O kralju, na tvojoj ti postelji dođoše misli o tome što će se dogoditi kasnije, a Otkrivatelj tajna saopćio ti je ono što će biti. Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta mi je tajna objavljena samo zato da njezino značenje saopćim kralju i da upoznaš misli svoga srca.
Ti si, o kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline.
Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.
To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem. Dan. 2 29-36
Ovaj događaj smo očito čuli puno puta. Kada god bi nam netko otvarao Bibliju, i pokušao objasniti kako je Biblija pouzdan životni vodič, da je to Božja riječ, uvijek bi se pozivao na Nabukodonozorov san i kip koji je sanjao. Tada bi najčešće poslije toga slijedilo proročko objašnjenje kipa, Zlatna glava- Babilonsko kraljevstvo, srebrna-Medsko i Pezijsko, Grčka i Rim. Iako ni najmanje ne umanjujem proročku važnost ovog sna i ovog kipa, želio bi ipak razmišljati o nečem sasvim drugom, a što je ipak povezano s ovim događajem. Želio bi da se zajednički osvrnemo na taj događaj i pokušamo vidjeti što nama osobno Bog kroz to poručuje. Da Bog upravlja poviješću, očito smo se u to uvjerili. Međutim, jesmo li sigurni u spoznaji da On želi učestvovati i u našim snovima.
Odmah na početku bi postavio pitanje: Kakav je vaš san? Netko sanja o završetku školovanja, o tome kako će moći kvalitetno i učinkovito obavljati poslove. Drugi pak sanjaju o tome kako će si sagraditi kuću i kako će u njoj živjeti. Treći sanjaju kako će se oženiti ili udati, i kako će osnovati svoju obitelj. Moj jedan dobar prijatelj je dugo godina sanjao kako ću od firme koju je osnovao, stvoriti respektabilnu firmu, u kojima će radnici koji u njoj budu radili zarađivati za svoj život i život svoje obitelji. Ima još puno snova koje bi mogli nabrajati. Ja mislim da koliko nas ima, toliko ima snova i želja koje želim ostvariti u životu. Međutim pitanje ostaje, je li ispravno sanjati sne. Ako Bibliju čitamo dalje, utvrdit ćemo da čak to i ona preporučuje. Salamon je zaključio, da gdje nema vizije, narod se raspada. Bog je osobno nadahnuo Josipove sne. Ima jedno Božje obećanje koje kaže da će starci sanjati sne, a mladići gledati utvare. Zahvaljujući snu koje su posjedovali određeni pojedinci, danas nam je svijet u nekim elementima mnogo ljepši i život nam je olakšan. Ipak i dalje ostaje pitanje, jeli ispravno sanjati sne, a ako je, kako ih sanjati?
Vratio bih se ponovno na Nabukodonozora i njegov san. Čitajmo u Druge godine Nabukodonozorova kraljevanja usni Nabukodonozor sanje: njegov se duh zbog toga uznemiri, a san ga ostavi. Dan. 2. 1.
Kralj leži na postelji, sanja san i san ga uznemiruje. Ne čini li vam se ovo malo kontradiktorno. Postelja je namijenjena za odmor. Postelja je namijenjena da se poslije napornog i uzbudljivog dana smirimo. Zdrav san je uvijek nešto što je poželjno u našem životu. Ali u opisu kojeg smo čitali kao da su se stvari izopačile. Nabukodonozor liježe u svoju postelju, sanja san, i uznemiruje se. Zanimljivo je da je i Nabukodonozor bio sanjar kao što smo i mi. On kao kralj za to je imao i jače razloge. Imao je san, kako će stvoriti od Babilona takvo slavno kraljevstvo o kojem će se pričati kroz cijelu vječnost. Međutim očito je tu imao i određenih problema. Za dvije godine, kralj je postigao nevjerojatne uspjehe. Sagradio je grad i utvrdu koja je bila svjetsko čudo. Njegove arhitektonske ideje, još i danas zadivljuju modernu arhitektonsku znanost. Svaki valjda sat Nabukodonozorove vladavine, bio je sat napretka za Babilon. Ipak problem ostaje. Što će biti poslije njega. On je znao da će jednog dana njegov život završiti, međutim, dali će njegovi nasljednici nastaviti tamo gdje je on stao, ili će to sve rastepsti i uništiti. Očito je to pitanje koje muči danas mnoge roditelje.
