biti „svoj na svome“, ali na žalost sa plaćanjem visoke cijene ljudskih života u krvavom ratu.
Kao narod sjećamo se tih ljudi i sa punim pijetetom im odajemo priznanja za državotvornu viziju. Međutim moje pitanje ostaje, je li baš metoda realizacije takve vizije koja je provedena, uvijek bila nužna i primjerena. Daniel je imao državotvornu viziju, međutim nije ga ni jednog trenutka napalo da potiče bilo kakvu bunu, niti da pokreće bilo kakav ustanak. Njegova metoda državotvornosti bila je molitva Bogu Nebeskom. On ima državotvornu viziju, i njenu realizaciju vidi jedino u Bogu. Bog je taj koji će stvoriti da Judejci ponovno budu „svoj na svome.“ Pogledajmo malo u sadržaj te molitve:
Ja se moljah Jahvi, Bogu svome, priznavajući: “Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje. Daniel 9,4-6.
Daniel u svojoj molitvi pokazuje da zna uzroke zašto su u opće bili porobljeni. U svojoj molitvi nigdje ne spominje niti okrivljuje za svoje stanje i stanje svog naroda svoje porobljivače. Za probleme, ma koliko veliki izgledali koje su imali Judejci, nije bio odgovaran ni Babilon ni Perzija, već oni sami. Daniel zna jednu nepobitnu činjenicu, a to je da povijest svijeta nije uvjetovana nekim političkim djelovanjem pojedinih svjetskih političkih moćnika, već da povijest svijeta vodi sam Bog. Kada situaciju postavi na takav način, iza toga stoji odgovornost, i to ne samo kolektivna odgovornost, već odgovornost svakog pojedinca kao člana društvene zajednice, svakog na njegovom društvenom nivou.
Dozvolim si nekada razmišljati i postavljati pitanja, gdje odgovore na njih mogu samo nagađati. To su pitanja u stilu „što bi bilo kad bi bilo?“ Istina možda takvim pitanjima i ne mogu riješiti problem koji postoji, ali bi neki odgovori koji se u tome nameću mogli biti od pomoći za donošenje nekih važnih odluka. Pitam se nekada kako bi izgledala povijest da su državotvorni vizionari svoje državotvorne vizije rješavali na način kako ih je rješavao Daniel, molitvom Bogu. Dali bi poginulo nekoliko stotina ustanika Rakovice i okolnih mjesta da su tadašnji državotvorni vizionari problem rješavali molitvom Bogu Nebeskom. Dali bi za rješavanje državotvorne vizije koju smo kao narod proživljavali ne tako davno, trebalo toliko žrtava, da je naše pouzdanje umjesto na političke velesile bilo pouzdanje u Boga. Na kraju krajeva, nije li Bog taj koji nam je omogućio da živimo u vlastitoj državi. Ne želim ovdje ni jednom riječju umanjiti žrtve koju su pojedinci dali za ostvarenje državotvorne vizije. Ono što želim, to je apel da svoju političku sigurnost tražimo u Bogu, a ne u nekim interesima, pogotovo ne u interesima bogatih ili kako se to danas stručno kaže u interesima krupnog kapitala. Naša državotvorna vizija mora svoj korijen imati u Bogu, jer tada jedino ima mogućnost napretka i razvoja. Ukoliko ona svoj korijen ima u interesima krupnog kapitala, vrlo brzo ponovno nećemo biti „svoj na svome,“ i vrlo brzo državotvorna vizija će se raspasti kao kula od karata. Ukoliko svoju viziju imamo u Bogu, iza nje stoji odgovornost, i to odgovornost svakog člana društva od Predsjednika države, pa do posljednjeg građanina naše domovine.
Nakon priznavanja krivice, kako svoje tako i cijelog naroda, Daniel nastavlja s molitvom u kojoj izražava želju da se obnovi Jeruzalem i hram koji su bili simboli njihovog nacionalnog identiteta.
“A sada poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim – zbog tebe, Gospode! Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih. Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj – zbog sebe, Bože moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj! Daniel 9,17-19.
U Bibliji ne možemo nigdje pronaći da je Daniel počinio bilo kakav grijeh. Biblija Daniela naziva Božjim miljenikom. Međutim Daniel se izjednačuje sa svojim narodom. On u ropstvu nije bio zbog svog grijeha, već zbog grijeha svojih predaka. Ipak, ni u jednom trenutku Daniel nije prigovarao za patnje i nevolje kroz koje je prolazio. On se smatrao punopravnim članom svog naroda, i bio je spreman snositi njegovu „sudbinu.“ Tu vidim veličinu karaktera jednog u istinu obraćenog Božjeg čovjeka i domoljuba. Ukoliko bi trebao opisati domoljublje, onda je to jedan izvanredan opis.
