Često nam se nametne pitanje, gdje je bio Bog kada je u Srebrenici 1995. Godine pobijeno sedam do osam tisuća mladića, bolje reći još djece i to u ime nekog boga ispravnog nasuprot onom krivom? Kako to da Bog nije intervenirao, jer se s time strašno prljalo Njegovo ime. Gdje je Bog kada se u Njegovo ime čine zvjerstva nad drugim ljudima koji se ne slažu s takvom ideologijom? Zašto Bog ne intervenira? Gdje je Bog kada Njegov narod strada samo za to što se izjašnjava kršćaninom. Statistike govore o ogromnom broju nasilno ubijenih kršćana od ubijanja u rimskim arenama, pa do danas. Gdje je Bog kada se molim, možda i postim, a ništa se ne dešava s mojim zdravljem, s mojom obitelji, s mojom djecom? Nije li time Njegovo ime podcijenjeno? Gdje je Bog kada strahujem za budućnost svoje djece i sve je drukčije nego bi to želio? Gdje je Bog kada neočekivano umre čovjek koji je cijeli svoj život posvetio službi Bogu i bližnjima, koji je još toliko vremena mogao raditi i biti blagoslov drugima. Postavljanje sličnih pitanja, mogao bi postavljati u nedogled. Svatko od nas sigurno ima slično pitanje iz svoje prošlosti, sadašnjosti, a možda pitanje i za budućnost. Željeli bi da Bog intervenira, a imamo osjećaj da Bog šuti, da je pasivan i ravnodušan.
Događaji i primjeri iz knjige proroka Daniela su napisani u vremenu gdje su ljudi imali slična pitanja, koja su postavljali konkretno, a možda i konkretnije nego mi danas. To su bila osobna pitanja, jer su se ticala života i religije, obitelji, osobne sreće i osobne tragedije. Ljudi su bili porobljeni, bili su poniženi, Hram je bio razoren, bili su bez perspektive, narod smeten, bez slobode, sve što su vjerovali bilo je izloženo podsmjehu i ponižavanju, a njihov Bog bio je ismijavan od strane moćnika tadašnjeg svijeta. A Bog? Ništa! Ništa kao mnogo puta, ništa kao često u današnje vrijeme, šuti i ne djeluje.
Osmo poglavlje knjige proroka Daniela se bavi upravo tim povijesnim vremenom. Ima slične slike kao sedmo poglavlje. U njoj su opisi zvijeri, mali rog, te zvijeri djeluju protiv čovječanstva i protiv Božjeg naroda. Cijelo to poglavlje kao da je podijeljeno na dvije scene. Ta jedna scena je jako slična tom sedmom poglavlju. I u jednoj i u drugoj se pojavljuju zvijeri. U sedmom poglavlju su zvijeri koje su izraelci identificirali kao nečiste. Međutim, u osmom poglavlju se spominju tzv. čiste životinje koje su mogle biti životinje za žrtvu. U sedmom poglavlju Bog preko tih slika upozorava da ne postoji ni jedan politički sustav koji je u stanju na zemlji provesti pravednost i mir. Očito u osmom poglavlju želi prikazati izmjenu političko-religijskih sustava. Slično kao i u sedmom poglavlju, u osmom se poglavlju pojavljuje mali rog, koji vodi rat sa Svevišnjim, čini se da pobjeđuje. Razlika je ipak jer ta borba u osmom poglavlju je više opis duhovne borbe. Dok u sedmom poglavlju više opisuje progon Božje djece, u osmom opisuje više taj duhovni sadržaj te borbe, a možda i nešto više. Ono što je značajno je da taj napad malog roga nije samo protiv ljudi, već i protiv Boga. Zbog njegove lukavosti prijevara će uspijevati u njegovoj ruci. On će se uznijeti u svome srcu, iz čista mira upropastit će mnoge. Suprotstavit će se Knezu nad knezovima, ali će – ne rukom – biti skršen. Daniel 8,25. Ovo je sličan opis samog Lucifera i njegovog pada. Za razliku od sedmog poglavlja, u osmom poglavlju djelovanje malog roga je protiv Kneza nad knezovima, što bi značilo protiv samog Boga.
