Četiri stoljeća zajedništva – katolici na drugačiji način

319

”Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu”, ispovijedamo tako u Nicejsko-carigradskom simbolu vjere na svakoj nedjeljnoj i blagdanskoj misi. Epitet katolički ne označava isključivost prema drugima i drugačijima. Crkva je sveopća, univerzalna, što taj epitet i znači. Njezin katolicitet ne odražava se kroz uniformiranost praksi i obreda, nego upravo suprotno, kroz bogatstvo različitih tradicija koje objedinjuje. Ove godine jedan specifičan dio Crkve u Hrvata obilježava značajnu obljetnicu svoga postojanja. Riječ je o 400. obljetnici utemeljenja Marčanske biskupije, čime su svoj povijesni hod započeli hrvatski grkokatolici – katolici bizantskog (grčkog) obreda. Tom prigodom želio bih našim čitateljima predstaviti tu jedinstvenu i nedovoljno poznatu zajednicu.

 

”Ot Joana svjatago evangelija čtenije”

Nakon što je đakon uobičajeno navijestio Evanđelje na svečanoj misi Papinog pohoda Hrvatskoj, 05. lipnja, učinjeno je to još jednom. Grkokatolički svećenik o. Danijel Hranilović navijestio je isto odlomak iz Ivanovog evanđelja na staroslavenskom jeziku po žumberačkom napjevu. Papa je potom tim evanđelistarom blagoslovio prisutne Pred rimskim papom, prvosvećenikom sveopće Crkve, u liku đakona i svećenika dvaju obreda stajala je u tom trenutku Crkva u Hrvata u čitavoj svojoj različitosti.

Tko su grkokatolici i zašto se u susretu s njima rimokatolici često nađu zbunjeni?

 

Kako je to bilo u prvom tisućljeću?

U odgovoru na to pitanje potrebno se vratiti u prošlost. Kako čitamo u Djelima apostolskim, nakon Pedesetnice apostoli su se razišli na sve strane tada poznatoga svijeta propovijedajući Radosnu vijest. U tome se osobito istaknuo sveti Pavao koji je Kristovu poruku pronio Mediteranom, a apostol Toma je, kako govori tradicija, stigao čak do Indije. Euharistija je za sve te kršćanske zajednice bila osobit trenutak susretanja. Prvotno jednostavno bogoslužje, u počecima često podložno improvizaciji, tijekom stoljeća poprimilo je različitu formu u različitim sredinama. Na oblikovanje kršćanske liturgije, kao i crkvenog zakonodavstva i discipline, utjecala je sredina u kojoj su kršćani živjeli, njezina kultura i jezik.. Razlika se osjećala osobito između dva kulturno-civilizacijska kruga koja su se susretala baš na našem području – Istoka i Zapada, Bizanta i Rima. Crkva na Istoku u svojem je bogoslužju koristila grčki, a na Zapadu latinski jezik, istočnjaci su koristili kvasni, a zapadnjaci beskvasni kruh u euharistiji. Jedinstvo s rimskim biskupom, međutim, održavale su sve crkve. Sv. Ignacije Antiohijski piše da Crkva u Rimu ”predsjeda u ljubavi”. Istodobno, Istok je za sveopću Crkvu imao veliko značenje. Svih sedam crkvenih koncila u prvom tisućljeću održani su na kršćanskom Istoku. Grčki je, zbog svoje teološke važnosti, sve do 4. stoljeća bio u uporabi u rimskim zajednicama. Njegove tragove susrećemo i u današnjoj rimskoj liturgiji, u kojoj se ”Gospodine, smiluj se” (Kyrie eleison) moli na grčkom jeziku.

 