Roditelji za svog aktivnog radnog vijeka pokušavaju steći nekakvu imovinu. U tome uspiju, a onda to naslijedi njihov sin i sve to rastepe. Takvih priča smo se očito naslušali, a za neke smo i sami svjedoci. Postoji jedan savjet mudrih i starih ljudi koji kažu da kuću uvijek treba kupovati od onih koji ju naslijede, a ne od onih koji su ju gradili. Kada sam ja kupovao kuću u Međimurju, naišao sam na čovjeka koji mi ju je prodavao, a bio je nasljednik. Stvarno ju je doslovno rastepao. Prvo ju je prodao jeftino, a drugo i to malo novca koliko je dobio je doslovno rastepao na drogu i neke bezvezne troškove.
Čuo sam jednu priču jednog mog prijatelja koji se iz okolice Tomislav grada doselio u okolicu Đakova. Njegov susjed i susjeda, domaći Šokci, nisu željeli imati više od jednog djeteta, jer imali su san. Svom djetetu u naslijeđe htjeli su ostaviti veliki komad zemlje, jer u Slavoniji, zemlja je bogatstvo. Nisu željeli da zemlju dijele, i da je parceliraju. Imali su sina, koji, kad je odrastao, probećario se, puno je pio, nikad se nije oženio, i koji je još za života roditelja uspio komad po komad zemlje izgubiti na kartama. Na kraju, roditelji su umrli u bijedi i neimaštini, doživjevši da im se njihov san sruši kao kula od karata. Nije prošlo dugo umro im je i sin, također u bijedi, jer je prokartao i popio sve što je naslijedio.
Vjerojatno je i Nabukodonozor imao sličan problem. Imao je sina, koji nije pokazivao interes za ono što je njegov otac radio. Povijest je potvrdila da se odrekao prijestolja u korist svog sina, Nabukodonozorovog unuka. Oko njega su bili savjetnici, znanstvenici i svi drugi, koji su imali samo jedan cilj, isisati što je moguće više za sebe. Nabukodonozor je bio čovjek koji je imao istančan osjećaj da prepozna licemjerstvo. Bio je čovjek koji je znao, kako bi mi rekli, izračunati koliko je dva i dva. Stoga njegova zabrinutost imala je puno opravdanje. Što će biti poslije njega.
Interesantno je da ista načela vrijede i danas. Ima nas još mnogo koji smo svjedoci raspada jedne tvorevine koju smo zvali Jugoslavija, koja se raspala za samo 10 godina nakon smrti njenog vođe, predsjednika Tita. Čim osobni interesi zamjene interes zajednice, sustav počinje atrofirati, i na kraju pada. Takvog stanja je očito Nabukodonozor bio u potpunosti svjestan, a nitko mu nije davao jamstva da će se stvari mijenjati na bolje. U takvom razmišljanju on sanja san i kip koji je opisan.
Bog mu opisuje njegovu budućnost. Bog kao mu kaže: „Nabukodonozoru, ti se uistinu imaš razloga brinuti. Ti si sve učinio da tvoje kraljevstvo doživi onaj istinski sjaj kako je uopće moguće na zemlji postići. Problem koji ti se pojavljuje je što tvoji nasljednici ne dijele tvoj san. Njihove ambicije nisu slične tvojima. Vrijednost tvog sna, kao što vidiš, što ideš dalje, sve se više smanjuje. Ono što je najgore, tvoj san stoji na nesigurnom temelju. Tvoj san je tako koncipiran da se lako može srušiti. Da su stopala koja si u snu vidio, cijela od željeza, još uvijek bi stabilnost tog kipa bila dobrano narušena. Međutim ovdje se radi o materijalima koji su ne spojivi. Glina i željezo, nije baš neki dobar oslonac.“ Očito je taj prizor Nabukodonozora strašno razočarao. On bi očekivao napredak i prosperitet, a ono degradacija i nesigurnost. Zar je moguće da mu se životni san tako srozava. Zar je moguće da sve što je napravio za svoje kraljevstvo, bit će uglavnom samo za njegova života. Zar je moguće da njegov san i nije baš toliko vrijedan. Zar je moguće da nikoga nema tko će nastaviti sanjati njegov san. Ovaj san bio bi razočaravajući da je samo ovdje završio. Međutim događa se sasvim nešto gore. Čitamo to u nastavku. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. Dan 2. 34-35.
Nije ni čudo što se Nabukodonozor toliko uznemirio nakon tog sna. Možda on i nije zaboravio san, jedino ga nije htio odati zbog straha od manipulacije kod tumačenja. Njegov san doživio je krah. Potpuni krah. Njegov san samljelo je nešto na što on nije imao utjecaja.
