Želio bi s vama zajedno ponovno sagledati Danielov život u izgnanstvu.  On je već starac,  80 godina. Kada je došao u Babilon, bilo mu je negdje 17-18 godina. Mladić u svom početku života. Zahvaljujući Božjoj milosti, okolnosti su se tako poklopile da je u Babilonskom kraljevstvu bio postavljen na veoma visoku funkciju. Očito je bio izvan politike poslije Nabukodonozorove smrti. Ponovno ga Baltazar postavlja na najviše moguće mjesto u Babilonskoj politici, ali to mjesto u svim drugim okolnostima moglo ga je stajati glave. Prošlo je samo nekoliko sati od Danielovog promaknuća,  i Babilon je doživio svoj kraj. Zamijenila ga je Perzija na čelu sa Darijem.

Kada bi današnji politički analitičari pokušali predvidjeti Danielovu sudbinu, očito mu baš i ne bi prorekli neku svjetlu budućnost. Prvo, kao zarobljenik iz Izraela, a onda kao najviši Babilonski dužnosnik, Daniel je bio u velikoj opasnosti. Najčešće, kada dođe nova vlast na vrh, ona uglavnom uništava sve tragove stare vlasti. Najbolji primjeri toga je da su nakon drugog svjetskog rata, u zemljama u kojima je nastao socijalizam doslovno umoreni svi intelektualci, jer su oni bili velika opasnost za novu vlast. Npr. U Rusiji je streljano nekoliko stotina tisuća intelektualaca. U Rumunskoj također. Ništa bolju sudbinu nisu imali ni ostale zemlje, pa također i naša zemlja je slično prošla.

Kada čitamo izvješće o Danielu, i početke vladavine Perzije, iz tog izvješća vidimo kao da se ta politička pravila sustavno krše.

Svidjelo se Dariju da postavi nad svojim kraljevstvom stotinu i dvadeset satrapa da budu nad svim kraljevstvom. Njima na čelo stavi tri pročelnika – Daniel bijaše jedan od njih – kojima će satrapi polagati račun da se ne bi dosađivalo kralju. (drugi prijevod kaže, da kralj ne bi imao štetu).  Daniel se toliko isticaše svojim izvanrednim duhom iznad pročelnika i satrapa te kralj mišljaše da ga postavi nad svim kraljevstvom.

Tada pročelnici i satrapi stadoše tražiti povod, štogod oko državne uprave, zbog čega bi mogli optužiti  Daniela ; ali ne mogaše na njemu naći ništa takvo,  zbog čega bi ga prekorili,  jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja.  Ti ljudi rekoše tada: „Nećemo naći nikakva povoda protiv Daniela, osim da nađemo nešto protiv njega u zakonu njegova Boga.“ Dan. 6. 2-6

Pokušajmo malo zamisliti ovu situaciju. Očito je bilo da je Darije već ranije čuo o Danielovoj odanosti i vjernosti Babilonu i njegovoj vlasti. Možemo samo zamisliti kako su vojnici za vrijeme opsade Babilona nahrupili u palaču. Za svakog Perzijskog vojnika bila je velika čast smaknuti neprijateljskog kralja i njegove najuže suradnike. Zašto Daniel nije bio smaknut zajedno s Baltazarom, nije nam poznato. Možda je sam Darije naredio da čuvaju Daniela i da paze da ga ne ubiju. Možemo samo zamisliti Danielovo dostojanstveno držanje pred kraljem Darijem gdje mu je odao kraljevsku čast, i istovremeno zadržao svoje dostojanstvo,  jer Daniel je znao da je on prije svega Božji sluga. Očito se takav postupak Dariju dojmio kod Daniela, i zadržao ga je kod sebe. Daniel je pokazao veliko znanje i umješnost u vođenju države, i očito su sva zakonska rješenja koja je Daniel predlagao Dariju bila toliko kvalitetna da je Darije odlučio Daniela ostaviti u timu državne uprave.

Dali vam je poznato kako se dolazi do vlasti. Kako se može doći do vlasti pogotovo kada se formira nova država. Perzija je bila na samom početku svog osnivanja. Kako se npr. kod nas dolazilo na vlast. Na vlast su uglavnom dolazili po nekim zaslugama. Nije čak ni bilo bitno je li netko na vlasti spreman ili sposoban. Bitno je da je podoban.