Istočni raskol i obnova crkvenog zajedništva

Iako same razlike u Crkvi nisu ništa neobično, one su postajale sve veće. Osim razlika u liturgiji, pojavila su se i određena dogmatska neslaganja, poput pitanja izlazi li Duh Sveti od Oca ili od Oca i Sina. Kako to obično i biva, u crkvene odnose počela se upletati i politika. Jačanjem Bizanta nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva jačala je uloga carigradskog patrijarha, a pojačavale su se i napetosti. Veći lom dogodio se u vrijeme sv. Ćirila i Metoda, kad je na carigradskoj patrijaršijskoj stolici bio Focije, a konačni se, kako je dobro poznato, dogodio 1054. godine. Međusobnim izopćenjem kardinala Humberta i patrijarha Mihajla Cerularija nesporazumi su dosegnuli vrhunac, a posljedice crkvenog raskola osjećaju se do danas. Rimski papa ostao je poglavar samo Zapadne crkve, a Istočna crkva odbila je priznati mu primat. Stav Pravoslavne crkve identičan je do danas. Tragični raskol još se više produbio križarskim djelovanjem na Istoku, osobito pljačkom Carigrada i uspostavom Latinskog Carstva. U 15. stoljeću Bizant se našao na udaru Turaka i bila mu je neophodna pomoć zapadnih, katoličkih država u obrani od moćnog neprijatelja. Politika, koja je odigrala važnu ulogu u stvaranju raskola, procijenila je tada kako je ponovno ujedinjenje kršćanskih Crkava najbolji put prema stvaranju antiosmanlijske koalicije. Na Firentinskom koncilu 1439. ujedinjenje je potpisano, no nije bilo dugoga vijeka. Ubrzo su protiv tog čina na kršćanskom Istoku izbile pobune i ovaj se pokušaj ujedinjena pokazao neuspješnim. Međutim, i u sljedećim stoljećima među pravoslavnim vjernicima pojavljivale su se sve češći glasovi koji su priželjkivali ponovno jedinstvo Crkve. Skupina pravoslavnih vjernika ulazi u jedinstvo s Katoličkom crkvom Brestskom unijom 1596., čime je utemeljena Ukrajinska grkokatolička crkva. Slične dogovore s Katoličkom crkvom, poznate kao unije, postigli su Rusini, Rumunji, Armenci, Melkiti… Zadnji takav dogovor sklopio je dio vjernika Siro-malankarske crkve u Indiji 1930. Istočnjake sjedinjene s Rimom danas okuplja niz Crkava u istočnoj i jugoistočnoj Europi, na Bliskom istoku, u Armeniji i Indiji koje su stupile u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom, priznavši pritom papin primat i sve istine katoličke vjere, ali su zadržale vlastiti obred i sve liturgijske, pravne i disciplinske posebnosti s njim povezane. Danas postoje dvadeset i dvije takve autonomne (sui juris) istočne katoličke Crkve., a pripadnice su pet obreda: bizantskog, antiohijskog, aleksandrijskog, kaldejskog i armenskog.

 

Obnova crkvenog zajedništva u Hrvatskoj

Uniju, poput spomenutih, s Katoličkom crkvom sklopila je i skupina pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj 1611. godine. O tome ovako govori u božićnoj poslanici 2010. godine križevački vladika Nikola: ”Do uspostave punoga crkvenoga zajedništva između do tada pretežno pravoslavnih uskoka i Katoličke crkve došlo je na poticaj zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića i ivanićkog župnika Martina Dubravića. Središte događanja bio je manastir svetog Mihaela Arkanđela u Marči kod Kloštra Ivanića. Manastir je bio sagrađen uz šumu Marča na rijeci Glogovnici, na mjestu porušenog rimokatoličkog samostana i crkve Svih Svetih. Nositelj uspostave crkvenoga zajedništva sa strane Uskoka bio je vladika Simeon Vratanja, kojega je zagrebački biskup Petar Domitrović učinio arhimandritom i darovao mu za uzdržavanje marčansko imanje. Nakon pripreme u Marči i Zagrebu, uspostava crkvenoga zajedništva ostvarila se u Rimu. Vladika Simeon najprije je 19. studenoga 1611. u prisutnosti kardinala svetoga Roberta Bellarmina položio ispovijest katoličke vjere, a onda je 21. studenoga 1611. papa Pavao V. svojom Uredbom uzdigao marčanski manastir svetog Mihaela Arkanđela na čast arhimandrije i potvrdio vladiku Simeona Vratanju za ‘pravog’ biskupa sjedinjenih vjernika grčkoga obreda na području Ugarske, Slavonije, Hrvatske i Kranjske.” Pravoslavci na uniju nisu gledali nimalo blagonaklono. Grkokatolike su gledali kao izdajnike i negirali im često i samo pravo na postojanje. U jednom takvom naletu mržnje spaljen je manastir Marča, a o represiji nad grkokatolicima dovoljno govori činjenica kako su u zajedništvu s Rimom od prvotne pastve marčanskog biskupa ostali samo potomci uskoka na Žumberku. Obilježavajući ovu značajnu obljetnicu, naši grkokatolici s pravom govore o ”obnovi crkvenog zajedništva u Hrvatskoj”. Oni su Marčanskom unijom zapravo obnovili svoje zajedništvo sa rimskim biskupom kao poglavarom cijele Crkve kakvo su u prvom tisućljeću, prije raskola, imali svi istočni kršćani. Odlučili su ne priznati tragični crkveni raskol, i unatoč brojnim povijesnim izazovima i nerazumijevanjima i s pravoslavne i s rimokatoličke strane, u toj odluci ustraju do danas.