Ne znam dali ste doživjeli sličnu situaciju. Imate svoj san. Razmišljate o njemu, učinili ste sve da stvari idu kako treba, a onda se dogodi da vam san uništi nešto na što nemate nikakvog utjecaja. Može to biti neka materijalna katastrofa, koja vas toliko materijalno unazadi da se nikako ne možete oporaviti. Može to biti neka nepredviđena okolnost. To je uglavnom manji problem. Veći problem je da izgubite zdravlje. To je nešto što totalno mijenja smisao vašeg sna.
Jednom prilikom bio sam u posjeti jednoj socijalnoj ustanovi u Varaždinu, gdje sam učestvovao kao organizatori koncerta za štićenike tog doma. Tamo sam vidio jednu mladu djevojku, koja je imala negdje oko 25 godina, na koju je naletio pijani vozač, i koji ju je toliko ozlijedio da je ostala prikovana i paralizirana u krevetu. Tada je imala svega 8 godina. Toj djevojčici najednom su se srušili svi njeni sni. Sve što je sanjala, (a dječja mašta je uistinu bujna, ) srušilo se kao kula od karata. Međutim kada s njom razgovarate, ona baš tako i ne djeluje. Ona leži prikovana za svoju postelju, ali nije izgubila smisao života.
Moja jedna rođakinja sa svojim mužem doživjela je tešku tragediju. Njihov sin, 15 godina dječak, spao je s krova i na mjestu ostao mrtav. Njihovi snovi koje su imali s njim, zauvijek su propali. Sva ulaganja, stvaranja i poslovi koje je radio, postali su bezvrijedni, jer izgubio je onog za koga je to bilo namijenjeno.
Moj prijatelj o kojem sam već prije govorio, imao je san. Želio je svoju malu firmu dići na viši nivo. Sagradio je veliku proizvodnu halu u kojoj je planirao zaposliti još radnika i otvoriti nova radna mjesta. Međutim, sustav u kojem je to napravio nije s njime dijelio tu viziju. Sva ulaganja u tu investiciju, porezna uprava je smatrala njegovom osobnom dobiti i na to zaračunala veliki porez koji tog trenutka nije mogao platiti. Veliko potraživanje države za kojeg su državni službenici na najvišem nivou znali samo da je sukladno Zakonu, nitko nije znao objasniti koja mu je svrha, jer se njime doslovno kažnjavalo sve koji su imali poslovnu viziju. Dodatni problem je bila nemogućnost naplate dospjelih potraživanja. Kriza gospodarstva koja je nastupila onemogućavala mu je pronalazak kvalitetnog posla i svi ti problemi natjerali su ga da odustanem od svog višegodišnjeg sna. Otpustio je radnike sa velikim problemom da im do kraja isplati njihovu plaću. Ostao je sâm sa jedinom brigom, kako vratiti sve te silne dugove i potraživanja banaka i dobavljača kada više ne radi nikakav posao. Njegov san postao je teška noćna mora. Doslovno ga je njegov san doveo u situaciju da svu imovinu koju je kroz život stekao netko doslovno otima i lešinari kao što lešinari gule leševe. Postao je tada svjestan spoznaje da živim samo na Božjoj milosti.
Pitao sam ga od čega živi. .
„Od Božje milosti!“ odgovorio mi je
„Dobro!“ rekao sam, „svi živimo od Božje milosti, ali što ti je izvor prihoda?“
„Božja milost mi je jedini izvor prihoda!“ odgovorio je.
„Nevjerojatno, zar je to stvarno tako loše?“ čudio sam se tada.
Nakon ovih primjera koje sam naveo, a i nakon primjera Nabukodonozorovog sna, nameće se novo pitanje. Imali uopće smisla sanjati u životu. Imali uopće smisla imati san i živjeti za njega. Kada bi ovdje završio, mnogi od vas bi požalili što ste u opće počeli ovo čitati, jer do sada je sve bilo beznadno.
Ipak Bog nam poručuje da sanjamo svoje sne. Sanjajmo o tome kako ćemo završiti školu. Sanjajmo o osnivanju obitelji. Sanjajmo o tome kako ćemo izgraditi novu kući i u njoj živjeti. Sanjajmo o svemu što mislimo da ispunjava naš život. Ipak Bog nam daje savjet. Svoje sne stavimo u Božje ruke. Dozvolimo Bogu da nam on naše sne nadahne, kao što je nadahnuo Nabukodonozorov san. Dozvolimo Bogu da nadahne naše sne kao što je nadahnuo i Josipov san. Isus je rekao: „Najprije tražite kraljevstva nebeskog, a drugo će vam se sve dodati“ to je temelj na kojem bi se trebali sanjati naši sni.
