“Ovce moje slušaju moj glas”, veli Isus. Slušam li ja glas Božji, prepoznajem li ga i slijedim? Slušanje je vrlo važno, a ne gledanje. Oko i vid često me mogu zavarati, odvući za lažnim, ali uho je nepopravljivo. I Marija Magdalena je prepoznala glas voljenoga Učitelja, te mu pada do nogu. To se često događa i svima nama, Da glas voljene osobe prepoznamo među stotinama drugih, posebno ako nas ta osoba zove imenom. Isusov glas je glas pastira a ne najamnika, poznaje me i zove me imenom. Ja sam ovca njegova stada, slušam mu glas i slijedim ga. Nije to glas vuka prerušenoga u ovcu, nego onoga koji mi pruža sigurnost i daje mi život u punini. Ja moram ostati u njegovoj riječi, razmatrati je, meditirati, ići za njim i biti ondje gdje je On. On je u mom srcu, koje je oslonjeno na njega. Ja ne mogu biti ravnodušan i promatrati izdaleka. Potrebna mi je njegova blizina i zaštita te se želim privinuti na njegovo srce. Potrebno je izići iz sebe, zaputiti se k njemu kao svjetlu bez povratne karte. Moramo naći vremena za svoga pastira i stvoriti red u sebi. On traži moje predanje i molitvu. Moram ga nasljedovati. Isus mi kaže da takve ”neće nitko ugrabiti iz njegove i Očeve ruke”. Pa tako neka i bude.
Zora Sliško