Vjerujem da su se ovdje u Perziji također profilirali neki ljudi koji su željeli obnašati neku vlast. Naravno da je i tu bilo dosta onih koji su došli po nekim zaslugama. Možda su iskazali neku određenu hrabrost u borbama, ili su možda podupirali kralja u njegovoj predizbornoj kampanji ili možda nešto slično. Možete li zamisliti kralja Darija koji formira vlast u Perziji. Jednog dana, sazvao je svoje savjetnike, i odane ljude, te su napravili plan državnog ustroja. Odredio je da će 120 satrapa voditi brigu o pojedinačnim pokrajinama, a nad njima je postavio trojicu pročelnika koji su opet nadgledali rad satrapa, i na neki način kontrolirali jedan drugog, jer je posao u istinu bio obiman. Vjerujem da je za 120 satrapa bilo kandirano najmanje  1200 kandidata, a za tri pročelnika najmanje 30 kandidata koji su u svojim životopisima isticali svu svoju slavnu prošlost, iskustvo, zasluge, svoju čistu genealošku pripadnost Perziji unazad 20 generacija i sve ostalo što bi jedan takav pročelnik trebao imati. Kralj je sam uzeo za pravo da bira sebi suradnike. Možete samo misliti koliko su bili nestrpljivi da vide konačno tu listu. I jednog trenutka lista je bila obznanjena. Očito su većinom svi bili daleko razočarani, očekujući neke bolje pozicije. Ono što ih je najviše razočaralo, na listi među trojicom pročelnika bio je Daniel. Bio je to čovjek bez ikakvih političkih zasluga. Bio je to čovjek komu se ne može vjerovati, jer dolazi iz uprave poražene države, a ne samo to, on je već bio rob i ranije. Zar Perzija nije imala dovoljno svojih ljudi koji bi mogli obnašati tu dužnost, već uzima nekog  roba u kojeg baš i ne mogu imati povjerenja. Pored toliko uglednih i sposobnih ljudi, Darije se odlučuje za nekog osamdesetogodišnjeg starca za kojeg su vjerovali da je dao svoje. Očito su Dariju to prigovorili njegovi knezovi i suradnici. Međutim, Darije je to argumentirao da u Danielu ima čovjeka i stručnjaka koji se razumije u državnu upravu. Dobro, nitko ne osporava da on nema iskustva, ali mogao ga je onda nekako staviti malo na marginu te političke scene. Mogao je recimo biti neki savjetnik, a ne tako visoko pozicioniran dužnosnik.

Međutim Darije je dobro znao što radi. Tko zna, nije li Daniel možda s Darijem razgovarao o Božjim otkrivenjima i proročanstvima, gdje mu je objašnjavao njegovo mjesto u svjetskoj povijesti. Bilo kako bilo, Darije je u Daniela imao veliko povjerenje. Za to ga je i stavio na tako visoku poziciju.

Možete samo zamisliti tu zavist koju je Daniel morao cijelo vrijeme proživljavati. U svom poslu bio je besprijekoran. Koliko se samo puta dogodilo da mu je neki od satrapa izračunao pogrešnom tablicom množenja gdje je 3×8 bilo 21, nadajući se da će pogreška proći neopaženo. Daniel bi to vratio na ispravku, i kralj nikada ne bi imao štete. Očito takvo poštenje i izvrsnost u obavljanju poslova, neke od satrapa, a očito i od pročelnika, dovodilo je do ludila. Korupcija nije izmišljena ovdje u Hrvatskoj, i ona je stara koliko i grešno čovječanstvo. Grupa satrapa, očito na čelu sa nekim pročelnikom, riješila je da pokrene političku akciju kako bi uništili Daniela. Očito su mu namjerno podmetali krivi račun, ne bi li ga ulovili u nekoj greški.

Vi svi koji radite privatno, jako dobro znate da ste podložni pogreškama. Kada porezni inspektor pregledava knjige, i ima zadatak da vas kazni, tada su i gramatičke pogreške, računovodstvene pogreške. Sjećam se kako me je jednom porezni inspektor natjerao da prepravljam putne naloge za cijelu godinu, jer je po njemu nejasna izjava, vožnja na posao, i vožnja od sjedišta firme do radilišta.