Ovim Nabukodonozorovim snom Bog nam šalje još jednu poruku. „Neka vaši sni budu povezani sa vječnošću. Nije važno dali ste u vašem snu izgradili zlatnu glavu, srebrena prsa, mjedena bedra željezne noge, ili stopala od gline. Što god izgradili, biti će sve i onako jednog dana samljeveno da ga vjetar odnese, a mjesto će zamijeniti „kamen“ koji će postati Gora. Upravo to treba biti vrhunac našeg sanjanja.
U Bibliji nalazimo jednog sanjara, Josipa Jakovljevog sina. On je imao san kako će biti plemenski starješina. Bog mu je nadahnuo san i postao je starješina Egipta. Možda bi mislili da je Josip odsanjao svoj san. Međutim jedinu stvar koju traži prije svoje smrti, je da kada Gospodin pohodi svoj narod, neka mu se njegove kosti odnesu u obećanu zemlju. U obećanoj zemlji, njegov otac mu je pripravio mjesto gdje će u miru počivati.
Iako se ovdje radi o smrtnom miru, to bi bila asocijacija na nešto što za nas Bog sprema, ali ne za smrt nego za život. Vrlo brzo Bog će pohoditi svoj narod. Vrlo brzo odvest će nas na mjesto koje je odavno pripravio. Vrlo brzo imat ćemo priliku dosanjati naše sne. Nemojmo zato završiti sanjarenje s ovim na zemlji. Možda nam se ovdje naš san nije ispunio. Možda je stjecajem okolnosti propao. Ukoliko su to materijalne stvari, one su i onako prolazne i bezvrijedne. Produžimo za to naše sne za vječnost, kada će Krist pohoditi svoj narod.
Slušao sam priču kako su dva arhitekta koji su bili kršćani, kada su otišli u mirovinu, zajednički projektirali kuće kakve bi željeli graditi na novoj zemlji. Možda nam to izgleda neozbiljno i neobično, ali ova dva arhitekta su svoje sne prenijeli u vječnost. Ono što su crtali i radili je u istinu bilo arhitektonsko iživljavanje. Njima u istinu neće biti problem svoje projekte koje su ovdje radili prilagoditi novim uvjetima. Oni žive za taj dan.
Ovaj Nabukodonozorov san upravo ima ohrabrujuću poruku. S jedne strane on objašnjava realnost života i nesigurnost naših životnih snova, a s druge strane on daje ohrabrenje i nadu. Kroz taj san Bog je poručio Nabukodonozoru. Samo ti sanjaj svoj san. Tvoja odgovornost je u tvom snu. Tvoj san ćeš zasigurno i ostvariti. Nemoj se brinuti za budućnost, jer ona i onako nije u tvojim rukama. Ako ti se slučajno i dogodi da ti se san raspe. Ako ti slučajno san doživi krah, ma kakav on bio, znaj jedno, dolazi nešto što će kompenzirati sve sne. Dolazi nešto što će stvoriti potpunu sigurnost, i što će vječno trajati.
Možda nam se naši sni ne ostvare. Možda nam se naš san raspadne. Uzroci i razlozi tomu, mogu biti bilo kakve okolnosti. Nemojmo tada plakati za svojom sudbinom, već oslonimo se na Boga koji će na kraju biti ispunjenje one naše najfinije i najznačajnije težnje. Krist koji je proživio naš ljudski život, zna i razumije sve naše patnje. On zna i razumije sva naša razočarenja. On je obećao da će biti s nama. Bog nam nije obećao da će ispuniti i ostvariti svaki naš san, ali obećao je da će biti s nama. To je uistinu vrjednije, nego ostvariti najveći san u životu. To ustvari i pokazuje primjer Nabukodonozora, čovjeka koji je svoj san odsanjao do kraja, što uspješno, što manje uspješno, ali na kraju, shvatio je da ono što Bog nudi, je daleko najvrednije. Sav Babilonski sjaj, sva bogatstva i sva sila koju je Nabukodonozor mogao prezentirati u svom životu, nisu ništa prema onomu što nam Bog pripravlja. Zato sanjajmo naše sne. Nemojmo ih ograničiti samo na ovaj život, već ih prenesimo u vječnost. Sanjajmo naše sne na Kristovim rukama. Tada će oni u istinu biti ispunjenje svih naših čežnji i životnih iščekivanja.
Zvonko Presečan