 

Hrvati, Rusini i Ukrajinci

Za sve vjernike bizantskog obreda sjedinjene s Rimom papa Pio VI. i carica i kraljica Marija Terezija uspostavili su 1777. novo biskupsko sjedište u Križevcima. Do uspostave tog sjedišta

došlo je kako bi se marčanski biskupi, pod čijom su jurisdikcijom sada i grkokatolici Rusini u Bačkoj, oslobodili utjecaja zagrebačkog biskupa, jer im je bio nametnut položaj njihovog vikara. Uskoro je u tom starom slobodnom kraljevskom gradu bivša rimokatolička crkva adaptirana za potrebe grkokatoličkih vjernika, postavši sada katedrala Križevačke eparhije (biskupije) posvećena Presvetoj Trojici. Osim crkvenog značaja, križevačka je katedrala, s biskupskom rezidencijom, vrijedna i zanimljiva s arhitektonskog i umjetničkog stajališta. Katedralu krasi osobito vrijedan ikonostas, pregrada koja u istočnim crkvama dijeli svetište od broda crkve na kojoj se nalaze mnogobrojne ikone. Osim Hrvata Žumberčana, baštinika Marčanske unije, Križevačku eparhiju danas čine još Rusini i Ukrajinci. Rusini na područje Vojvodine i istočne Slavonije doseljavaju u 18. stoljeću i baštinici su Podkarpatske unije, sklopljene 1646. Krajem 19. stoljeća iz zapadne Ukrajine, tada u sastavu Austro-Ugarske, u Slavoniju i Bosnu doseljavaju i Ukrajinci, nad koje se uskoro proteže jurisdikcija križevačkog biskupa. Najbrojnija istočna katolička crkva upravo je Ukrajinska grkokatolička crkva, s preko četiri milijuna vjernika u samoj Ukrajini i brojnom dijasporom. Ukrajinski grkokatolici, kao i mnogi u ostalim bivšim komunističkim zemljama, tijekom komunističke vladavine bili su izvan zakona. Nasilno su sjedinjeni s pravoslavnima i svako djelovanje bilo im je zabranjeno. Okupljali su se, ipak, potajno, kao nekoć na počecima kršćanstva, i tako sačuvali svoj identitet. Nakon pada Sovjetskog Saveza djelovanje Crkve je ponovno odobreno. Papa bl. Ivan Pavao II. prilikom svojeg posjeta Ukrajini uzdigao je na čast oltara te ukrajinske mučenike za vjeru. Zanimljivo je ovdje spomenuti kako su mnogi poglavari istočnih katoličkih crkava, patrijarsi i nadbiskupi, tijekom povijesti i danas imenovani kardinalima, poput kardinala Husara, donedavnog poglavara grkokatoličkih Ukrajinaca, i ravnopravni su u izboru novog pape na konklavama, pa imaju postoji mogućnost da budu izabrani.

 

Križevačka eparhija danas

Križevačke je eparhija jedno vrijeme obuhvaćala sve grkokatolike na području bivše Jugoslavije. Grkokatolici u Makedoniji, koji su u zajedništvo s Katoličkom crkvom ušli 1859., danas tvore posebnu crkvenu jedinicu, Apostolski egzarhat za vjernike bizantskog obreda u Makedoniji, osnovan 2001. Također, sličan apostolski egzarhat uspostavljen je 2003. za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori. Nakon tih promjena, Križevačka eparhija obuhvaća katolike bizantskog obreda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Danas ih je oko 20.000, od čega u Hrvatskoj oko 15.000, u BiH oko 4.000 i oko 1.000 vjernika u Sloveniji. Eparhija je podijeljena na tri vikarijata. Žumberački obuhvaća župe u Žumberku, matici naših grkokatolika, te u gradovima gdje danas žive Žumberčani: Zagrebu, Karlovcu, Samoboru i Jastrebarskom. Slavonsko-srijemski vikarijat obuhvaća ukrajinske i rusinske grkokatoličke župe istočnoj Hrvatskoj, a Bosanski vikarijat okuplja grkokatolike Ukrajince u sjevernoj Bosni, uglavnom u okolici Banja Luke i Prnjavora. U obnovi je i četvrti vikarijat, onaj za grkokatolike u Dalmaciji. Tamo je 1832. skupina pravoslavnih vjernika stupila u zajedništvo s Katoličkom crkvom i Grkokatolička je crkva djelovala u tri župe do Drugog svjetskog rata, kad su četnici, predvođeni bivšim popom Đujićem, grkokatoličke crkve porušili, a njihovo uništenje dokrajčili pobunjeni Srbi u Domovinskom ratu. Danas se na mjestu nekadašnje gradi crkva Pokrova Presvete Bogorodice i pastoralni centar u Kričkama pored Drniša, čime bi se trebala obnoviti grkokatolička prisutnost u Dalmaciji. Na čelu eparhije od 2009. je vladika Nikola Kekić, Žumberčanin, prvi Hrvat na toj biskupskoj stolici nakon vladike Janka Šimraka. Šimrak je bio na čelu eparhije tijekom Drugog svjetskog rata, a nakon rata ga je nova vlast lažno optužila za suradnju s ustašama. Šimraka bismo s pravom, mogli nazvati grkokatoličkim Stepincem. Križevačka eparhija dio je Zagrebačke metropolije, a križevački vladika sufragan je zagrebačkog nadbiskupa i član Hrvatske biskupske konferencije. Na grkokatoličkim liturgijama spominje se rimski papa, čak pet puta, i zagrebački nadbiskup metropolit. Iako brojem vjernika malena, eparhija ima velik broj svećeničkih kandidata.