Očito je i Daniel imao sličnu situaciju. Međutim na njemu vjerojatno nisu mogli pronaći ni gramatičke greške. Pokušajmo si samo zamisliti taj prizor. Pretpostavimo da je jedan pročelnik imao grupu satrapa koji su željeli politički uništiti Daniela. Dogovorili su se kako će ga prvo kontrolirati u njegovom radu. Nemoguće je da čovjek bude savršen. Negdje će napraviti grešku. Nakon izvjesnog vremena sastaju se i pročelnik postavlja pitanje: Dali ste što pronašli?“  „Ne“ bio je odgovor jednog tajnog agenta. „ne“ bio je odgovor drugog tajnog agenta, „ne“ bio je odgovor i svih ostalih. Možete li samo zamisliti kojeg li razočarenja. Dogovaraju se zatim o drugom potezu. Pokušaji da mu se nešto podmetne. Ponovno sastanak. „Ne“ odgovor je prvog tajnog agenta. „Ne“ odgovor je i svih ostalih. Mislim da ih je takvo poštenje dovelo do ludila.

Još prije više od nekih 30 godina, imao sam strica koji je bio inspektor u tadašnjem SDK. Pitao sam ga kako provodi istrage u gospodarstvu, a on mi je rekao da istragu ne prestaje raditi dok onaj koji je tužen ne kaže, „tako je,“ onaj koji je tužio kaže, „tako je,“ a i on sam koji je proveo istragu ne uvjeri se da kaže, „tako je.“ Prošlo je dosta godina, i jednom prilikom sam službeno bio u jednoj tvornici u blizini Našica. Jedan službenik nakon mog predstavljanja, pitao me je; „jeli vam nešto Mato Presečan.“ „Da, to mi je bio stric“ odgovorio sam. „ah, to je bio u istinu težak čovjek. Njega nisi mogao ni napiti, niti nahraniti, niti bilo čime kupiti. Svi smo ga se bojali.“

Pošteni ljudi su uvijek teški onim nepoštenima. Svjetlost je uvijek problem ljudima koji vole mrak. Ljudi koji vole raditi u mraku, uvijek će im prvi posao biti onesposobiti svjetlost.

Gledajući ovu karakteristiku Danielovog života, vjerujem da nam ona puno poručuje. Kakvi smo u našim poslovima. Zanima li nas isključivo u poslu novac, ili kvalitetan posao koji svjedoči o nama čiji smo sluge. Naš Gospodar je sam Bog. On je savršen. Stoga naš posao ne može biti ništa manje od izvrsnosti. Nije to tako jednostavno, pogotovo u ovako korumpiranom svijetu.

Kada pogledamo Daniela, možemo se vratiti na sam početak njegovog ropstva u Babilonu. Na samom početku Daniel i njegova tri druga, „naumili su“ ili „odlučili su“ prvo da se ne oskvrnu o hranu, zatim su naumili da ostaju vjerni Bogu pod svaku cijenu, i taj svoj naum ostvarili su do kraja života. Istog trena nama se nameće pitanje, što smo mi naumili. Nameće nam se pitanje, što smo mi odlučili. Hoćemo li ostati na Božjoj strani, bez obzira što se dogodilo. Hoćemo li u svom poslu ostati izvrsni, pa čak kada shvatimo da time i gubimo.

Nastavimo dalje s Danielom. Njegovi progonitelji, ili kako ih danas popularno nazivamo paparaci, morali su mijenjati određene okolnosti kako bi dokazali nešto što će im ići u prilog. Bila je tu Danielova vjera u Boga. Jedino Danielova vjera bila je nešto što bi moglo im ići u prilog. Nevjerojatno je da kada ljudi na vama ne nađu nikakvu primjedbu, onda će primjedba biti vaša vjera.