Druga scena u osmom poglavlju je reakcija na cijeli taj događaj. U prvom redu postoji jedna reakcija gdje se jedan Svetac pita drugog: Dokle će trajati ovo viđenje o svagdašnjoj žrtvi i o opačini što pustoši i gazi Svetište i Vojsku? Daniel 8,13. A Svetac mu odgovara: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno. Daniel 8,14. Nema tu nikakvog objašnjenja. To očito ostaje u tajnosti.
Druga reakcija je Danijelova reakcija. On još govoraše, a ja se onesvijestih, padoh na zemlju. On me dotače i uspravi na mom mjestu. Tada ja, Daniel, obnemogoh i bijah bolestan više dana. Zatim ustadoh da vršim kraljevske poslove. Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to nije dokučio. Daniel 8, 15 i 27. Kakva je Danielova reakcija kada dobiva objašnjenje o 2300 večeri i jutara. On se poslije te informacije teško razbolio. Bolovao je nekoliko dana ali još uvijek smeten. Danas bi to stručno nazvali psihosomatski sindrom. To što proživljavamo u svojoj duši, to ima utjecaj na naše fizičko zdravlje. To, kako Daniel proživljava tu stvar gdje nema odgovore na svoja pitanja, to ga toliko uništava da fizički obolijeva. Neko vrijeme je fizički bolestan, jer ima duševne probleme i pitanja koja nisu objašnjena.
Za razliku od sedmog poglavlja, ovo je poglavlje značajno različito. U svim poglavljima pronaći će te nešto zajedničko. U svim poglavljima ponavljaju se određeni scenariji, s jedne strane osuda i smetenost, a s druge pobjeda. (1.pogl. odlazak u ropstvo – Daniel mudriji od ostalih; 3. pogl. Bacanje u ognjenu peć – veličanstveno oslobođenje; 6. pogl. Bacanje u lavovsku jamu – slavno oslobođen; 7.pogl. nasilje kraljevstva –zvijeri – Božji sud i oslobođenje) Svuda je suština scenarija ista. Progon, nasilje, smetenost – pobjeda. Očito je poruka tih Danijelovih spisa bila, ohrabrenje Božjeg naroda bez obzira u kojim se problemima nalazili. Bog im je s time poručio da On još uvijek kontrolira povijest svijeta i da će na kraju On uvijek pobijediti. Međutim, osmo poglavlje kao da je iznimka. U osmom poglavlju je više pitanja, više tuge, više tog zla. Kao da ostaje više ne odgovorenih pitanja. Nada ostaje, ali to je sve. Pitanja koja ima Daniel, dobiva odgovor: zapečati to! To se tiče dugog vremena, ne muči se s time. Kako da se Danijel s tim ne muči, kada mu je to toliko značajno i toliko mu je to priraslo srcu. Ovdje se radi o hramskom sustavu žrtava, nečemu što je za Izraelce bilo strašno značajno.
Ostaje pitanje, što je za nas koji živimo u 21 stoljeću značajno iz tog osmog poglavlja. Ne želim ovdje razmišljati o tom preciznom tumačenju tih proročanstava, što znače ove večeri i jutra, mali rog i sl. Takvim se stvarima bave teolozi, a ja sam već slušao nekoliko verzija takvih tumačenja. Moje je pitanje, koju poruku možemo pronaći u ovom poglavlju za nas, za naš život za situaciju u kojoj se nalazimo, sa vremenom u kojem se razmahuje zlo, gdje razoružani stojimo protiv nasilja. Kada se susrećemo s porastom utjecaja raznoraznih religija i religijskih skupina, koje nemaju čak ni neku kraću tradiciju, a čini nam se da počinju biti popularne (kao npr New Age). Imali možda ovdje neka poruka i odgovor za ono što se dogodilo u Srebrenici. Možemo li naći neku riječ gdje razoružani stojimo kada između nas odlaze i umiru ljudi koji bi ovdje trebali biti, za koje smo pretpostavljali da će još dugo služiti Bogu i ljudima. Bili su blagoslov drugima, imali su viziju, ali s tugom, moramo se pomiriti da ih više nema. Imamo li ovdje neku poruku kada postavljamo pitanje koje je postavljeno i u ovom poglavlju, a završava bez nekog razumnog odgovora. Koliko će još to trajati? Koliko će to još Bog podnositi. Koliko još trebamo čekati da Bog intervenira i uspostavi taj sustav o kojem Biblija govori? Koliko ćemo još dugo biti isfrustrirani sa nepravdama oko nas. Gdje je Bog kada se neke stvari događaju? Zašto ne djeluje? Zašto šuti?