U Bibliji možemo naći još ljudi koji imaju sličan stav. Mojsiju Bog prijeti kako će uništiti narod zbog grijeha koji je počinio izgradivši zlatno tele, međutim Mojsije se zalaže za narod. On odgovara Bogu: Ipak im taj grijeh oprosti… Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao. Izlazak 32,32. Mnogo stoljeća kasnije Pavao javno i otvoreno priznaje: Jer bih želio da ja sam budem odvučen od Krista za braću svoju, što su mi rod po tijelu. Rimljanima 9,3. (Šarić)
Danas je mnogo „domoljuba“ koje svoje domoljublje izražava samo riječima. Njihova spremnost dijeliti sudbinu svog naroda baš nije previše istaknuta. Ponovno osobni interesi zamjenjuju interese i potreba šire društvene zajednice. Pravi domoljub podnosi nesreću svog naroda pa makar ona i bila posljedica pogrešnog izbora njegovih predaka.
U ovom događaju Daniel dobiva objašnjenje jednog veoma važnog proročanstva. Anđeo Gabrijel mu donosi objašnjenje kojim opisuje što će se događati sa njegovim narodom i sa svetištem. “Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima. Daniel 9, 24.
Judejci su bili sedamdeset godina u ropstvu. Bog objavljuje Danielu da se približava vrijeme slavne budućnosti. To, koliko će ta budućnost biti slavna za narod, ovisi o njegovom prihvaćanju moralnih načela koje je Bog dao. Kako god narod izabrao, Bog će svoj naum provesti. Ono što je najvažnije, ovim proročanstvom označen je početak posebnog razdoblja za Judejski narod. Zahvaljujući ovom proročanstvu, Judejci su gotovo u dan mogli izračunati dolazak obećanog Mesije ili otkupitelja. Bilo je to u istinu uzbudljivo proročanstvo. Anđeo Gabrijel objašnjava Danielu i početak kada treba početi brojati. Znaj i razumij: Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg i opkop, i to u teško vrijeme. Daniel 9, 25. Bilo je to trenutak u povijesti kada je 457 godine prije Krista, Perzijski kralj Artarkseks izdao proglas o povratku Judejaca u njihovu domovinu.
Ovaj mi opis izvanredno prikazuje kakav je Bog. Za sedamdeset godina ropstva, Bog obećava sedam puta sedamdeset godina mira i blagostanja, samo ukoliko to narod ne zloupotrijebi. Četiristo devedeset godina Judejski narod imao je prigodu spremiti se za najslavniji događaj u povijesti svemira, na dolazak Mesije, Otkupitelja, i to Otkupitelja cijelog svijeta. Nakon tog razdoblja, Judejski narod trebao je biti blagoslov za cijeli svijet. Očito nitko od Judejaca nije bio spreman na toliku čast koju mu je Bog nudio. Očito nije bio spreman nositi toliko punu čašu odgovornosti.
Povijest pokazuje da su Judejci vrlo brzo prokockali tu svoju priliku. Već na samom početku pokazalo se da je bilo relativno malo onih koji su s Danielom dijelili državotvornu viziju. Nakon proglasa koje je donio kralj Artarkseks, po izvješću povjesničara, u Judeju se vratilo svega pedeset tisuća Judejaca. Povjesničari predviđaju da ih je u Perziji ostalo najmanje još milion. Vremenom se i to smanjivalo, jer je sve više i više asimilacija uzimala svoj danak.
Ezra i Nehemija, biblijski pisci opisuju duhovno stanje naroda u to vrijeme. Kratko i sažeto rečeno, katastrofa. Umjesto državotvorne vizije, pojedini Judejci bi zarobljavali svoju braću jer im oni zbog krize u kojoj su živjeli nisu bili u stanju vratiti novac koji bi im ovi posudili pod „zelenaškim“ uvjetima. Ponovno su osobni interesi bili iznad društvenih, i rezultat toga je bila ponovno katastrofa. Narodne vođe umjesto na Boga, svoju su sigurnost temeljile na saveznicima. Najednom su u Perzijancima vidjeli svoje najveće neprijatelje. Pobjedu Aleksandra Makedonskog su smatrali oslobodiocem i rješenjem njihovog problema. Međutim dominacija Grčkih kraljeva i njihov način vladanja, za Judejce je bio izuzetno štetan, kako u duhovnoj, tako i u društveno političkoj sferi. Kasnije dolaze Rimljani, i njih prihvaćaju kao oslobodioce od Grčke dominacije, ali i tu čine veliku pogrešku. Najveća pogreška im je bila oslanjanje na ljudske tvorevine. Bog im je u svojoj milosti unaprijed opisao povijest njihove zemlje, i umjesto da poštuju ta načela, oni traže pomoć u ljudima. Jedna zvijer zamjenjuje drugu. Ni jedna neće stvoriti raj na ovoj zemlji, niti će stvoriti uvjete u državi u kojoj vlada, koji bi bili dostojni svih njenih građana.