Ljudi misle da ako je netko druge vjere, ne može mu se vjerovati. Mislim da je i Daniel nešto slično proživljavao. I njemu se, po njihovoj logici nije moglo vjerovati. Dok su svi veličali neke perzijske bogove, jedino Daniel je obožavao nekog poraženog  Jahvu, Izraelskog Boga. Ali i tu je bio problem. Bio je problem Darije, Perzijski kralj, koji je bio prilično tolerantan na tog Danielovog Boga. Očito su se pojavili savjetnici, izvrsni psiholozi, koji su poznavali ljudsku psihu, i koji su znali gdje bi kralj mogao biti najslabiji, budući da na Danielu nisu mogli ništa pronaći. Ti kraljevi dužnosnici došli su kralju s jednim fantastičnim prijedlogom, i njihov razgovor mogao je teći nekako ovako:

„Da si živ do vijeka kralju naš.“

Kralj je možda bio počašćen riječima uzvisivanja i časti koju su mu davali njegovi najbliži suradnici.

„Znaš kralju,“ nastavili su s izlaganjem. „Gledamo ove kraljevske knjige, i vidimo koliko se blago gomila u kraljevsku riznicu. Smatramo da si ti tomu najzaslužniji.“

„Ja ipak mislim da je tomu doprinijelo Danielovo vođenje knjiga. Dok on nije došao te su knjige bile rasulo. Nije se znalo tko pije a tko plaća. Što mislite, kako bi izgledalo kada bi Daniela proglasio glavnim knjigovođom, tj. Drugim čovjekom u kraljevstvu. Nekako mi taj čovjek ulijeva povjerenje.“ Mogao je glasiti kraljev odgovor.

„Da svakako je to i njegova zasluga,“ odgovorili su teškom mukom pokušavajući prikriti prave namjere. Odmah ih je obuzeo strah da umjesto da smjeste Danielu, ne urade da im Daniel bude glavni šef, i da si onda trajno zapečate karijeru. Zatim su nastavili.

„Možemo kralju kasnije o tome razgovarati, ali što bi mi željeli, željeli bi nekako pokazati i dokazati tvoju slavu, i tvoju moć. Razmišljali smo kako bi to bilo najupečatljivije, i došli smo do jedne originalne ideje, za koju vjerujemo da će ti se svidjeti. Mi smo mislili da ti potpišeš i ovjeriš proglas za cijelu zemlju i kompletno Perzijsko kraljevstvo, proglas koji se perzijskim zakonom više ne može povući ni promijeniti, da se nitko u tvom kraljevstvu,u slijedeći mjesec dana  ne smije nikomu drugome moliti niti klanjati, osim tebi. Mi smo razgovarali i sa svećenicima naših Perzijskih bogova, koji su u komunikaciji sa bogovima ustvrdili, da se o toj odluci slažu i bogovi. Oni smatraju da si ih ti nadmašio u uspjehu, te misle da je ispravno da se svi stanovnici kraljevstva u trajanju od jednog mjeseca mole samo tebi. Radi ozbiljnosti te naredbe, neka se svatko onaj tko to ne bi učinio, baci u jamu s lavovima. To bi još dodatno pokazalo, tko je lojalan, a tko nije tvom kraljevstvu. Na taj način ukazala bi ti se božanska čast koja ti s pravom i pripada.“

Kralju Dariju je očito takav prijedlog laskao. Nije ni slutio da je iza njega urota, koja bi ga mogla skupo koštati. Bio je oduševljen s kolikom „brigom“  njegovi najbliži suradnici razmišljaju kako proslaviti svog kralja. Ovo je stvarno originalna ideja, i zbog toga nije bilo problema, da već na gotov ukaz stavi svoj potpis, i ovjeri ga kraljevskim pečatom. Kralj Darije osjećao je zadovoljstvo zbog časti i slave koja mu je ukazana.  Očito je te noći spavao spokojno u uvjerenju kako njegovi najbliži suradnici brinu o njegovom dostojanstvu i časti.

Ukaz je bio obznanjen. Svi su za njega saznali. I Daniel je čuo novi ukaz kralja Darija. Međutim, taj ukaz mu nije spriječio da provede naviku da se tri puta dnevno obraća Bogu, i to kod otvorenog prozora. Paparaci koji su pratili Daniela, znali su da su ga dobili. Bilo ih je više kako bi svjedočenje bilo upečatljivije. Paparaci nisu odmah reagirali na prvu. Sačekali su cijeli dan. Imali su tri izvješća o  Danielovom „kaznenom“ djelu tog dana. Jedva su dočekali jutro, kako bi se obratili kralju sa optužbom protiv Daniela. Možemo samo zamisliti njihovu tkzv. brigu za kraljevstvo, kada su došli kralju sa saopćenjem:

„O kralju, tako smo potreseni onim što se dogodilo. Sreća je da si potpisao onaj ukaz, jer on je pokazao jednu strašnu stvar. Čovjek u kojeg ti imaš neograničeno povjerenje, je čovjek koji u opće ne drži do tebe, niti te poštuje. Daniel, koga si predlagao da bude drugi u kraljevstvu, je čovjek koji ni malo ne drži do tebe. Nakon objave tvog proglasa, nije se u opće na njega obazirao. Kod otvorenog prozora, umjesto da se moli tebi, on se moli svom Bogu. Kada smo to čuli, bili smo strašno potreseni.  Nismo mogli vjerovati. Mislili smo, možda je čovjek zaboravio, ipak radi se o starijem čovjeku, moguće je da zaboravi, ali on je to uporno ponovio i u podne, i predvečer, iako smo ga na to upozorili. Mi smo kralju, jednako kao i ti, vjerovali i mislili da bi za prosperitet kraljevstva bilo dobro da on bude drugi čovjek u kraljevstvu, ali sretni smo što si izdao ovaj proglas, koji se po perzijskom zakonu ne može povući, koji nam je pokazao da je taj čovjek nelojalan tebi, i ne drži do tebe kao kralja. Ne usudimo se ni pomisliti što bi se kraljevstvu moglo dogoditi ako bi u njemu, na tako visokoj poziciji bio čovjek koji ne akceptira kralja ni njegove ukaze.“

Dariju je istog trena prisjela slava ovih licemjernih ljudi. Shvatio je da je ustvari on, perzijski kralj, postao žrtvom zavjere koju su mu namjestili njegovi najbliži dvorani. Naredio je da dovedu Daniela, i Daniel je još jedanput potvrdio svoju punu odanost i lojalnost samom kralju, a što se tiče obožavanja svog Boga, Daniel je smatrao da time nije ničim umanjio kraljevsku čast. Darije je shvatio da će ovog trenutka imati ogroman problem. Stajao je između Daniela, kojeg je htio spasiti pod svaku cijenu, i ukaza kojeg su mu poturivali njegovi tužitelji, ukaza koji je bio nepromjenjiv i za samog kralja. Darije se cijeli dan borio sa svojim dvoranima, u želji da spasi Daniela. Na kraju ipak je morao popustiti. Pozvao je Daniela, ispričao mu se zbog brzopletosti, i zazvao Danielovog Boga. „Neka te tvoj Bog sačuva, ako može.“

Povucimo malo paralelu s ovim iskustvom, i pogledajmo, koje pouke iz toga događaja možemo izvući. Ovaj primjer samo pokazuje, kako je licemjerna čast gorka čast. Jedan moj prijatelj mi je pričao kako je nekada davno, u vrijeme samoupravnog socijalizma bio izabran u radnički savjet. Inače u radnički savjet bi uvijek izabirali ljude koji su bili dizači ruku, i koji nisu imali svoje stavove, pogotovo ukoliko bi zbog toga imali neke koristi. On je svoju dužnost smatrao vrlo ozbiljnom, i uvijek je postavljao pitanja, koja su za rukovodeći kadar ponekad bila i nezgodna. To je posebno iritiralo njegovog šefa koji se nervirao zbog njegove dosljednosti, jer je svaki sastanak morao jako dobro pripremiti, zbog toga što je tražio dodatna objašnjenja. Pozivao bi ga kasnije, i prijetio mu, ali nije se dao slomiti. Međutim, jednom prilikom njegov se šef nešto okačio sa  direktorom. Razlog tomu bio je što je njegov šef odbio pristati da se direktoru dodjeli stan budući da je on imao kuću. Direktor je protiv njega uspio oko sebe skupiti gotovo cijeli stručni kolegij. Izmišljao je svakojake optužbe na njegov račun. Tada je taj čovjek bio u velikom problemu. Na kraju sve je došlo i do Radničkog savjeta. Sve je ovisilo o rezultatima glasanja. Ako glasovanje bude tradicionalno bez provjere sa „dizačima ruku,“ ovaj čovjek mogao je izgubiti radno mjesto. Moj je prijatelj bio upoznat sa situacijom i znao je da mu šef u toj situaciji nije kriv, i da je žrtva direktorove urote. Na Radničkom savjetu je ponovno bio dosljedan i nije želio dizati ruku bez generalnog objašnjenja. Svojim pitanjima je razotkrio direktorovu urotu. Za vrijeme rasprave svi direktorovi „igrači,“ jedan po jedan napuštali su ga, očito iz straha da ih netko od članova Radničkog savjeta ne poveže s nekim koruptivnim radnjama. Na kraju je direktor ostao sam, i u svojoj zbunjenosti davao je ponekad besmislene i nesuvisle odgovore. Glasovanje je išlo u prilog šefu mog prijatelja. Nakon završenog sastanka, šef mu je prišao i ispričao se zbog njegovih neopravdanih pritisaka na njega. Rekao mu je da je sada naučio lekciju, a to je da je vredniji ukor od iskrenog i poštenog čovjeka, nego časti i pohvale od licemjera.