U cijelom poglavlju i tom napetom opisu koje opisuje, trudio sam se pronaći nekoliko osnovnih odgovora na pitanja koja sam postavio. Taj prvi odgovor je: Čini nam se da dobro i zlo djeluje na zemlji jedno kraj drugog, ali u većini slučajeva bez Božje intervencije i bez naše mogućnosti utjecati na takvo stanje. Mi bismo željeli vidjeti Boga kao u bajci, koji ide na svom konju, i mačem likvidira sedmoglavog zmaja. Sebe zamišljamo kao princezu koja je negdje sakrivena dok nekakav princ to sve uredi i likvidira sve zlo. A ono to tako nije. Jednostavno na svijetu dobro i zlo djeluje jedno kraj drugoga, i čini se kao da Bog do toga nekako i ne intervenira na neki poseban način. Sva ta proročanstva u tom poglavlju kao da konstatiraju kako će zlo napredovati: „ništit će, gazit će, ubijat će…“ Ljudi će umirati i na zemlji će biti zlo. Bit će to iskustvo ljudi, običnih ljudi koji će s time biti obilježeni.“ A Bog kao da šuti.
Ponekad možda mislimo da na neke stvari možemo utjecati, ali ipak nije tako. Ponekad smatramo da ako budemo dobri i činimo što je Božja volja, Bog će me čuvati. Ukoliko ja učinim nešto, i Bog će nešto učiniti. Očito i tu važi zakon akcije i reakcije. Ali tako se ne dešava. Nekada je to potpuno suprotno.
Nekada sam davno bio na sahrani jedne žene koja je umrla u svojoj 40 godini. Po svom vjerskom uvjerenju je bila vegetarijanka. Pastor je na sahrani držao propovijed i počeo dokazivati kako je živjela zdravim životom u skladu s Božjim Zakonom. Za to vrijeme ljudi samo što se nisu na glas počeli smijati. „Zašto je umrla sa 40 godina ako je slušala Božji Zakon o prehrani.“
Ponekad je to sasvim drukčije. Dobro i zlo djeluju i postoje, jedno pored drugog, a što je najgore, nema razlike između toga što se tiče vjernika i nevjernika. Vjernici su bolesni jednako kao i nevjernici, Vjernici imaju iste probleme kao i ostali ljudi, a dobro, kao što Isus kaže, da kiša pada i na dobre i zle, tako dotiče sve jednako. Jednako tako i posljedice loših odluka bilo svojih ili tuđih, čak i one na koje nismo imali utjecaj, jednako pogađaju i dobre i zle. Nekada čak i ne znamo tko je uzrokom naše nevolje, svi ti problemi jednako pogađaju pravedne i nepravedne, vjerne i nevjerne.
Ne želim reći da Boga ne zanima što se na ovom svijetu događa. Hoću reći jedino da u ovom poglavlju Danijelove knjige vidim kako dobro i zlo djeluju paralelno, a može se steći dojam kao da Bogu do toga nije stalo niti išta po tom pitanju poduzima.
Druga teza koja objašnjava ovo poglavlje je da se zlo na zemlji ne tiče samo nas, već prevazilazi granice naše planete i dotiče se samog Boga. U ovom poglavlju za razliku od prethodnog, ovdje se zlo postavlja i protiv „kneza nad knezovima.“ Ovo zlo je direktno usmjereno proti samog Boga. To je upravo to što se ovim poglavljem želi objasniti. Zlo nije konzervirano samo na zemlji, jer ovdje Bog kaže da se to zlo dotiče Njega osobno. To je zanimljivi kontrast. On zlu dozvoli djelovati tako da se i Njega ono dotiče. Ovdje Bog želi naglasiti da zlo nije samo naš problem, već i Njegov. Sve što se ovdje dešava, Boga se i te kako dotiče. Prorok Zaharija piše: Ovako govori Jahve nad Vojskama, čija me Slava izaslala k narodima koji su vas opljačkali: “Tko vas dira, dira mi zjenicu oka. Zaharija 2,12. Nije to samo nekakva sila koja se suprotstavlja Bogu kao Knezu nad knezovima, već Bog poručuje da svi problemi i bolesti koje bi dotakle Njegovu djecu, dotiču se Njega osobno, i to na najosjetljivije mjesto, u oko. On dopušta da dobro i zlo zajedno djeluju, ali Bog nije u nekom izoliranom prostoru, već zajedno s nama podnosi zlo.
