Ovo je priča o časnoj sestri Imeldi i njezinom sukobu sa svjetskim korporacijama koju prenosi Bukmir Marin sa svojeg FREE OGLASNIKA.

Svakako pročitajte!

U životu sam se družio i upoznao mnoge zanimljive ljude, pa i nju, moju dragu i predivnu časnu sestru Imeldu.

Sestru Imeldu poznajem već dvadeset i više godina i ostali smo povezani, ali iako se ne družimo često, budite sigurni kako često pomislimo jedno na drugo.

Sestra Imelada je živi anđeo, osoba koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim kad se nađe u njenoj blizini. Kad sam tek stigao u Zagreb, slučajno smo se upoznali i predložila mi je da mi daje besplatne satove klavira i da mi pomogne u glazbenom razvoju bez ikakve naknade, trošeći i ulažući svoje dragocjeno vrijeme. Nažalost, nisam bio uporan i nakon nekoliko susreta, a s obzirom na moje tadašnje životne okolnosti, zahvalio sam joj se i odustao. Uz sve to mi je pomogla i jednim iskrenim savjetom i upoznala me s jednom vrlo važnom osobom, koja je kasnije, ispostavilo se, odigrala vrlo značajnu ulogu u mom životu.

Uvijek sam je se sjećao, naročito za ovo blagdansko vrijeme, i redovito joj čestitao sve blagdane.

Kad bismo se susreli negdje u gradu, svakih slučajnih pet do šest godina, iznova bi me oduševila svojim osmijehom, dobrotom, neposrednošću i iskrenošću kakvu danas rijetko možete vidjeti i susresti.

Sjećam se trenutka kada je moja draga, upoznavši je, počela spontano i nekontrolirano plakati od sreće nakon prvog neposrednog usputnog i kratkog susreta s njom. Samo su se rukovale i predstavile jedna drugoj, i uz nekoliko izmjenjenih uobičajenih rečenica, nakon odlaska sestre Imelde, ona je počela skrivati suze. Pitao sam je: “Pa ti plačeš? Zašto plačeš?” Ona je rekla: “Nikada u životu nisam upoznala nikoga tko je ovako djelovao na mene. Sestra Imelda je apsolutno najdivnije biće koje sam do sada uopće upoznala. Ljubav koja izvire nazadrživo iz svakog njenog pogleda, osmijeha i izgovorene riječi su me ostavili bez teksta. Oprosti što me rasplakala.” Napokon da još netko shvati i potvrdi ono što i sam znam, a i dan-danas kad se prisjetim tog slučajnog susreta, trnci iznova prođu kroz mene.

Kao i svake godine, istoj to dragoj i divnoj sestri Imeldi sam čestitao i ovaj Božić, 2019. godine. Čuli smo se kratko i upitala me što točno radim, kako mi napreduje posao, kako živim i kako je moja draga.

Sve sam joj ukratko ispričao, pitao je kako je ona i uglavnom uz neke uobičajene stvari zaželio joj čestit i blagoslovljen Božić. U jednom trenutku sam joj spomenuo čak i jedan veći poslovni pothvat s kojim se borim nesupješno već nekoliko godina, a ima isključivo globalni karakter. Ona je rekla:

“Marine moraš biti dobar čovjek, i uvijek misliti na sirotinju i bolesne ljude, a naročito one koji nemaju ništa ili su sve izgubili svojom ili tuđom zaslugom, i pomozi im ako uspiješ ostvariti svoj veliki poslovni projekt. Dobro me slušaj: Bog ti je dao, i On je svemoguć, i On pomaže dobrima kako bi oni pomagali slabijima; to nikada ne zaboravi.”

Nastavila je govoriti: “Moram ti priznati kako ja ništa ne znam o poslu, nekavim biznisima i takvim stvarima, ali ću ti ispričati što mi se dogodilo prije nekoliko godina.”

Pretvorio sam se u uho, rekao bi jedan moj prijatelj.

Krenula je pričati…

“Vozim se ja jedan dan sa svojim nećakom po Zagrebu i on mi reče: ‘Teta Imelda, ovo vam je jedna od vodećih trgovina odjeće na svijetu.’ Ja onako zatečena, moram priznati da nisam nikad čula za tu marku, priupitah ga: ‘A zašto su toliko bogati i kako su se baš kod nas pojavili sa svojim dućanom?’

Nećak mi sa nasmijao kako sam jako neinformirana, s obzirom da nisam bila upućena u svjetski brend za koji nisam dotad nikada čula.

Kao što znaš, u našim životima brendovi odjeće ne igraju neku važnu ulogu, pa sam mu odgovorila: ‘Oprosti, ali stvarno nikada nisam čula za njih.’ On se samo nasmijao i nastavio mi pripovijedati o njihovom vlasniku, koji je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi na planeti.