Siguran sam da je i kralju Dariju prisjela ovakva čast.  Kada nam netko ukazuje čast, daleko je važnije da prozremo njegove namjere, i iskrenost, jer je ukor vrjedniji od iskrenog čovjeka, nego čast i pohvale od licemjera.

Na kraju Daniel je bio priveden vojnicima, i bačen u jamu s lavovima. Ovi urotnici nisu mogli sakriti zadovoljstvo dobro obavljenim poslom. Prilazili bi možda kralju iskazujući licemjernu žalost, dok im je kralj čitao u glasu ushićenje, jer su se riješili poštenog čovjeka koji im je smetao u njihovom poslu. Darije te noći nije spavao. Vjerujem da je, onako kako je on znao, te noći molio Danielovog Boga da ga zaštiti. „O, kada bi ga samo njegov Bog sačuvao,“ mislio je kralj, osvetio bi se ovim licemjerima. Konačno došlo je jutro. Kralj je vrlo rano došao do lavovske jame. Nadao se je da ga je njegov Bog zaštitio. Pozvao je Danijela u strahu da neće dobiti odgovor. Tu scenu jako lijepo opisuje sam Daniel u 6.21-23.

Kad se primiče blizu, viknu žalosnim glasom Danielu: „Daniele, slugo Boga živoga, jeli te Bog komu postojano služiš, mogao izbaviti od lavova?“ Daniel odgovori: „O kralju živ bio do vijeka! Moj je Bog poslao svog Anđela; zatvorio je ralje lavovima te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred njim. Pa i pred tobom, o kralju, ja sam bez krivice.“

Možete li samo zamisliti taj prizor. Možete li samo zamisliti iznenađenje kraljeve pratnje koja je čula Danielov odgovor. Kralj je odmah naredio da se Daniel izvadi iz jame s lavovima. Istovremeno dao je naredbu da se dovedu svi Danielovi tužitelji, zajedno sa cijelim obiteljima.  Naredio je tada da ih se bace u tu istu jamu. Izvješće kaže da još nisu došli ni do dna, a lavovi su ih rastrgali.

Uglavnom kada slušamo ovakve događaje nekako doživimo olakšanje kada događaji završavaju s Hepi endom. Nekako nam je lakše kada je sretan završetak. Ovo s Danielom bilo je veličanstveno. Bilo je to fantastično iskustvo s Bogom. Najčešće se tada osjećamo nekako sigurnim, nekako  zaštićenim. Sjetimo se tada najčešće onih Božjih obećanja koja kažu, „Tko dira u vas dira u zjenicu mog oka.“ I još mnogo drugih obećanja pronaći ćemo u Bibliji. Ponovno se ispunilo ono što kaže da „tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada.“ Daniel je doživio fantastično iskustvo s Bogom. Umjesto ukaza za klanjanje kralju, Kralj je dao novi ukaz. Svi su morali štovati Jahvu Danielova Boga.