Mi istina ne razumijemo zašto Bog dozvoljava tako dugo vrijeme za djelovanje zla. Netko kaže da Bog daje novim i novim ljudima mogućnost da bi mu povjerovali, ali problem je u tome što će svakim danom biti sve više i više ljudi, a iskrenih kršćana je svakim danom sve manje, i čini nam se da taj argument nekako ne prolazi.
Drugi opet kažu da je Bog strpljiv zbog toga da se cijeli svemir uvjeri kako je zlo zlo i kakav bi bio poredak kada bi Sotona imao punu vladavinu. Tu nam se nameće pitanje, Jeli svemir toliko glup pa ne shvaća što nam se događa? Zašto mu treba toliko vremena? Zar su anđeli toliko nerazumni te to ne vide? To je ispravno pitanje. Mi za svoj kratki život dolazimo do osvjedočenja kako je zlo nešto što nema mjesta u svemiru. A svemir promatra zlo već nekoliko tisuća godina. Zar taj svemir treba još vremena? Mi možemo takva pitanja postavljati, ali još uvijek ne razumijemo zašto Bog i dalje ostavlja vrijeme zlu. U tom vremenu u kojem zlo i dobro idu zajedno, mi se gubimo, ne razumijemo njegov smisao, ne razumijemo Božju namisao, a često ne razumijemo ništa.
Danijel sluša. 2300 večeri i jutara, ostavi to u tajnosti jer to je za posljednje vrijeme, a zašto na dugo vrijeme, odgovor nije dobio. Zašto Bog zlu dozvoljava toliko vremena da djeluje? Ostaje bez odgovora.
Naša pitanja, reakcije i zabrinutost su legitimni. To je slijedeće što vidim u ovom poglavlju. Dio proročanstva u tom poglavlju je: Koliko dugo? Koliko dugo će to trajati? Nekako je utješno da to pitanje dolazi sa neba, a ne samo sa zemlje. To se zlo dotiče i neba. Nebeska bića postavljaju također to pitanje: Koliko dugo Bože?
Koliko dugo? Koliko li je puta u povijesti čovječanstva to pitanje postavljeno. Koliko li je to pitanje izašlo iz naših usta kada patnja i bolest zahvate naš život, ili život nekoga do koga nam je jako stalo. Koliko dugo? Koliko dugo moram čekati da se ispuni pravednost. Koliko dugo? To pitanje je legitimnije samim tim što to pitanje ne postavlja samo čovjek, već i anđeli. Samim time i meni daje pravo to pitanje postaviti. Imamo pravo to pitanje postaviti, ali ne moramo uvijek čuti odgovor. Ukoliko se dogodi da i čujemo odgovor, može nam se dogoditi da odgovor ne razumijemo. Jednako kao što je i Kristovo pitanje „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ ostalo bez odgovora. Pitanje je legitimno, ali odgovora ne mora biti.
Znamo slično kao i Daniel da će to jednom završiti, znamo da će Isus završiti povijest zla svojim slavnim Drugim dolaskom, ali nedostaje nam konkretan odgovor, kada će to biti? Bog nas ostavlja bez odgovora na to pitanje. Što nam ostaje? Večeri i jutra. Večeri u kojima od briga i neizvjesnosti ne možemo zaspati, kada nam iz naše sredine umiru ljudi, kada doživljavamo patnje i zlo, kada se u večer ne možemo smiriti, a jutro si mislimo da je to bio samo ružan san. Prorok je dobio broj što znači da će zlu ipak doći kraj, međutim nama se može dogoditi da je tih večeri i jutara beskonačno i mi s time moramo računati.