Shvatila sam kako je taj brend nešto veliko i kako su financijski iznimno uspješna kompanija u svjetskim okvirima, i nastavila sam sa svojim nećakom dalje pričati o nekim drugim nama interesantnijim i bližim temama.

Nakon našeg razgovora danima sam razmišljala o mom razgovoru s nećakom, i sve vrijeme misli su me vraćale na taj razgovor.

Nekoliko dana poslije pukom slučajnošću nešto me dovelo ponovno ispred tog razvikanog brenda.

S obzirom na sve što mi se događalo, a i na prethodni razgovor s nećakom, odlučila sam ući i potražiti direktora ili direktoricu tvrtke i iznijeti im svoju malu ideju, koja mi se činila vrlo razumnom.

Ušla sam i tražila sam direktora ili direktoricu tvrtke, s obzirom da su vlasnici stranci. Djelatnici dućana su me uputili na direktoricu koja nije bila smještena na toj lokaciji i dali mi broj na koji je mogu kontaktirati.

Zahvalila sam im se svima, uzela broj i otišla, shvaćajući da izgleda direktori i direktorice uglavnom nisu smješteni na lokaciji gdje su njihove prodavaonice.

Bila sam uporna i zvala sam nekoliko puta uvaženu direktoricu.

Na svaki moj poziv i uvijek iznova ponovljeno moje osobno predstavljanje, dobivala sam uglavnom odbijajuće odgovore u smislu — direktorica je vani, na sastanku je, na poslovnom putovanju je — i slične i uobičajene izlike, koje me nisu uspjele poljuljati u mojoj namjeri da upoznam uvaženu direktoricu.

Zvala sam ih ne baš tako često, ali vrlo uporno, i gle čuda, jedan dan je tajnica, kad je čula da sam ja na telefonskoj liniji rekla: ‘Oh, to ste opet Vi, sestro Imelda! Budite ljubazni i pričekajte samo trenutak kako bih provjerila je li mi direktorica možda slobodna?’ Čekala sam nadajući se istim izlikama, ali tajnica se javila pitajući: ‘Jeste li još tu sestro Imelda?’ Odgovorila sam: ‘Naravno da sam tu.’ Ona je nastavila: ‘Budite ljubazni i pričekajte na liniji, spojiti ću Vas s direktoricom.’

Nakon mog kratkog predstavljanja direktorica mi se ispričala zbog tolikog čekanja i ponudila mi vrijeme sastanka kad bi me mogla primiti kod sebe. Pitala me gdje sam ja smještena i rekla sam joj našu lokaciju. Ona je predložila: ‘Znate što, možda da Vas ne mučim, što mislite da ja dođem k Vama u samostan i da popričamo.’

Začudila me ideja i želja da se uvažena direktorica nađe s jednom malom časnom sestrom. Dogovorile smo termin i odlučile se vidjeti i poslovno porazgovarati.

Završile smo razgovor, i ja sam se kao i uvijek sva sretna i ushićena zahvalila dragom Bogu na učinjenom i nastavila uobičajeni život.

Dan kada smo se dogovorile direktorica je bila iznimno točna i na moje veliko iznenađenje pojavila se lijepo odjevena, mlađa gospođa.

Sjele smo i krenule razgovarati općenito i došle smo do teme zbog koje sam je zvala i inzistirala na sastanku. Spremno me slušala i pitala koji je pravi razlog našeg viđenja.

Rekla sam joj kako sam čula da je njihova tvrtka jedan od vodećih brendova u svijetu odjeće te da je njihov vlasnik ujedno jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, pa sam mislila da mi pomogne kako bismo uljepšali živote nekoliko obitelji koje se bore za goli opstanak i kako bi im takva pomoć bila od velike koristi, pa sam zaključila da, ukoliko zarađuju toliko, da im ne bi bilo teško odvojiti mali dio sredstava i pomoći upravo onima kojima je to najpotrebnije.

Direktorica je ostala zatečena mojim prijedlogom, nasmijala se i rekla: ‘Draga sestro Imelda, ne ide Vam to tako. Mi smo jako poznati brend u svijetu odjeće, i istina je da zarađujemo ogroman novac, ali naš teško stečeni novac ne dajemo pojedincima u smislu da im poklanjamo naše skupe proizvode, jer što znače jakne, kaputi i cipele od nekoliko tisuća kuna čovjeku koji nema što jesti.

Mi Vam to riješavamo na potpuno drukčiji način. Darujemo Caritasu u jednoj drugoj državi određene svote novca koji to dijeli dalje, i naš novac uglavnom predajemo uz iznimnu pompu i veliku medijsku popraćenost kako bi svi uvidjeli da činimo dobre stvari. Ali pojedincima, nažalost, ne možemo izaći u susret. Ako budem ikako mogla pokušati ću Vam ja privatno pomoći i to od svoje vlastite obitelji. ’

Divna je to mlada žena, zahvalila sam joj se i shvatila sam tek tada složenost ovog svijeta u kojem živimo i kako, nažalost, običan mali čovjek u biti ne može lako dobiti pomoć od bogatih tvrtki zbog, između ostalog, i svih zakonskih okvira koji to onemogućuju, iako bi se svijet trebao zaštitnički ponašati prema malima, siromašnima i obespravljenima koji baš ovog trena trebaju našu pomoć.