Svi smo oduševljeni kada priče imaju sretan završetak. Međutim nekoliko stoljeća kasnije, vjerni ljudi, žene i djeca, bili su bacani pred divlje zvijeri. Rimski vojnici su od majki kršćanki otimali malu djecu, i bacali su ih divljim zvijerima. Tada se nisu događala čuda. Zvijeri su rastrgale tisuće i tisuće vjernih Božjih ljudi. Odmah možemo postaviti pitanje, zašto Bog i tada nije intervenirao. Zar je njegova snaga i moć oslabila. Da Bog slučajno nema svoje miljenike, a za Daniela kaže da mu je Bog rekao kako je Njegov miljenik. Dali to znači da Bog štiti samo svoje miljenike.

Danas, mi smo ponovno izloženi raznoraznim sotonskim napadima. Molimo se Bogu i tražimo ga da i naša priča ima sretan završetak. A imamo osjećaj kao da nas ne čuje. Kao da nas je prepustio samima sebi. Kao da On nema više tu moć koju je imao za vrijeme Daniela. Međutim, ovom pričom koju je Daniel doživio Bog nam poručuje: „Dijete moje, nije samo Daniel moj miljenik. Svako moje dijete je moj miljenik. Svako moje dijete je moj miljenik do te mjere da sam za njega i život dao. Ovo nije Danielova priča sa sretnim završetkom. Ovo je Moja priča.  Ljudi koji su umrli pod šapama zvijeri, nisu završili svoju priču. Ta njihova priča ma koliko izgledala strašna, još i danas svjedoči. Ta priča još i danas govori koliko je grijeh strašan. I ta će priča imati sretan završetak. Tvoji problemi koje ti imaš, nisu završetak tvoje priče. Tvoji problemi, koji ti se čine ne rješivima, dio su Moje ukupne globalne priče. Priča još nije završena.  Nemoj nikada zaboraviti, svaka priča koja se sa mnom priča, uvijek ima sretan završetak. One za koje ti se čine da nisu sretno završene, uvjeravam te, te priče još nisu gotove, ali će zasigurno imati sretan završetak.

Stari misionarski par, koji je godinama radio u Africi, vraćao se u New York nakon punog radnog vijeka. Nisu više bili zdravi. Pratio ih je osjećaj poraza i obeshrabrenja; bojali su se. Onda su ustanovili da se nalaze na brodu s predsjednikom Theodorom Rooseveltom koji se vraćao iz jedne od svojih lovačkih ekspedicija na krupnu divljač. Nitko na njih nije obraćao pozornost. Promatrali su razmetanje predsjednikove pratnje, dok su ostali putnici nastojali baciti brz pogled na velikog čovjeka.

Dok je brod plovio širokim oceanom, stari je misionar rekao supruzi: „Nešto je pogrešno. Zašto smo mi u Africi tolike godine života posvetili vjernoj službi Bogu, a nikome nije stalo do nas? Ovdje je čovjek koji se vraća iz lova i svi su zaokupljeni njime, a nas nitko ni ne primjećuje.“

„Dragi, ne bi se smio tako osjećati“, rekla je supruga.

„Ne mogu si pomoći; jednostavno  ne izgleda pošteno.“

Kad je brod pristao u New Yorku, predsjednika je pozdravila glazba. Tu su bili gradonačelnik i drugi dostojanstvenici. Novine su bile pune vijesti o predsjednikovu dolasku, ali nitko nije primijetio stari misionarski par. Sišli su s broda i našli jeftin stan u četvrti East side, namjeravajući sutradan potražiti neki posao od kojeg bi mogli živjeti.

Te večeri čovjek se slomio. Rekao je supruzi: „Ne mogu to podnijeti. Bog ne postupa pošteno prema nama.“

Njegova je supruga odgovorila: „Zašto ne odeš u spavaću sobu i to ne kažeš Gospodinu?“

Malo kasnije izišao je iz sobe, ali potpuno promijenjena lica.