Što nam još ostaje kao legitimna reakcija? Upravo to što je opisano u 27 stihu: Tada ja, Daniel, obnemogoh i bijah bolestan više dana. Zatim ustadoh da vršim kraljevske poslove. Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to nije dokučio. Sve to što proživljavamo ima utjecaj na naše psihičko zdravlje, na naše stavove i tjeskobu i sve što iz toga proizlazi je očekivano i legitimno. Nije to preslika smanjene vjere. Nije to dokaz nepovjerenja prema Bogu. Danijela nitko nije kritizirao i savjetovao ga: „Vjeruj Gospodinu Bogu bez obzira na sve.“ On je za to trebao vrijeme. I to vrijeme liječenja je legitimno. Taj čas pomirenja sa situacijom je legitiman i treba ga željeti za sebi i za druge.
Sve se dešava u drugom vremenu nego što se to nama čini. Daniel kada je čuo broj 2300 večeri i jutara, to mu nije dalo mira, o tome je razmišljao. Preračunavao je koliko to iznosi godina, izračunao je da je to negdje nešto više od 6 godina. U knjizi proroka Jeremije, našao je proročanstvo o sužanjstvu od sedamdeset godina. Izračunavao je nekako vrijeme sužanjstva koje je prošlo, kombinirao je to s ovim i mislio je da ima jasnu teoriju. Upravo to se i odražava u slijedećem poglavlju, jer vremenski razmak između osmog i devetog poglavlja je negdje između osam do devet godina. Cijelo to vrijeme Danijel se muči s time što bi to moglo značiti, kada će konačno doći taj trenutak pravednosti, zatim dođe do zaključka kako tih 2300 dana i noći mora spojiti sa tih sedamdeset godina iz proročanstva proroka Jeremije. Očekuje kako će to biti, onda sazna da to tako nije. To ga razočara.
U 19. stoljeću Mileristi su upotrijebili sličan ključ sa 2300 dana i noći, uzeli su dan za godinu, izračunali su to, došli do zaključka kako će nakon toga na svet doći pravednost, Božji mir će vladati svijetom, i također su bili razočarani.
Koliko li smo se i sami često razočarali nekim scenarijima i objašnjenjima kako će to biti. Kada sam bio mlad, planirao sam prije nego se oženim sagraditi kuću. Neki stari pastor, naš obiteljski prijatelj, uvjeravao me je da je to pogrešno. „Isus samo što nije došao,“uvjeravao me je. „Ti ne trebaš ni kuću graditi niti se ženiti.“ Ipak nisam ga poslušao. Izgradio sam kuću i oženio se, a on me je tada uvjeravao kako ne trebam imati djecu, jer Isus samo što nije došao. Ipak nisam ga slušao. Došla su i djeca. Danas su mi djeca odrasli ljudi koji će također vjerojatno uskoro osnivati svoje obitelji, a ja razmišljam o mirovini i unucima. Stari pastor je davno umro, a Isus još nije došao. To je realnost. Očekivali smo, nekakve stvari smo vidjeli drukčije, i na kraju moramo zaključiti da se sve odigrava u drugom vremenu.
Apostol Petar je rekao da Bog postoji u drugim vremenskim dimenzijama nego što ih mi možemo razumjeti jer ga ne možemo usporediti s našim vremenom. „Jedan dan za Boga je kao tisuću godina ili tisuću godina kao jedan dan.“ Apostol Petar se ne boji to reći, ali s druge strane to ne znači da Bog neće intervenirati. To ne znači da je Bog zaboravio, ali dozvolimo mu to pravo i ne naređujmo mu kada to mora biti i pod kojim se to okolnostima mora završiti, zato jer to meni trenutno odgovara.
