Česta sv. Ispovijed

843

Pitanje:

Mnogi ljudi se često ispovijedaju npr. jednom tjedno ili dvaput mjesečno. Je li se potrebno i dobro često ispovijedati ili ne?
Odgovor:
Ispovijed je po sebi stvari osobnog karaktera. I na ispovijed se treba ići ako čovjek osjeća potrebu za to. Treba naglasiti kako postoje dvije vrste grijeha: subjektivni (za mene je nešto grijeh, a za nekog drugog npr. nije) i objektivni (neki čin je podjednako grijeh za sve bez iznimke). To je što se tiče onog najopćenitijeg o grijehu. Također postoji podjela na teške i lake grijehe. Teški se još zovu smrtni (lat. Peccata mortalia, gravia), a laki se još zovu i maleni (peccata levia). U udžbenicima iz morala stoji sljedeća formulacija grijeha:
Smrtni grijesi su dobili svoje ime iz usporedbe sa smrću. Kao što tjelesna mrt znači rastanak duše od tijela, tako i duhovna smrt, koja je posljedica teškog grijeha, znači rastanak milosti od duše. Izgubivši milost, grešnik gubi i nadnaravni život, nastupa dakle duhovna smrt. Težina smrtnog grijeha jest u tome da okrećemo Bogu leđa svjesno, svojevoljno i u velikoj stvari. Odričemo se Stvoritelja kao svoje posljednje svrhe. Promišljeno se odupiremo njegovoj volji, prekidamo vez ljubavi i milosti, otkazujemo mu posluh svojevoljno gazeći božanske zakone. Smrtni grijeh nikada nije samotna činjenica, već uvijek cijela jedna povijest… u smrtni grijeh se ne može upasti iznenada… On je tek konačna točka neke svjesno i hotimično krivo usmjerene životne faze. Smrtni grijeh je teška uvreda Božjega veličanstva i dobrote. Najveći je neprijatelj ljudskoga spasenja i savršenstva. Gdje vlada grijeh, tu ne može biti nadnaravnoga života, tu vlada duhovna smrt. Grijeh je najveće i zapravo jedino apsolutno zlo. Kao što postoji samo jedno jedino Dobro – Bog, tako postoji i samo jedno jedino zlo, ono što nas udaljuje od Boga, dakle grijeh. Uza zloću nosi u sebi i veliku ludost: brkajući cilj i sredstva gazi red vrednota. Tako se teškim grijehom ruši i svaki red uopće: prirodni, moralni i socijalni.
Mali grijeh je prijestupak volje Božje u maloj stvari, ili pak u velikoj, ali ne s punim znanjem i voljom. Njime ne isključujemo Boga kao zadnju svrhu svoga života, ali se neuredno zaustavljamo na stvorovima. Pravac puta ostaje ispravan, ali naše putovanje postaje sporo i bez žara. Veza s Bogom ostaje, doduše, neprekinuta, ali oslabljena i napukla. Lagani grijeh ne predstavlja svjesno odvraćanje od Boga i ne gasi u nama svetu ljubav. Uvreda je i neposluh Bogu, ali nije buna, „Trun“ je, ali nije „greda“ kako stoji u Matejevu evanđelju. Nadalje, zove se malim ili laganim grijehom ne zato što on ne bi bio veliko zlo – svaki grijeh je veliko zlo, nego stoga što ga Bog lakše oprašta (i bez ispovijedi), lakše su mu posljedice i kazne (vremenite, čistilište). Njime ne gubimo vječni život, jer malenim grijehom pokazujemo i manju zloću. Premda nije smrt za dušu, ne tjera iz nje posvećujuću milost niti prekida prijateljstvo Božje, ipak je opasna duhovna bolest, rana na duši.
Dakle, da zaključim. Što se tiče odlaska na svetu ispovijed, složio bih se da je ispovijed osobna stvar svakog pojedinca. I na svetu Ispovijed se treba ići onda kad čovjek osjeti potrebu za tim. Drugog odgovora na ovu temu nemam.
Mir i dobro!

fra Tomislav Svetinović

PODIJELI