Cvate kó cvijetak na njivi

177
FOTO: Marija Vračević

CVATE KÓ CVIJETAK NA NJIVI;

JEDVA GA DOTAKNE VJETAR I VEĆ GA NEMA,

NE PAMTI GA VIŠE NI MJESTO NJEGOVO

(Psalam 103)

 

 

Bila jednom jedna mlada obitelj…i živjela je tu, u susjedstvu, mom susjedstvu…i vašem susjedstvu…

Bila je to jedna dobra obitelj, radišna i tiha…povučena…

Bili su to otac i majka dvije djevojčice, jedne 5-ogodišnjakinje i druge od 2 godine…

I sami bijahu mladi; majka je zašla u 30-e, a otac bio na pragu 40-ih…

I živjeli su tako…baš tu…do mene…do vas…

U svome malom svijetu, u svojoj maloj kućici i sa svojim najmilijima…

 

I dođe dan kada se sve preokrene…

Oboje oboli u roku od 6 mjeseci od zloćudnih bolesti!

Oboje na rubu provalije gleda u oči svojih curica, a u njima čitava tuga jednog cijelog svemira…

Oboje zagrljajima unosilo hrabrost u malene duše i u sebe same…

 

I onda se narod dignuo na noge…i skupismo novce za liječenje, ne samo oca, nego i majke…skupismo molitve…skupismo svu ljubav brata prema bratu, sestre prema sestri…ujedinismo duše svoje u Njemu i suze oca i majke pretvore se u osmijehe zahvalnosti i ljubavi…

 

Međutim, Bog ima svoj plan za svakoga od nas…On zna najbolje što je dobro kako za mene pa tako i za vas…Njegova slova pišu knjigu mojega života…i vašega…

 

Tako otac jučer poslijepodne zauvijek usnu i predade dušu svoju u zagrljaj Njegov.

Sada je sa anđelima…i nema više boli…nema više patnje…nema više grča…

Sada je u miru i ljubavi i toplini Božjoj.

 

Nama ostaje tuga i bol…

Nama ostaje pitanje zašto?

Nama ostaje naša vjera u Njegov plan…

 

Nama ostaje moliti za majku kojoj su naše molitve prijeko potrebne…nama ostaje moliti da joj Bog podari zdravlje da bude tu…uz svoje dvije djevojčice…da im bude majka…da ih voli i da brine o njima…

 

Međutim, ostaje mi i mnoštvo pitanja o sebi…

“Oko čega se ja tjeskobno brinem iz dana u dan”?

“Oko čega razvijam svađe i prepirke”?
“Što budi u meni ljutnju i bijes”?
“Kada sam posljednji put istinski osjetila ono na čemu zahvaljujem?”

 

Ljutim se sto puta na dan iz raznoraznih nebitnih razloga, “dižem frku” zbog marke paštete koju je suprug krivo kupio, planem ako mi dijete sjedne u lokvu vode, ako nemam najnoviju knjigu koja je apsolutni must-have danima sam utučena, ako mi se flekica na hlačama nije oprala kako treba dignuti će mi se kosa na glavi i ostatak dana mi je upropašten…

Ako mi svekrva krivom intonacijom poželi «dobar dan» frknuti ću na nju nosom i napuniti suprugu uši kako njegova majka zasigurno ima nešto protiv mene, ako me svekar uopće ne pozdravi u prolazu obliti će me depresija i osjećaj manje vrijednosti ( a čovjek u poslu projuri pokraj mene ), ako susjeda pusti psa na moje dvorište i on obavi ono što treba baš tu…uffff….da psujem, kao što ne psujem valjda bih joj sve po spisku…

Ako ne mogu djetetu sad-odmah kupiti bicikl, smisao mog života se gubi, ako joj pak mogu kupiti, onda nisam zadovoljna jer odgajam materijalistu…a dijete kó dijete – samo želi voziti bicikl…

 

Je li to moj život?

Je li to vaš život?

 

Stvarnost…

 

Želi li Bog da tako živimo?

 

Jesu li se otac i majka s početka priče ovako osjećali i brinuli oko ovakvih gluposti posljednjih godinu dana?

 

Nisu…ne, ne…nisu…

 

Disali su…smijali se…dodirivali cvijeće…mirisali cvijeće…gledali svoju djecu i upijali njihove slike u svoja srca…uživali u pogledu na drvo jabuke u dvorištu…kušali šljive koje im se tope u ustima…ljuljali se sasvojim curicama na ljuljačkama…hodali bosi po rosnoj travi…držali se za ruke…pjevali potiho pa sve glasnije dok ne bi uzviknuli od radosti i želje za životom…

 

To je život…to je stvarnost…to je Bog naumio za sve nas…

 

Samo zdravlje…to je jedina istina…to je jedino oko čega se trebamo truditi…to je jedino oko čega trebamo zastati i promisliti…naše tijelo, Bogom dano…i naš duh, Božji dio…

 

Naša osjetila, naše ruke i noge…to je bogatstvo…kad možeš sve što poželiš…i radovati se zbog te činjenice…jer nas je On stvorio da se radujemo u toj jednostavnosti…

 

Da širimo srca svoja od ljubavi prema životu…prema danu…prema noći…prema dahu…i prema Njemu…

 

Molim vas da se pomolite za moju Ivanu, majku s početka priče…to je moja srednjoškolska razredna kolegica…BVB

 

Maja Vidaković

PODIJELI