Grkokatoličko sjemenište djeluje na Gornjem gradu u Zagrebu, uz konkatedralnu crkvu Sv. Ćirila i Metoda, a bogoslovi se školuju na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. U eparhiji djeluju i sestre bazilijanke. Sveti Bazilije prvi je postavio temelje za osnivanje monaštva u Crkvi, a na njega se ugledao i sveti Benedikt pri osnutku prvog monaškog reda na Zapadu. Zanimljivo je spomenuti da je i don Živko Kustić, poznati katolički novinar i publicist, svećenik Križevačke eparhije. Ukoliko za to postoji potreba, svećenik rimskoga obreda može dobiti crkveno dopuštenje da predvodi liturgije prema bizantskom obredu, što se naziva biritualizam. Naravno, isto vrijedi i u suprotnoj situaciji. Rimokatolički ili grkokatolički svećenici mogu koncelebrirati liturgiju drugoga obreda bez posebnog dopuštenja, noseći liturgijsko ruho svojega obreda. Takvu ste situaciju možda primijetili na Udbini, gdje svake godine sudjeluju i grkokatolički svećenici.

 

Bizantski obred

Oženjeni kler jedna je od prepoznatljivosti grkokatolika. Grkokatolički bogoslovi, prije đakonskog ređenja, mogu odlučiti hoće li stupiti u brak ili će odabrati celibat. Većina budućih svećenika odlučuje se za obiteljski život. Nedavno je održan prvi susret svećeničkih obitelji, a drugu godinu za redom održana je i duhovna obnova za supruge grkokatoličkih svećenika. Celibat je u Zapadnoj crkvi uveden nakon raskola i u prvom tisućljeću nije bio obvezan, stoga istočne katoličke crkve imaju pravo među svećenike primati i oženjene kandidate. Biskupi se, međutim, biraju samo od neoženjenog klera. Druga specifičnost svakako je bizantski liturgijski obred. Taj isti bizantski obred koriste i pravoslavni vjernici, što rimokatolike često dovodi u zabludu da su grkokatolici pravoslavci. Potrebno je i više od riječi da se dočara sva ljepota tog obreda, o čemu slikovito govori i sljedeća legenda. Stare slavenske kronike zabilježile su priču kako je kijevski knez Vladimir u 10. stoljeću poslao svoje izaslanike diljem tada poznatog svijeta, među židove, kršćane i muslimane, da vide kako žive, kakva su im bogoslužja i da prema tome odabere religiju kojoj će se prikloniti. Vrativši se iz Carigrada, gdje su sudjelovali na bizantskom bogoslužju, izaslanici su rekli knezu: ”Nismo znali jesmo li na nebu ili na zemlji.” Sličan dojam s bogoslužja bizantskog obreda mnogi, vjerujem, nose i danas. Po čemu se bizantski obred razlikuje od našeg, rimskog? Vjernici se križaju s tri prsta, poput pravoslavnih. Unatoč predrasudama mnogih naših vjernika, takav znak križa nije nešto katolicizmu ili hrvatstvu strano. Dapače, tako su se nekoć križali i kršćani na Zapadu, pa i Hrvati još u doba kralja Tomislava. Spojena tri prsta govore o Bogu jednom u Trojici, a ostala dva o Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku. U euharistiji (božanskoj liturgiji) se prema tradiciji koristi kvasni kruh. Pričest se dijeli redovito pod obje prilike, Kristovo tijelo pod prilikama kvasnog kruha izmiješa se s Kristovom krvlju pod prilikama vina i vjernicima se daje žličicom. Bizantska je liturgija prepuna simbolike, vrlo je česta upotreba tamjana, a crkveno pjesništvo i glazba (isključivo vokalna) na Istoku je osobito razvijena. Poput Mozarta, Palestrine i drugih zapadnih skladatelja koji su skladali poznate mise, mnogi ruski i ostali skladatelji s Istoka skladali su liturgije, svenoćna bdijenja i ostale liturgijske skladbe karakteristične za kršćanski Istok. Spomenimo samo, primjerice, Čajkovskog i Rahmanjinova.. Tradiciju crkvenoslavenskog liturgijskog pjevanja već punih 80 godina njeguje Ćirilometodov kor u Zagrebu, a nedavno mu se pridružio i Katedralni zbor u Križevcima. Postoje tri obrasca po kojima se služi euharistija: najčešća liturgija sv. Ivana Zlatoustog, potom liturgija sv. Bazilija Velikog koja se služi deset puta godišnje (ima duži kanon euharistije), a liturgija prethodno posvećenih darova karakteristična je za Veliki post (korizmu). Čine ju Večernja (iz časoslova) i pričest časnim darovima posvećenim na liturgiji prethodne nedjelje, a služi se srijedom i petkom u korizmi. Od ostalih specifičnosti bizantskog obreda spomenimo da se sakrament miropomazanja (krizme), po drevnoj tradiciji, dijeli odmah nakon krštenja. Grkokatolici i rimokatolici članovi su iste Crkve te stoga mogu međusobno primati sakramente. U liturgiji, osim hrvatskog jezika (odnosno ukrajinskog i

