ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Nenametljivi i samozatajni Josip
Centralni lik današnje evanđeoske perikope je, začudo Josip, muž Marijin. Kažem začudo jer su oba evanđelista koja pišu o Josipu imala nakanu da ga „sakriju“ htijući time otkriti njegovu samozatajnost i „nevidljivost“.
Josipova veličina se naslućuje već iz toga što je odlučio prihvatiti Marijino djevičanstvo odričući se tako seksualnog užitka za sav život.
Poznato je, naime, koliko svakom muškarcu znači ta vrsta zadovoljstva. Marija je, vjerojatno bila lijepa i skladno građena žena. Međutim, Josip ju je izabrao i želio zbog njezine unutarnje ljepote i šarma. Tražeći ženu svog života birao je srcem.
Da je Marija doista bila i željela ostati djevicom vidi se i po njezinu odgovoru anđelu Gabrijelu koji joj donosi vijest da će začeti. Njezin odgovor je zapisan u Lukinu Evanđelju: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem” (1,34 b). Semitski smisao glagola “poznavati” znači u ovom kontekstu da nije stupila niti namjerava stupiti u bračne odnose.
Marija je vjerojatno ispričala Josipu svoj susret s anđelom i izrekla mu tajanstvene Božje nakane s njom. Mislim da je to bilo tako jer su se Marija i Josip povjeravali jedno drugom gotovo u svemu.
Josip ju je htio potajice otpustiti jer se smatrao suvišnim u tom osobnom odnosu Boga i Marije. On je shvatio da tu gubi svoja prava kao muž i da Bogu treba prepustiti da slobodno raspolaže Marijom. Bio je spreman odreći se ljubavi svog života: Marije. Znao je da bi mu Marija zauvijek darovala svoje srce, a njemu ne bi bilo teško uzvratiti na takvu ljubav. Kroz nju bi primao ljubav što je temeljna ljudska potreba, njoj bi i darovao svega sebe što je također neizreciva potreba i čežnja ljudskog bića. Svojim odricanjem Josip podsjeća na Abrahomovo odricanje od sina Izaka u kome je Abraham imao sve.
Zapazi, poštovani čitaoče, da je Josip spreman živjeti u bračnoj zajednici ali također i sam. Budući da je već bio zaručen s Marijom odlučio je sav svoj život provesti s njom. Zaruke su kad Izraelaca imale pečat i obilježje gotovo samog vjenčanja. Dakle, zaruke su pretpostavljale trajnu i nerazriješenu vezu muškarca i žene. Po svemu sudeći Josip koji je bio pravedan ne bi tražio drugu ženu. Uvjeren sam da je onaj koji je spreman živjeti uzorno u braku također spreman i sposoban živjeti sam. Međutim, velika većina suvremenih ljudi nije kadra živjeti niti u bračnoj zajednici niti kao samac.
Josip se mogao pobuniti protiv Boga i njegovih nakana s Marijom. Mogao je reči kao što bi mnogi ljudi rekli: “Bože, zašto mi je uzimaš, otimaš?”
Ne, on se u svojoj nenametljivosti i samozataji povlači. Upravo su to karakteristike i vrline istinskih kršćana. Baš ta obilježja privlače Boga k tim ljudima. Stoga ga Bog treba i obilno nagrađuje.
Dijete Isusa će trebati i oca i majku. Po Josipu će, budući da je on bio potomak Davidov, biti ispunjeno starodrevno proročanstvo. Pred Zakonom i pred sunarodnjacima on će biti otac Isusov. Mariji će biti uvijek iznova potreban suprug kao životni oslonac. Bog upravo Josipa izabire da dade djetetu ime.
Bog uočava Josipovo odricanje od Marije i njegovu nenametljivost i samozataju te ga obdaruje ukazanjem anđela u snu i nevjerojatnom povlasticom da bude u službi oca Sina Božjega. Samo je jedna osoba u povijesti ljudskog roda imala tu privilegiju: Josip.
I još nešto: Josip je bio obdaren čudesnim darom da je Boga poznavao izbliza, srcem. Uživao je trajnu Božju prisutnost i s njim komunicirao kao što prijatelj razgovara s prijateljem. Ima li većeg dara?
Vlč. Vinko Pilić