Supruga ga je upitala: „Dragi, što se dogodilo?“

„Gospodin je sa mnom riješio problem“, rekao je. „Kazao sam Mu koliko sam ogorčen što je predsjedniku priređena tako veličanstvena dobrodošlica, a nas nitko nije dočekao kad smo se vratili kući. Ali kad sam završio s molitvom, učinilo mi se kao da je Gospodin stavio ruku na moje rame i jednostavno rekao: „Ali, sine moj, ti još nisi stigao kući!“

Kada pogledamo svjetsku povijest, čini nam se da baš u njoj nema sretnih završetaka. U toj povijesti vidimo samo zlo, patnju, smrt i grijeh. Čija je priča ta svjetska povijest. Zanimljiva je igra riječi. Na engleskom jeziku povijest se kaže Histori. Kada tu riječ razložimo tada dobivamo dvije riječi Hi Stori – Njegova priča. Bez obzira na sve što se dešava u toj priči, to je Njegova priča. Nama ostaju samo dvije mogućnosti. Možemo ostati u priči zajedno s Bogom, i dočekati sretan završetak, ili izaći iz priče i završiti je tamo gdje je ona u istinu katastrofalna. Bez Boga postajemo dio tragedije, priče sa žalosnim završetkom. Sami moramo odlučiti kakav kraj želimo u našoj životnoj priči. Nije važno dali će naša priča završiti hepi endom prije ili poslije kraja našeg života, jer naša eventualna smrt ovdje na zemlji nije kraj priče. Krist kada ponovno dođe, ponovno će nas pozvati u život gdje će naša životna priča doživjeti vrhunski sretni završetak. Bit će to ustvari i početak jedne nove sretne priče.

Možda proživljavamo život koji je bez perspektive, i čini nam se da nema smisla. Pokušavamo analizirati svoj život, i shvaćamo da nam se nepravedno događaju problemi koje nismo skrivili. Možda se čudimo, zašto Bog ne reagira. Međutim, ovaj događaj o Danielu upravo to demantira. Bog kontrolira svaki trenutak našeg života. Mi smo dio te opće velike Božje priče, priče koja govori o toj neizmjernoj Božjoj ljubavi koju ima za nas grešne ljude. Na nama je da odlučimo, želimo li biti dio sretnog završetka, ili ćemo izaći iz priče prije njenog završetka. Bog nas uvjerava, da s njim će naša životna priča imati sretan završetak.

Američki kršćanski pisac Max Lucado u jednoj svojoj knjizi opisao je jednu slikovitu ilustraciju. U svom osebujnom stilu izrazio je sličnu misao ovako:

„Uzmi ribu, smjesti ju na obalu i gledaj kako diše. Može li biti sretna? Ne, ne može! Što ćeš sa njom napraviti da bude sretna? Nabaciš na nju puno novčanica? Smjestiš ju u udobnu stolicu za sunčanje i daš njoj sunčane naočale? Ponudiš njoj za razonodu najnovija izdanja žutog tiska? Naravno da to nećeš uraditi! Samo jedno je potrebno da napraviš za njenu sreću, vratit ćeš ju natrag u vodu.  Riba nikada ne može biti sretna i zadovoljna niti na jednoj obali, jer ona nije zato bila stvorena.“

Mi smo svi slični ovoj ribi izvađenoj iz svoga prirodnog okruženja. Nikada nećemo moći biti potpuno zadovoljni, sretni, zdravi,…na ovoj grijehom okaljanoj zemlji, jer nismo bili stvoreni za takvo okruženje. Mi na ovoj zemlji možemo osjetiti povremeni bljesak svijetla, možemo doživjeti trenutke i dane mira i spokoja, ali to je sve neusporedivo sa onim što Bog priprema za nas.“

Ipak, kako mi kao kršćani možemo živjeti pošteno  u ovom svijetu imajući uvijek na umu da smo ovdje samo gosti?  Isus nam je u tome  najbolji primjer. On nije imao puno godina na raspolaganju, ali sasvim dovoljno da nam pokaže svojim primjerom kako se može, ne samo „preživljavati“ već živjeti svrsishodnim životom. Četiri evanđelja nam govore o Isusovim djelima, kojih je bilo više, nego propovijedi koje je izgovorio.

U Djelima apostolskim čitamo jedan vrlo kratak osvrt na Isusov ovozemaljski život. „….Isus je prošao čineći dobro i ozdravljujući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim“. Djela apost. 10,38b. Tijekom svog kratkog djelovanja Isus  je svima jasno dao do znanja gdje leži tajna njegova uspjeha. „Bog bijaše sa njime!“

Ja vjerujem Bogu, i želim ostati uz njega, ma što da se događa. Vjerujem da dijelite sa mnom istu vjeru i pouzdanje. Neka Bog uvijek bude s nama.

PODIJELI