Ništa od toga ne znači da je nad svime što nam se događa Bog izgubio kontrolu. Prividno izgleda kao da ta misao u tom poglavlju je potisnuta, ali ona je tamo tri puta naglašena. 14 stih. Odgovori: “Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno. Bog zna kada će zlu biti kraj. On jasno definira vrijeme kraja zlu. Druga najava je u 25. stihu: Zbog njegove lukavosti prijevara će uspijevati u njegovoj ruci. On će se uznijeti u svome srcu, iz čista mira upropastit će mnoge. Suprotstavit će se Knezu nad knezovima, ali će – ne rukom – biti skršen. Neki drugi prijevod kaže, bit će uništen, ali ne ljudskim sredstvima. U 26. Stihu slijedeće uvjeravanje: Viđenje o večerima i jutrima o kojem je bilo govora istinito je; no ti ga zapečati, jer je za daleke dane. Možda ti je ovo viđenje tajna, ali ono će se ostvariti. Tri puta u ovom poglavlju jasno naglašava da Bog sve ima u svojim rukama. To ne znači da baš sve moramo razumjeti. Ne moramo znati odgovore na cijeli niz pitanja, a ne znati odgovore na ta pitanja, ne znači da te odgovore ne zna Bog. To je slično kao u Jobovom slučaju. Negdje se nešto događa, a Job o tome ništa ne zna, ali snosi posljedice toga. O vremenu i načinu rješavanja problema odlučuje netko drugi. Job, možda do kraja svog života nije saznao razlog svog stradanja. Daniel zna da se negdje nešto događa, vjeruje Bogu koji kaže da stvari drži u svojoj ruci, ali Danijel neće dočekati kraj uništenja zla.
Možda ćemo i mi sa svojim pitanjima morati umrijeti. Možda ćemo zatvoriti svoje oči sa istim nadanjem kao Daniel, ali to nikako ne znači da je to Bogu ispalo iz ruke. Apostol Petar je rekao. U Boga je tisuću godina kao jedan dan, ali taj će dan doći.
Na kraju bi ponovio pitanje koje sam postavio na početku. Gdje je bio Bog kada je u Srebrenici 1995 pobijeno osam tisuća muškaraca. Gdje je bio. Na to nam se nadovezuju slijedeća pitanja: Gdje je Bog kada…? Gdje je Bog kada…? Kada mi se nešto strašno dešava, kada mi treba Božje priznanje, kada bi toliko želio da intervenira istog časa. Ovim razmišljanjem sam želio reći kako ne postoje jednostavni odgovori na tako teška pitanja. Čak ni u Bibliji nećemo naći na sve odgovor, i sa neodgovorenim pitanjima je čak moguće i umrijeti. To nikako ne znači da Bog ne postoji, to nikako ne znači da on ne intervenira, ne znači da su Bogu stvari ispale iz ruku. Ipak sam na kraju ostavio jedan odgovor, jedan jedini mogući odgovor.
Gdje je Bog kada nas se dotiče zlo, a mi nemamo odgovor? Gdje je Bog kada umiru naši dragi koji nam nešto znače i to prije vremena. Gdje je Bog kada se negdje nekontrolirano rade zločini, te mislimo da je i Njemu to ispalo iz ruke. Jedini mogući odgovor je: Bog je i Bog je bio na istom mjestu kao u vrijeme dok je umirao Isus Krist na križu.
Činjenica da nismo u stanju razumjeti odgovor na pitanje „zašto zlo?“ pokazuje samo da zlo nema objašnjenja. Ono je nešto što se je implantiralo na ovaj svijet kao parazit i tu mu nije mjesto. Ovo poglavlje samo govori da će Bog zlu učiniti kraj. Ovo poglavlje samo pokazuje da je zlu dato određeno vrijeme. Možda nam se čini da je vrijeme da Bog učini kraj zlu. Međutim, zahvaljujući vremenu i Božjem strpljenju, Bog nije uništio zlo onda kada sam ja sa zlom bio identificiran. Umjesto da uništava zlo, Bog je spašavao. On je tražio tebe i mene, nebili nas odvojio od zla i privukao nas k sebi. Zahvaljujući tome, shvatio sam da je to vrijeme ustvari milost, i to milost za mene.
S druge pak strane naš zahtjev da Bog zlu učini kraj, kao da Bogu daje punomoć da to obavi što je moguće prije. Naš zahtjev da Bog uništi zlo, bit će dodatni razlog da Bog to i uradi. Vrijeme u kojem će to uraditi, bit će najbolje vrijeme gledano iz svemirske perspektive. Stoga kao što je pisao Philip Yancey: Ne moramo se bojati svoju nesigurnu budućnost staviti u sigurne Božje ruke.“
Zvonko Presečan
