Redovnice osjećaju potrebu većeg prostora i priznanja u Katoličkoj Crkvi; na Sinodi biskupa koja je posvećena mladima iskazale zahtjev za glasovanjem o sinodalnom dokumentima

Adriana Masotti, Ivica Hadaš – Vatikan

Prošlo je 50 godina od 1968. godine koja, barem na Zapadu, priziva prisjećanje na posebno povijesno razdoblje velikih previranja na svim područjima građanskog, političkog i društvenog života s dubokim razmišljanjima u svakodnevnom životu. Sanjala se tada opća promjena; mladi su dizali svoj glas tražeći pravo na studiranje za sve, žene su zahtijevale jednaka prava kao i muškarci, a obitelj je često bila mjesto generacijskog sukoba. Ta su previranja potresla i Katoličku Crkvu i druge Crkve. Mnogi su svećenici bili u krizi, svećenička su i redovnička zvanja, te prianjanje uz vjeru bili u opadanju.

Danas se nakon toliko godina može većom objektivnošću iščitavati to razdoblje i jasnije vidjeti ono pozitivno i negativno, štete i postignuća, zajedno s proturječnostima i manipulacijama koje su se dogodile. No, osvrćući se posebno na zahtjeve žena i feministički pokret, upitali smo za našu radijsku postaju teologinju Marinellu Perroni, profesoricu Novoga zavjeta na Papinskom sveučilištu svetog Anselma, kako je Katolička Crkva doživljavala to vrijeme?

Službeno je Katolička Crkva, u smislu nauka i hijerarhije, odbila bilo kakav dokument koji bi nosio pridjev „feministički“ – rekla je Perroni i napomenula – U stvari, Pavao VI. je počeo osjećati, i sjećam se govora u kojem je rekao: Čuju se daleki glasovi s kojima ćemo se prije ili kasnije morati suočiti, to su glasovi žena. Nemojmo zaboraviti zatim da je Ivan XXIII. 1963. godine, u svojoj enciklici ‘Pacem in Terris’, podsjetio da je priznanje dostojanstva, koje su žene tražile, bio znak vremena s kojim su se vjernici, dakle Crkva, morali suočiti.

O pravima žena, o njihovoj ulozi te doprinosu u društvu i Crkvi, i dalje se raspravlja. Papa Franjo se često osvrće na to pitanje priznajući potrebu novog i dubokog promišljanja o toj stvarnosti. U svojoj je apostolskoj pobudnici ‘Evangelii gaudium’ napisao: Zahtjevi legitimnih prava žena, počevši od čvrstog uvjerenja da muškarci i žene imaju isto dostojanstvo, postavljaju Crkvi ozbiljna pitanja koja su za nju izazov i koja se ne mogu površno izbjeći.

Gledajući unatrag kroz povijest posljednjih 50 godina, Perroni je istaknula da su bila različita stajališta Crkve u odnosu na pitanje žena u razdoblju nakon 1968. godine. Upravo zbog odbijanja da ima bilo kakve veze s pokretom koji je sigurno težak, zamršen, složen i anarhičan, kao što je taj pokret žena, Crkva je nastojala predložiti katolički vidik žena i njihovih zahtjeva.

One koje duboko osjećaju potrebu za većim prostorom i priznanjem unutar Katoličke Crkve upravo su redovnice. Prošlih dana, na Sinodi biskupa koja je posvećena mladima, raspravljalo se o toj temi i pojavio se zahtjev za jednakim pravima viših redovničkih poglavarica koje su prisutne na radovima Sinode, i njima sličnima koji nisu svećenici, u odnosu na mogućnost glasanja za sinodalne dokumente, što za sada redovnicama nije dopušteno. Mnoge posvećene osobe neizbježno osjećaju umor zbog tolikih stvari za koje su se nadale da će sigurno moći promijeniti, a koje se nisu promijenile.

Međutim, stvar koja se promijenila, a koje u prošlosti nije bilo, jest mogućnost pristupa žena akademskim studijima teologije. A to znači poučavanju. Mogućnost koja se otvorila, počevši od Drugog vatikanskog koncila, bila je otvaranje teoloških fakulteta – istaknula je Perroni. Dakle, dana je mogućnost pristupa studijima koji daju pravo na akademski stupanj, i za laike vjernike i za žene koje su dio laikata. Tako danas već imamo veliku prisutnost teologinja. To ima svoju težinu i to je bila značajna promjena.

Bili bismo ludi kada bismo odbili snagu žena koje trebaju biti uključene, već danas, a ne sutra, u postupke odlučivanja koji se odnose na Crkvu – rekao je pak kardinal Reinhard Marx, nadbiskup Münchena i Freisinga te predsjednik Njemačke biskupske konferencije, govoreći prošle srijede na Sinodi biskupa. Kardinal je istaknuo da je bitno razumjeti razvoj vremena, kao što je to učinio papa Ivan XXIII.

Vjerujem da moramo prihvatiti strategije za duže razdoblje – rekla je Perroni  i na kraju naglasila – S naše strane očito je da postoji povijesna odgovornost koju treba prihvatiti, ali one je uvijek postojala za muškarce i žene koji su htjeli živjeti svoju vjeru i pripadnost Crkvi u povijesti, a ne kao osobnu duhovnost. Dakle, razumijem da je povijesna odgovornost nas teologinja danas, iznad svega, služiti svojoj Crkvi u istini i slobodi.

 

Izvor: https://www.vaticannews.va/

PODIJELI