Na kraju svega, Bog će svim tim kraljevstvima učiniti kraj. Umjesto korumpiranih i nasilnih despota koji su stoljećima vladali svijetom, zamijenit će ga sam Bog koji će svoje kraljevstvo osnovati na Svojoj pravdi i ljubavi. Upravo ta objava, bila je Kristova državotvorna vizija. Upravo u toj objavi, On je objavio osnutak Kraljevstva Nebeskog. Prema toj objavi, točno u određeno vrijeme ovu planetu pohodio je sam Bog u osobi Isusa Krista. On je svojom misijom na ovoj planeti osnovao Kraljevstvo Nebesko. Svojim životom pokazao je kako ono izgleda i dao primjer ili uzor kraljevstvima koja su postojala, ili su se formirala. Učinio je sve da bi Kraljevstvo nebesko zaživjelo. To je Kraljevstvo gdje ne vlada korupcija, nepotizam, sukob interesa. To je Kraljevstvo ljubavi, Kraljevstvo milosti, to je kratko rečeno Kraljevstvo Božje. To kraljevstvo, ovdje na ovoj zemlji, ovog trenutka i u ovim uvjetima, dominira milošću. U Njemu dominira pravda, i upravo svojom žrtvom koju je Kralj nad kraljevima dao na Golgoti, to kraljevstvo istovremeno može biti i Kraljevstvo milosti. Vrlo brzo, uništenjem zla i grijeha, to Kraljevstvo postat će Kraljevstvo slave.
Vjerujem da mnogi od nas posjedujemo tu državotvornu viziju. Mnogi od nas željeli bi da država u kojoj živimo, koja pripada našem narodu bude dio raja na zemlji. Mnogi od nas željeli bi da naša domovina bude dio Kraljevstva nebeskog. Na žalost, očito je grijeh toliko dominantan da se to neće nikada dogoditi.
Daniel je završio svoj život ne dočekavši ispunjenje svog državotvornog sna. U objašnjavanju daljnjih vremenskih detalja budućnosti, Daniel je dobio neke podatke koje nije mogao razumjeti. U tim podacima Anđeo mu objašnjava taj svemirski sukob između dobra i zla, između Krista i Sotone. Na kraju svega Bog najavljuje pobjedu. Bog najavljuje ispunjenje Danielovog državotvornog sna, ali prenesenu u budućnost kada će Bog stvoriti svoje Kraljevstvo slave. Ispunjenje Danielovog sna bit će u Bogu.
Apostol Pavao je bio vizionar. Između ostalog on ima i državotvornu viziju. Nju lijepo opisuje: Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: Filipljanima 3,20. Mi ovdje živimo na zemlji i sasvim je u redu da imamo san o domovini. Na kraju krajeva usudio bi se reći da je Bog taj koji nam nadahnjuje taj san o domovini. Bog nas neće iznevjeriti. On će uništiti ono što državotvorni san razara. On će uništiti grijeh i sve što je s njime povezano. Stoga svoj državotvorni san izdignimo iznad ovozemaljske realnosti. Ako pripadamo Bogu, tada nam po pravu pripada i ono što je njegovo. Vrlo brzo Bog će učiniti kraj svim društvenim anomalijama koje su nam zagorčavale život. Naša domovina treba biti uz Krista. Krist je Kralj koji je umro i uskrsnuo da bi mi živjeli, i da On živi s nama kroz čitavu vječnost.
Na kraju Daniel dobiva obećanje: A ti idi i otpočini; ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kraju dana. Daniel 12,13. Anđeo poručuje Danielu, Tvoj san je u mojoj nadležnosti. Nije važno hoćeš li zatvoriti svoje umorne oči i završiti svoj život, hoćeš li aktivno učestvovati u realizaciji tog sna, tvoj san je u mojoj nadležnosti. Kada sve bude spremno probudit ću te da ti dam tvoju domovinu u nasljedstvo.
Razmišljam o mnogima koji su otišli u borbu da bi ostvarili svoj državotvorni san kao i san mnogih svoji sunarodnjaka. Dali su svoj život u punom povjerenju da je to nešto što se isplati, nešto što je vrijednije od života. Na žalost oni koji su iza njih ostali, taj san nisu odsanjali na isti način. Umjesto domovine u kojoj će vladati red i zakon, nastane država u kojoj dominira korupcija, nepotizam i sukob interesa. Zasigurno bi svi oni bili razočarani da znaju u što se pretvorila njihova vizija.
Državotvorna vizija koja je povezana s Bogom ima potpunu sigurnost. Bog je jamstvo njenog ostvarenja. Nije važno hoćemo li svoj život završiti ili ćemo biti sudionici stvaranja i ostvarenja te slavne povijesti ove planete, važno je da naša vizija bude Bogom nadahnuta. Za provedbu te vizije jamči sam Bog. U tome je naša potpuna sigurnost. Kao što je i Danielu obećao, Bog će nas pozvati u taj slavni dan da primimo svoju domovinu u baštinu, bez obzira bili mi u grobovima ili budemo živi. Ako budemo „spavali“ u grobu, Bog će nas uskrisiti. On je to obećao, a Njegovo je obećanje sigurno. To će biti slavno vrijeme kada ćemo konačno u istinu moći biti „svoj na svome“ u trajnoj i vječnoj zajednici s Bogom i našim Spasiteljem Isusom Kristom. Bit će to istinsko ispunjenje našeg državotvornog sna.
Zvonko Presečan