rusinskog u njihovim župama), naši grkokatolici koriste i staroslavenski jezik, kojeg su Sveta Braća stvorila u 9. stoljeću za potrebe prijevoda liturgijskih tekstova za Slavene s grčkog, postavivši tako temelje slavenskoj pismenosti i kulturi. U istočnom kršćanstvu osobitu ulogu zauzima Marija, ”presveta, prečista, preblagoslovljena, slavna Vladarica naša Bogorodica i vazda Djevica”. Bizantska ju liturgija naziva ”časnijom od kerubina i neusporedivo slavnijom od serafina”, a akatist, hvalospjev njoj posvećen, sažima na najljepši način sve ono što Mariji i o Mariji Crkva može reći. Osobito je štovan i sveti Nikola, a među grkokatolicima Slavenima i sv. Ćiril i Metod. Bizantski obred tradicionalno poznaje četiri posta: božićni, veliki post ili svetu četrdesetnicu (korizma), post uoči svetkovine sv. Petra i Pavla te post uoči Velike Gospe (Bogorodičin post). Bogatstvo bizantskog obreda i duhovnosti kršćanskog Istoka, kojim naši grkokatolici obogaćuju sveopću Crkvu, nemoguće je ograničiti na jedan članak, stoga svakome tko je u mogućnosti preporučujem da se sam uvjeri kako žive, mole i služe naši grkokatolici.

 

I na kraju…

Drugi vatikanski koncil i pape posljednjih desetljeća potiču katolike istočnih obreda da budu ponosni na svoju baštinu. Koncilski su oci rimokatolike upozorili da moraju poštovati baštinu kršćanskog Istoka, ”drugog plućnog krila Crkve”, kako je rekao bl. Ivan Pavao II. Katolike istočnih crkava ohrabrili su da ostanu vjerni svojoj tradiciji i vrate se izvornom obliku liturgije, ukoliko je pod rimokatoličkim utjecajem došlo do promjena. Bl. Ivan Pavao II. (čija je majka, spomenimo, bila grkokatolkinja ukrajinskog podrijetla) u apostolskom pismu Orientale lumen ističe ”Tradicija istočnih Crkava sastavni je dio baštine Kristove Crkve i katolici moraju s njome biti upoznati, hraniti se njome, pospješujući tako i nastojanja za konačnim jedinstvom sa svim kršćanima Istoka.”

Proslava 400. obljetnice postojanja Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj započinje Velikom večernjom 19. studenog i sutradan arhijerejskom (pontifikalnom) liturgijom u konkatedrali Sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, nakon koje hrvatski grkokatolici kreću na hodočašće u Rim i Italiju. Nakon niza aktivnosti Jubilarna godina završit će u studenom sljedeće 2012. Ova velika obljetnica prilika je da se odazovemo spomenutom pozivu pape Ivana Pavla II. te bolje upoznamo grkokatolike, to stado malo jedinstveno u našoj Crkvi.

 

Željko Mačić

PODIJELI