Shvatila sam u tom trenutku da moj život i moja misija ne funkcioniraju trenutno u ovom svijetu na način kako ja vidim stvari, nego kako ih vide drugi, i kako se u današnje vrijeme stvari potpuno drukčije realiziraju, događaju i razvijaju od onog iskonskog smještenog negdje u meni. Uz svu dobru volju gledala sam tu dragu direktoricu istovremeno misleći, pa zar smo se toliko udaljili u današnje vrijeme  jedni od drugih. Pomozi svakom potrebitom — je naredba kojom se ja vodim, a njihova je nešto sasvim drugo i nisam sigurna u istinitost njihovih velikih dobročinstava, ali tko li sam ja da procjenjujem suvremeni svijet. Samo znam da mi se takvi postupci ne sviđaju previše. Ako imaš puno, podijeli i uživaj u dijeljenju, novac ionako ne nosimo sa sobom na onaj svijet, jer tamo on nije niti važan.

Pozdravila sam se ljubazno s dragom direktoricom, zahvalila joj na dolasku, blagoslovila je i zaželjela joj puno uspjeha u njenom daljnjem radu, a naročito zdravlja i sreće njoj i njenoj obitelji. Otišla je žureći na neki drugi sastanak na koji već kasni, kako mi je objasnila, i mahala sam joj dok je odlazila.

Možda je čak malo i primjetila kako više nisam bila onoliko ushićena nakon njenog odgovora o odnosu tvrtki spram običnog čovjeka, koji me ipak malo razočarao, ali tko sam ja da mijenjam svijet. Samo znam da sam vlasnica tako velikog brenda bila bi mnogostruko darežljivija od tog istog vlasnika, pa da i on to radi i na većoj razini, vjerojatno bi omogućili i ovoj dragoj ženi da bude zadužena za izravna dobročinstva. Njih to ne bi oštetilo, niti značajno umanjilo, a radili bi velike stvari i pomagali bi napotrebnijima i to svakodnevno i što je najvažnije osjećali bi se puno ispunjenijima.

Kada bih samo imala moć šapnuti tom čovjeku,  vlasniku tog brenda, koliko je novac nevažan, možda bih ga i promijenila?

Možda ja i nisam pravo mjerilo za ovo trenutno vrijeme, ali znam što mi moje srce i moja vjera govori i to je ono za što ja živim, a sve drugo očigledno nedovoljno razumijem, a možda niti ne želim.

Shvatila sam kako bi se ja ipak trebala vratiti onome u čemu sam najbolja, odnosno pomaganju drugima u najvećoj dopustivoj mjeri  i bez bilo kakvih očekivanja, a ovo drugo prepuštam njima, neka ih veseli, ali im ne zavidim.

Uvažena i draga direktorica je održala svoje obećanje, oduševila me, iznenadila i pomogla svojim vlastitim sredstvima nekoliko obitelji, iako to nije bila moja namjera, nisam to očekivala od nje i na tome sam joj neizmjerno zahvalna, a ta prebogata tvrtka, koja je trebala pomoći, se baš i nije nešto pokazala.

Zato dragi moj Marine, molim te, ti ne budi nikada kao ove velike tvrtke koje pomažu, a mali čovjek od toga skoro ništa ne vidi niti osjeti, nego budi konkretan i pomaži sirotim ljudima koliko god možeš, jer Bog je drag i velikodušan i nagrađuje svoju najbolju djecu, kako bi i oni dijelili i pomagali svima drugima,  a ovi veliki biznismeni, e u to ti ja baš na žalost puno ne vjerujem, uglavnom ne smiješ biti darežljiv kao oni.

Nemoj da te novac promijeni, i želim ti puno sreće i zdravlja u pokušaju činjenja puno dobrih djela u ovom prekratkom životu.”

Obećala mi je pomoliti se i za mene i moj uspjeh i, kako je rekla, došapnuti dragom Bogu neke stvari.

Završili smo razgovor i zahvalio sam se mom ovozemaljskom anđelu, sestri Imeldi, na prepričanoj priči kojoj nisam mogao odoljeti i ne podijeliti je s vama, posebno u ovo blagdansko vrijeme.

Želim Vam čestit i blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2020. godinu.

 

Ako netko od vas ima sličnu priču slobodno nam pišite i objaviti ćemo vas.

 

Marin Bukmir i setra Imelda

izvor: https://freeoglasnik.hr/blog/u-potrazi-za-dobrim/

PODIJELI